Broj: Rev 303/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. M. iz V., zastupane po A. G., odvjetniku iz V., protiv tuženika 1. Grada Vukovara i 2. T. d.o.o. V., zastupanog po S. K., odvjetniku iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji 2. tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1423/10-2 od 25. studenog 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-632/09-13 od 25. ožujka 2010., u sjednici održanoj 18. veljače 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I.              U dijelu koji se odnosi na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana revizija se prihvaća te se preinačuje presuda Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1423/10-2 od 25. studenog 2010. i presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-632/09-13 od 25. ožujka 2010. u dijelu kojim je 2. tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici 3.128,32 kn sa zateznim kamatama i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 3.782,50 kn tako da se u odnosu na 2. tuženika T. d.o.o. tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan u cijelosti.

 

              II.              Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku T. d.o.o. parnične troškove u iznosu od 2.560,00 kn u roku 15 dana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Glede ostalih materijalnopravnih pitanja zbog kojih je revizija podnesena, revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na 2. tuženika T. d.o.o. te je naloženo tom tuženiku isplatiti tužiteljici 3.128,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama, kao što je to navedeno u izreci prvostupanjske presude, i naknaditi joj parnične troškove u iznosu od 3.782,50 kn, a tužbeni zahtjev istaknut prema tuženiku Gradu Vukovaru za isplatu navedenog iznosa solidarno sa tuženikom T. d.o.o. odbijen je kao neosnovan.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika T. d.o.o. te je u odnosu na njega prvostupanjska presuda potvrđena.

 

              Protiv te drugostupanjske presude tuženik T. d.o.o. podnio je reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 – dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i to:

 

1) je li jedinica lokalne uprave i samouprave ovlaštena sukladno čl. 382. i 385. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima za zgrade kojima suvlasnici nisu osigurali upravljanje imenovati trenutnog upravitelja zgrade

 

2) pripada li upravitelju procesna legitimacija i može li upravitelj biti stranka u postupku - u ovom postupku ovdje tuženik?

 

3) Može li se tuženik kao osoba koja održava višestambenu zgradu smatrati stjecateljem bez osnove ako sredstva pričuve nisu ušla u njegovu imovinu niti se imovina povećala?

 

4) Može li se na strani tuženika kao pravne osobe koja održava višestambenu zgradu i za koje održavanje tužiteljica plaća naknadu kao osoba koja nije vlasnik stana raditi o stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 210.  i čl. 211. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO)?

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije u skladu s odredbama čl. 392. st. 2. i 3. ZPP, ovaj sud je ocijenio da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja naprijed navedenog pod toč. 4. i da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Stoga je revizija dopuštena samo glede navedenog pitanja.

 

Predmetni tužbeni zahtjev kojim traži da joj po osnovi stjecanja bez osnove tuženik T. d.o.o. vrati utuženi iznos od 3.128,32 kn tužiteljica temelji na tužbenim navodima da je kao korisnica stana koji se nalazi u višestambenoj zgradi u V., … plaćala 2. tuženiku kao upravitelju zgrade pričuvu iako to nije bila njezina zakonska obveza, da je to plaćanje vršila kako bi izbjegla prisilu, te da je na temelju Ugovora o upravljanju stambenim zgradama u gradu Vukovaru tuženik T. bio ovlašten "između ostalog i prisilno naplaćivati pričuvu od korisnika stanova, pa da je zbog toga tuženik dužan vratiti plaćeni iznos pričuve".

 

Odlučujući o tužbenom zahtjevu sudovi su utvrdili da je na temelju Zaključka Poglavarstva Grada Vukovara od 25. lipnja 1998. tuženik T. d.o.o., odnosno njegov pravni prednik Javno poduzeće T. određen upraviteljem svih stambenih zgrada na području Grada Vukovara, da je navedenim Zaključkom Grada Vukovara tuženik T. ovlašten osigurati naplatu pričuve od korisnika stanova "redovnim i ovršnim putem", da je kroz utuženo razdoblje od svibnja 2004. do travnja 2008. tužiteljica kao korisnica predmetnog stana koji je u vlasništvu Republike Hrvatske plaćala pričuvu u mjesečnom iznosu od 55,56 kn na žiroračun tuženika kod Hypo Alpe Adria Bank d.d. te uplatila ukupno utuženi iznos od 3.128,32 kn.

 

Tužbeni zahtjev istaknut prema tuženiku T. sudovi su ocijenili osnovanim navodeći "da su sukladno odredbama čl. 85. st. 2., čl. 89. st. 1. te čl. 90. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 88/05, 79/06, 144/07  – dalje: ZV) zajedničku pričuvu dužni plaćati isključivo suvlasnici nekretnine razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima pa da tužiteljica koja nije bila suvlasnica predmetne stambene zgrade nije bila dužna platiti utuženi iznos zbog čega je taj dio njezine imovine prešao u imovinu tuženika T., da je plaćanje izvršila da bi izbjegla prisilu jer da je tuženik T. d.o.o. "na temelju naprijed navedenog ugovora i zaključka bio ovlašten osigurati naplatu ove naknade od korisnika stanova redovitim odnosno ovršim putem, dakle kako bi izbjegla daljnje troškove mogućeg ovršnog postupka", pa da su stoga ispunjene pretpostavke za vraćanje stečenog bez osnove na temelju odredbe čl. 210. st. 1. ZOO.

 

Neosnovano je zaključivanje sudova da je sporno plaćanje tužiteljice izvršila da bi izbjegla prinudu.

 

Odredbom čl. 211. ZOO određeno je da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan nema pravo zahtijevati vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je uplatio da bi izbjegao prinudu.

 

Značenje prinude u smislu citirane odredbe ZOO ima postupanje kojim se ugrožava život, tijelo ili neko drugo značajno dobro osobe prema kojoj se vrši prinuda, odnosno njoj bliske osobe, a ne pokretanje sudskog postupka kako to pogrešno smatraju sudovi.

 

Kako dakle sporna isplata koju je tužiteljica izvršila znajući da nije dužna platiti nije izvršena da bi se izbjegla prinuda, tužiteljica nema pravo zahtijevati vraćanje plaćenog neovisno o tome jesu li ispunjene pretpostavke stjecanja bez osnove, pa je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada je u odnosu na tuženika T. d.o.o. tužbeni zahtjev prihvaćen.

 

Iz odredaba čl. 382. ZV-a proizlazi da je plaćanje sredstava zajedničke pričuve kojom prema odredbi čl. 378. st. 4. istog Zakona, raspolaže upravitelj nekretnine (u konkretnom slučaju tuženik T. d.o.o.) zakonska obveza suvlasnika nekretnine. Stoga vršeći plaćanje sporne pričuve tužiteljica je učinila izdatak koji je bio dužan učiniti vlasnik stana u kojem tužiteljica stanuje, pa bi ona imala pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa od njega.

 

Proizlazi dakle da je tužbeni zahtjev neosnovan i zbog promašene pasivne legitimacije.

 

Slijedom navedenog odlučujući o materijalnopravnom pitanju koje je ocijenjeno važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP nižestupanjske presude je valjalo preinačiti u pobijanom dijelu i presuditi kao u izreci.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, a troškovi se odnose na zastupanje po odvjetniku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 148/09) i na sudske pristojbe.

 

Glede ostalih pravnih pitanja zbog kojih je revizija podnesena, a  za koje je ocijenjeno da nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, na temelju odredbe čl. 392. st. 3. ZPP revizija je odbačena kao nedopuštena.

 

U Zagrebu, 18. veljače 2014.