Broj: Rev-x 573/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. M. K. iz Republike Slovenije, C., zastupane po punomoćnici V. J., odvjetnici iz Z., protiv tuženika I.-I. n. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćnici I. B. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. i p. j.t.d. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-1069/12-2 od 28. veljače 2012., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-10616/07-53 od 19. studenoga 2010., u sjednici održanoj 25. veljače 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

II. Tužiteljici se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je:

 

- u stavku I. izreke, tuženik obvezan isplatiti tužiteljici „s osnova zakupnine zbog korištenja zemljišta označenog kao z.k.č. 984/1, 984/2, 4226/2 i 4226/7 K.O. S.“ 422.216,68 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do konačne isplate,

 

- u stavku II. izreke, tuženik obvezan isplatiti tužiteljici „s osnova zakupnine zbog korištenja poslovne zgrade“ 432.472,40 kn s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do konačne isplate.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 343. st. 3. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se osporena presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače i tužbeni zahtjev odbije.

 

Tužiteljica je odgovorila na reviziju i predložila da se revizija odbaci kao nedopuštena podredno odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima tuženik izražava nezadovoljstvo ocjenom provedenih dokaza i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude te tvrdi da je prvostupanjski sud propustio pravilno ocijeniti provedene dokaze, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Obzirom da je odlukom drugostupanjskog suda ukinuta prvostupanjska presuda u dijelu u kojemu je odlučeno o zahtjevu tužiteljice za isplatu naknade u svezi činjenice što su prijeporne nekretnine korištene po predniku tuženika i u razdoblju od 1. siječnja 1987. do 1. ožujka 1991., predmet spora u revizijskom stadiju je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužiteljici 422.216,68 kn „s osnova zakupnine za neosnovano korištenje zemljišta z.k.č.br. 984/1, 984/2, 4226/2 i 4226/7 iz k.o. S.“, te 432.472,40 kn „s osnova zakupnine za neosnovano korištenje poslovne zgrade“, sve s zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove tih iznosa od njihovog dospijeća do isplate. Tužiteljica prema tužbi podnesenoj 26. prosinca 1990. i nastavno u postupku drži da joj utuženi iznosi pripadaju obzirom da je tuženik bez osnove držao i koristio prijeporne nekretnine k.č.br. 984/1, 984/2, 4226/2 i 4226/7, sve upisane u z.k.ul. 2217 k.o. S., i to sve do 27. siječnja 2010., kada joj je ove predao u posjed.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su sve prijeporne nekretnine, u naravi zemljište s zgradom sagrađenom na zemljištu, u svom utuženom razdoblju bile u posjedu tuženika i (ranije) njegovih prednika,

 

- da su u tome razdoblju iste nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo tužiteljice i (prethodno) V. B. i A. V., prednika tužiteljice, odnosno s njihovim pravom korištenja, svakog u jednoj polovini dijela,

- da je upis tužiteljice u zemljišnim knjigama kao vlasnice tih nekretnina (zgr. 984/1 stambene zgrade pov. 58 m² i zgr. 984/2 pov. 167 m², te zem. 4226/2 dvor, pov. 486 m² i zem. 4226/7 dvor, pov. 193 m², sve iz z.k.ul.br. 2217 k.o. S.) izvršen na temelju Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Splitu posl. br. O-509/91 od 3. svibnja 1991., kojim je tužiteljica utvrđena nasljednicom V. B., te Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Celju posl. br. O-614/73 od 3. listopada 1990., kojim je utvrđena i nasljednicom A. V.,

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Solinu posl. br. P-381/05 od 29. veljače 2008., potvrđenom presudom Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž-3770/08 od 23. siječnja 2009., tuženik obvezan tužiteljici predati u posjed sve prijeporne nekretnine,

 

- da je tuženik u izvršenju obveze iz prethodno navedene pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Solinu prijeporne nekretnine predao tužiteljici u posjed 27. siječnja 2010.,

 

- da tuženik nije dokazao da je on ili njegov pravni prednik u utuženom razdoblju imao pravnu osnovu posjedovati prijeporne nekretnine ili osnovu da od prava na posjed ovih isključi tužiteljicu i njezine prednike,

 

- da tuženik od 1. ožujka 1991., odnosno od kada mu je (26. veljače 1991.) dostavljena tužba s zahtjevom na isplatu jer bez osnove koristi prijeporne nekretnine - i zemljišnoknjižni izvadak za te nekretnine, a iz kojih je mogao saznati da na posjed tih nekretnina nema pravo, nije plaćao naknadu tužiteljici niti njezinim prednicima na ime toga što je nekretnine koristio.

 

Polazeći od izloženih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužiteljice za isplatu utuženih iznosa koji su dospijevali na naplatu u razdoblju od 1. ožujka 1991. do 27. siječnja 2010. ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio, i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Naime, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijepornih nekretnina u vlasništvu tužiteljice bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 39. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (objavljenom u "Službenom listu SFRJ" broj 6/80, a koji je na snagu stupio 1. rujna 1980., preuzetog Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, "Narodne novine", broj 53/91, kao zakona Republike Hrvatske - dalje: ZOVO-a), kojima je propisano: (stavak 1.) „Nesavjesni posjednik dužan je predati vlasniku stvari sve plodove.“, (stavak 2.) „Nesavjesni posjednik dužan je nadoknaditi vrijednost plodova koje je potrošio, otuđio ili uništio, a i vrijednost plodova što ih je propustio ubrati.“, i (stavak 7.) „Savjesni posjednik postaje nesavjestan od trenutka kada mu je tužba dostavljena, ali vlasnik može dokazivati da je savjesni posjednik postao nesavjestan i prije dostave tužbe.“,

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00 - dalje: ZV-a) kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i ( stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

 

- odredbom čl. 72. st. 2. ZOVO-a prema kojoj: „ Posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.“, odnosno odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“.

 

Polazeći od načela povjerenja u zemljišne knjige i odredaba čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99 i 114/01), kojima je propisano: stavak 1., „Zemljišne knjige, izvaci, odnosno ispisi i prijepisi iz zemljišne knjige uživaju javnu vjeru i imaju dokaznu snagu javnih isprava.“ i stavak 2., „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta.“, a budući da je prijeporne nekretnine u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ih posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ih posjeduje - iako je pritom „obzirom na okolnosti“ znao ili bar mogao znati (jer su nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo tužiteljice i prethodno njezinih prednika i imajući na umu da je 26. veljače 1991. primio tužbu temeljenu na tvrdnji da bez osnove koristi te nekretnine - s zemljišnoknjižnim izvatkom i podatkom o vlasništvu ovih) da nisu njegovo vlasništvo i da mu ne pripada pravo da ih posjeduje, pravilno je tuženika tretirati, kako je to zaključio i drugostupanjski sud, nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom prijepornih nekretnina u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužiteljici (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZV-a i čl. 39. ZOVO-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustio „ubrati“ odnosno svih koristi koje je od nekretnina imao.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju od prijepornih nekretnina stekao „plodove“ ili korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ove trebao plaćati - pa je ta korist  ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužiteljici.

 

Pritom je tu korist dužan isplatiti, poštujući načelo monetarnog nominalizma iz čl. 394. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), koji se Zakon primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), u nominalnom iznosu te zakupnine, i to kako bi zakupnina dospijevala za naplatu.

 

Slijedom iznijetog, a budući revident ničime ne dovodi u sumnju utvrđenje da je u tome razdoblju realna zakupnina (ona „koju bi inače trebao plaćati“) bila upravo ona koju su nižestupanjski sudovi utvrdili, pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da na ovu (kao „korist koju je tuženik imao od upotrebe nekretnina“) tužiteljica s osnovom polaže pravo.

 

Kako je osporenom presudom tuženik obvezan na isplatu „koristi koju je imao od upotrebe nekretnina“ počev tek od 1. ožujka 1991., dakle od trenutka koji je uslijedio nakon što je primio (26. veljače 1991.) tužbu s zahtjevom „za vraćanje“ prijeporne koristi (iz koje je tužbe saznao da koristi tuđe nekretnine i da tužiteljica samo u svezi toga potražuje utuženu naknadu), za odluku o predmetu spora iz ovoga stadija postupka irelevantno je ono na čemu revident u reviziji ustraje: je li (kao „stjecatelj“) bio savjestan i u trenutku stjecanja.

 

Okolnost na koju se revident poziva, to što je u utuženom razdoblju u katastarskim operatima bio evidentiran kao posjednik prijepornih nekretnina, dokazuje ono što i tvrdi i što nije niti sporno - da je bio taj posjednik, ali ne i ono u svezi čega bi jedino i mogao ostvariti povoljniju poziciju: da je imao osnovu koja mu je davala pravo na taj posjed, i to pravo bez obveze da plaća naknadu za upotrebu nekretnina koje je koristio.

 

Stoga, a budući je osporena presuda utemeljena na takvome shvaćanju, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

Tužiteljici nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju, jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice (čl. 155. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 25. veljače 2014.