Broj: Gž-513/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, kao sucu pojedincu, u građanskopravnoj stvari tužiteljice M. Z. iz R., S. R. N., OIB:…., zastupana po punomoćniku D. J., odvjetniku iz Z., protiv tuženice D. M. iz S. R. N., 67059 L., Bismarck str.  OIB:…., zastupana po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., zbog smetanja posjeda, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv rješenja Općinskog suda u Z. od 30. listopada 2013.godine poslovni broj P-438/12, dana 28. veljače 2014. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

            Odbija se žalba tužiteljice M. Z. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Z. od 30. listopada 2013.godine poslovni broj P-438/12.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja suđeno je:

 

„ 1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice M. Z. koji glasi:

 

Utvrđuje se da je tuženica D. M. rođ. B., smetala tužiteljicu M. Z. u njezinom posljednjem mirnom posjedu stana na I. katu zgrade u Z., ul. V.  ukupne površine 63,75 m2, koji se sastoji od 3 sobe, kuhinje, wc-a i kupatila, te nusprostorija sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i drvarnice, koja zgrada je izgrađena na č. z. 4764/6 k.o. Z., na način da je dana 25. siječnja 2012. godine, a što je tužiteljica saznala 26. siječnja 2012. godine, nasilno ušla u posjed stana promijenivši bravu na ulaznim vratima predmetnog stana, slijedom čega se nalaže tuženici da vrati tužiteljici oduzeti posjed predmetnog stana i uspostavi ranije posjedovno stanje na način da tužiteljici preda sve primjerke ključeva novopostavljene brave, te joj se nalaže da se ubuduće kloni svakog takvog ili sličnog smetanja posjeda tužiteljice na predmetnom stanu, sve u roku od 8 dana."

 

2. Odbija se zahtjev tužiteljice M. Z. za naknadom parničnog troška ovog postupka.

 

3. Nalaže se tužiteljici M. Z. da tuženoj D. M. naknadi parnični trošak u iznosu od 2.600,00  kn u roku od 8 dana.“

 

            Protiv gornjeg rješenja žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

            Na žalbu nije odgovoreno.

 

            Žalba nije osnovana.

 

            Po ocjeni ovog suda pobijano rješenje nije opterećeno niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl.365.st.2. ZPP, a ni onom iz točke 11. na koju se ukazuje u žalbi, jer rješenje nema nikakvih proturječnosti ili pak nedostataka zbog kojih se ne bi mogao ispitati.

 

 Naime, svoju odluku sud vrlo detaljno obrazlaže time da:

 

- iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan jer iz istog slijedi da tužiteljica nije bila posljednja mirna posjednica predmetnog stana, pa nije aktivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari, jer nije prihvatio stajalište tužiteljice da je ona sa ocem posjedovala predmetni stan, iako je tijekom godine imala ključ od istog, u njemu držala neke svoje stvari i obavljala radove održavanja istog, što i sama tužiteljica tijekom postupka osporava tvrdeći da je otac bio isključivi posjednik stana i da je njezin posjed zapravo nasljednički posjed, po mišljenu suda, ista je na taj način, odnosno pomaganjem bolesnom ocu u održavanju stana, eventualno bila pomoćnik u posjedovanju predmetnog stana, a kao takva nije aktivno legitimirana za pokretanje ove tužbe radi smetanja posjeda, da to proizlazi i iz iskaza svjedoka M. Š. koji navodi da tužiteljica posljednjih 20 godina nije živjela u predmetnom stanu, te da ne zna da li u istom ima svojih stvari, pa kad se uzme u obzir da se ovaj svjedok redovno družio s obitelji B., za zaključiti je da se tužiteljica nije niti ponašala kao posjednik predmetnog stana, odnosno kao osoba koja ima faktičnu vlast nad stvari, a svjedok je bio toliko blizak sa ocem stranaka da mu se isti povjeravao, da je istog svakodnevno posjećivao te da mu je tužiteljica nakon što je joj je otac pred smrt završio u bolnici povjerila stan na čuvanje, sud je našao da se radi o osobi koja je imala neposredna saznanja o odnosima stranaka i njihovog oca, te o osobi u koju je tužiteljica imala povjerenja, pa je životno i logično da bi takva osoba sigurno znala da je tužiteljica posjedovala predmetni stan još za života oca,

 

- nije prihvatio stav tužiteljice da se ovdje radi o nasljedničkom posjedu, s obzirom je našao da otac stranaka u trenutku smrti više nije bio posjednik predmetnog stana, jer je dogovoreno da će istog posjedovati do svoje smrti, pa posjed istog nije mogao prijeći na nasljednike, među kojima i na tužiteljicu, naime, iz iskaza N. B. danog na raspravi održanoj dana 3. listopada 2006. godine u predmetu P-2279/4 proizlazi da je tuženica u vrijeme sklapanja ugovora o darovanju još uvijek živjela s njim u predmetnom stanu i navodi da je ona u to vrijeme bila nezaposlena, da su je uzdržavali i školovali roditelji, da je dogovor između oca i tužene bio da će ga ona othraniti, a da će joj on nakon svoje smrti dati ovaj predmetni stan, kao i da on istu nikada nije otjerao iz predmetnog stana, već iz razloga jer je njegova mirovina bila niska da bi od nje njih dvoje mogli živjeti, da ga je tužena pitala može li otići u N. kako bi zaradila nešto novca,

 

- uzimajući u obzir činjenicu da je tuženica u vrijeme zaključenja ugovora o darovanju živjela u predmetnom stanu sa ocem, te da je u ugovoru navedeno da daroprimac, odnosno tuženica stupa u posjed istog danom potpisa ugovora sud  nalazi da je tuženica temeljem ugovora o darovanju sklopljenim s ocem N. B. dana 10. svibnja 1993. godine postala posredni posjednik stana očitovanjem volje ugovornih stranaka, sud nalazi da je sklapanjem predmetnog ugovora tuženica postala posredan posjednik, a otac stranaka N. B. neposredan posjednik predmetnog stana sve do svoje smrti, na prednje utvrđenje nema utjecaja što tužiteljica (ispravno tuženica) dugi niz godina nije dolazila uopće u R. H., pa tako niti u predmetni stan, te da li je ili nije imala ključ od stana, koji je tijekom godina od kad je otišla u inozemstvo sigurno promijenjen, s obzirom da je svoju faktičnu vlast nad istim izvršavala putem oca N. B. kao neposrednog posjeda, naime, faktična vlast posrednog posjednika postoji kroz njegov odnos s neposrednim posjednikom te ne mora biti i redovito nije vanjski vidljiva. Da je u ovom slučaju postojao posredujući odnos između tužene i oca proizlazi iz činjenice da je isti bio ovlašten posjedovati stan do smrti, a  posredujući odnos je odnos neposrednog i posrednog posjednika u kojem neposredni stvar posjeduje kao netko tko ju je ovlašten posjedovati "kroz neko vrijeme" kao npr. plodouživatelj, najmoprimac i sl. ili ju je obvezan kroz neko vrijeme posjedovati kao čuvar i sl., a da potom treba stvari predati posrednom posjedniku u neposredan posjed. Da bi odnos neposrednog posjednika s drugom osobom u pogledu određene stvari bio posredujući odnos, zbog kojeg će ta druga osoba imati posredan posjed iste stvari, potrebno je da taj njihov odnos ima dvije nerazdvojne komponente: 1. je ovlast ili obveza neposrednog posjednika da stvar posjeduje privremeno "kroz neko vrijeme" i okviru više ovlasti posrednog posjednika iz koje je izvedena i 2. jest zahtjev posrednog posjednika neposrednome, neka mu taj preda stvar u neposredan posjed nakon što prestane biti ovlašten ili obvezan posjedovatelj. Mogućnost za ostvarenje tog zahtjeva ne treba biti aktualna obveza vraćanja stvari, ne treba biti dospjela - dovoljno je i da je samo virtualna, tj. da postoji makar i najmanja mogućnost da će posredni posjednik jednom moći ishoditi udovoljenje tom zahtjevu.  Dakle, kako je tuženica stupila u posjed predmetnog stana očitovanjem volje, a otac N. B. je bio ovlašten posjedovati predmetni stan samo do trenutka svoje smrti to je sud našao da se ovdje neosporno radi o  posrednom i neposrednom posjedu predmetnog stana.

 

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud prihvaća, u smislu čl.375.st.5. u svezi čl.381. ZPP, s time da žaliteljici valja odgovoriti da je točno da je procesnom odredbom čl.441. ZPP i materijalnopravnom iz čl.22.st.2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP) propisano da u posjedovnim parnicama nije dopušteno raspravljanje, pored ostalog, o pravnoj osnovi posjeda, međutim, sud prvog stupnja je u konkretnom slučaju zauzeo stav o pravnom odnosu, tj. darovnom ugovoru između oca i tuženice radi utvrđenja posrednog i neposrednog posjednika ispravno zaključivši da je otac bio neposredni, a uz to i nesamostalni posjednik priznajući višu vlast posrednog posjednika, odnosno tuženice (uporabni posjed), u smislu čl.11.st.1. ZVDSP pri čemu je nebitno da bi tužiteljica imala primjerak ključa stana, da je ponekad navraćala kod oca u stan i u stanu ostale neke njezine stvari, na čemu se inzistira u žalbi, budući nikada nije manifestirala svoju faktičnu vlast na stanu pa joj nije moguće ni pružiti posjedovnu zaštitu u smislu čl.22. ZVDSP kako se to izričito traži petitom.

 

Pored toga, kako je po logičnom silogizmu u većem sadržano manje, treba reći da se tužiteljica nije ponašala ni kao suposjednica stana i da joj ne pripada suposjedovna zaštita po čl. 24. ZVDSP, a in fine ni zaštita po osnovi nasljedničkog suposjeda koji bi se temeljio na činjenici izvršenja posjedovanja njezinog prednika, tj. oca u smislu odredbe čl.25. ZVDSP.

 

Naime, odredbom čl. 17.st.1. ZVDSP je doduše propisano da ostaviteljevi posjedi stvari i prava prelaze na njegove nasljednike časom smrti, ali onakvi kakvi su u tom času bili kod ostavitelja, što znači da na nasljednike prelazi samo onaj posjed u opsegu i kvaliteti kakav je imao prednik na njegovoj ostavini, dočim u konkretnom slučaju sporni stan u vrijeme smrti to nije bio, jer je prešao na tuženicu, slijedom čega je sud pravilno postupio kada je zbog nedostataka aktivne legitimacije odbio tužbeni zahtjev.

 

            Kraj navedenog stanja stvari valjalo je, temeljem čl.380.točka 2. ZPP, odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi pobijano rješenje zajedno s odlukom o trošku.

 

U Zadru, 28. veljače 2014. godine.