Broj: Gž-2167/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od  sudaca, Veljka Miškulina predsjednika vijeća, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. Ž. S. i 2. I. S., oba iz R., zastupani po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz R., protiv tuženika 1. G . B. kao slijednik po sukcesiji za Grad R., zastupanog po Z. M., dipl.pravnici iz B., 2. S. K. I., odsutnog i nepoznata boravišta, zastupanog po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 3. I. M. pok. I., odsutnog i nepoznata boravišta, zastupanog po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 4. G . S. rođ. M., odsutne i nepoznatog boravišta, zastupane po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 5. E. K. rođ. M., odsutne i nepoznatog boravišta, zastupane po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 6. M . V. G. rođ. M., odsutne i nepoznatog boravišta, zastupane po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 7. S. M. J. pok. S., odsutnog i nepoznatog boravišta, zastupanog po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., 8. T. M. pok. S., odsutnog i nepoznatog boravišta, zastupanog po posebnoj skrbnici V. R., odvjetnici iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi prvotuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1589/04 od 31. prosinca 2012. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 19. ožujka 2014. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba prvotuženika te se    p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1589/04 od 31. prosinca 201. godine u dijelu točke I. izreke kojom je utvrđeno da su tužitelji Ž. S. i I. S. dosjelošću stekli pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 898/7 oranica S. površine 129 čhv upisane u z.k.ul.83 k.o. K. te u dijelu točke II. izreke koji se odnosi na naknadu parničnog troška prvotuženika u iznosu od 1.021,37 kn.

 

II. Djelomično se prihvaća žalba prvotuženika te se   p r e i n a č u j e   citirana prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke u odnosu na prvotuženika da je dužan izdati tužiteljima ispravu valjanu za zemljišno-knjižni prijenos prava vlasništva predmetne nekretnine u njihovu korist i na njihovo ime svakom u ½ suvlasničkog dijela, u roku od 15 dana jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda te se u tom dijelu odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Citiranom prvostupanjskom presudom utvrđeno je da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva nekretnine k.č.br. 898/7 upisane u z.k.ul. 83 k.o. K. pa da su tuženi 1 – 8 dužni tužiteljima izdati ispravu valjanu za zemljišno – knjižni prijenos prava vlasništva te nekretnine u njihovu korist i na njihovo ime, svakome u ½ suvlasničkog dijela, u roku od 15 dana jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda. Točkom II. izreke naloženo je tuženima 1 – 8 da nadoknade tužiteljima parnični trošak u iznosu od 8.170,95 kn.

 

Protiv presude prvotuženi je izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku („NN“ 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 u nastavku teksta: ZPP) te predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu.

 

Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju navode iz žalbe tužitelja te predlažu da ovaj sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

 

Žalba je djelomično osnovana.

 

Prvostupanjski sud po provedenom postupku u odnosu na pobijani dio prvostupanjske presude utvrđuje:

 

-                            da je predmetna nekretnina uknjižena kao društveno vlasništvo s pravom korištenja na 1/3 dijela nekretnine u korist Općine R., pravnog prednika prvotuženika, temeljem pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci poslovni broj O-744/73 od 31. srpnja 1973. godine donesenog iza pok. M. K.,

 

-                            da se je predmetna nekretnina na dane 16. listopada 1990. i 24. srpnja 1991. godine nalazila unutar građevinskog područja temeljem Odluke o prostornom planu Općine R.,

 

-                            da je od revizije katastra oko 1954. godine nekretnina bila upisana u posjedovnom listu na ime K. M. u ½ dijela i M. S. u ½ dijela,

 

-                            da je iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Rijeci poslovni broj O-744/73 od 31. srpnja 1973. godine razvidno da je M. K. umro dana 27. listopada 1917. godine te da je između ostalog njegovu ostavinsku imovinu predstavljala i predmetna nekretnina,

 

-                            da u naravi predmetna nekretnina predstavlja travnatu površinu djelomično obraslu primorskim raslinjem gdje prevladava jasen te je prijepor omeđen suhozidom s južne, istočne i zapadne strane, a duga je oko 80 m , širine u rasponu od 3,10 m ,

 

-                            da iz iskaza saslušanih svjedoka i tužitelja proizlazi da su tužitelji osobno i putem pravnih prednika u posjedu predmetne nekretnine više od 80 godina.

 

Slijedom ovih utvrđenja prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženika primjenom odredbe čl. 380. st . 2. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „(NN“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 u nastavku teksta ZV) u vezi pravnog pravila 1468. i 1477 Općeg građanskog zakonika (u daljnjem tekstu OGZ) jer je do prelaska nekretnine u društveno vlasništvo protekao rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću od 40. godina u odnosu na prvotuženika. Odluku o trošku postupka temelji na odredbi čl. 154. st . 1. ZPP-a.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenim u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka temeljem čl. 365. st . 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da iste nisu počinjene u prvostupanjskom postupku.

 

            Neosnovano prvotuženik u žalbi ističe da je odredbom čl. 135. Zakona o nasljeđivanju propisano da imovina umrle osobe prelazi po sili zakona na njezine nasljednike u času smrti pa da je sud pogrešno procijenio da su predmetne nekretnine postale društveno vlasništvo tek 31. srpnja 1973. godine. Zakon o nasljeđivanju (NN 52/71, 47/78, 71/91, 37/94 i 56/00; dalje ZN) u čl. 8. i 230. regulirao je pitanje ošasne imovine, a kakvom je proglašena predmetna nekretnina u ostavinskom postupku koji se je vodio iza pok. M. K. kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem O-744/73 i temeljem kojeg rješenja je pravni prednik prvotuženika stekao pravo korištenja predmetne nekretnine, odnosno prvotuženik kasnije pravo vlasništva. Odredbom čl. 8. ZN propisano je da ostavina bez nasljednika postaje društveno vlasništvo, dok je odredbom čl. 230. ZN propisano da kada sud utvrdi da nema nasljednika ili kad se ne zna ima li nasljednika, a u roku propisanom zakonom se ne javi nitko tko polaže pravo na nasljedstvo, da će sud donijeti rješenje da se ostavina predlaže nadležnoj općinskoj skupštini. Pravilnim tumačenjem citiranih odredbi ZN valja utvrditi da općina nije nasljednik u smislu odredbe čl. 135. ZN da bi već u trenutku smrti ostavitelja predmetna nekretnina postala društveno vlasništvo. Prije svega jer je nasljednik fizička osoba koja se na svoj status nasljednika može pozivati isključivo krvnom, posvojiteljskom ili tazbinskom vezom s ostaviteljem po točno određenim načelima zakonskog nasljeđivanja ili na temelju oporuke. Imamo točno određeni krug nasljednika koji to mogu biti isključivo temeljem zakona ili oporuke. Ne postoji drugi pravni osnov za stjecanje statusa odnosno pravnog položaja nasljednika. Nastavno valja istaknuti da općina ne može, a niti treba davati nasljedničku izjavu te se ne može odreći od nasljedstva pa i po tom kriteriju ne može biti u položaju nasljednika. Stoga općina nije nasljednik – univerzalni sukcesor, već su se njoj predavale nekretnine pod pretpostavkama propisanim odredbama ZN i od trenutka predaje tih nekretnina iste su postale društveno vlasništvo.

 

            Protivno žalbenim navodima prvotuženika pravilno prvostupanjski sud utvrđuje prihvaćajući iskaze tužitelja i saslušanih svjedok da je posjed tužitelja i njihovih pravnih prednika trajao najmanje 80 godina prije podnošenja tužbe te da su na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Okolnost da je katastar osnovan 1954. godine te da su tek od tada evidentirani posjednici prijepora ne može biti od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude jer sud istu nije temeljio isključivo na uvjerenju Ureda za katastar o posjednicima prijepora, već je to samo jedan od dokaza kojima se potvrđuju navodi tužitelja i svjedoka da se nalaze u dugogodišnjem posjedu prijepora. Upravo se u potvrdi Ureda za katastar kao posjednik navodi M. S. koju svjedoci vezuju uz prijepor kao posjednicu istog. M. S. je inače baka tužitelja koja je rođena 1889. godine, a umrla je 1983. godine te je živjela na K. još početkom 20. stoljeća, a kako to proizlazi iz iskaza drugotužitelja. Stoga i ovaj sud prihvaća u potpunosti utvrđenje prvostupanjskog suda da su na strani tužitelja ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću temeljem pravnih pravila 1468. i 1477. OGZ-a koji se primjenjuju temeljem odredbe čl. 388. st . 2. ZV-a.

 

            Kako ne postoje žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti niti razlozi koje prvotuženik ističe u žalbi, valjalo je odbiti žalbu prvotuženika kao neosnovanu u dijelu kojim se utvrđuje da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva 898/7 upisane u zk.ul. 83 k.o. K., kao i u dijelu koji se odnosi na naknadu parničnog troška prvotuženika za iznos od 1.021,37 kn pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st . 1. i 155. ZPP-a.

 

            Žalba prvotuženika je djelomično osnovana u dijelu koji se traži izdavanje tabularne isprave od prvotuženika jer u slučaju originarnog stjecanja prava vlasništva (dosjelošću) stjecatelj prava vlasništva nije ovlašten od tuženika zahtijevati izdavanje tabularne isprave. Pri tome valja upozoriti da je zahtjev za izdavanje tabularne isprave zahtjev obveznopravne prirode koji pretpostavlja postojanje određenog građanskog odnosa između ugovornih strana, a u slučaju originarnog stjecanja prava vlasništva tužitelj je ovlašten zahtijevati od tuženika isključivo trpljenje upisa njegovog prava vlasništva u zemljišnim knjigama, naravno pod pretpostavkom osnovanosti njegovih tvrdnji o stjecanju prava vlasništva temeljem dosjelosti na kojoj nekretnini je prvotuženik upisan kao suvlasnik. Stoga je pravilnom primjenom odredbe čl. 129. ZV-a valjalo preinačiti pobijanu presudu u odnosu na prvotuženika u dijelu točke I. izreke koji se odnosi na izdavanje tabularne isprave.

 

            Prvostupanjska presuda u dijelu točke I. izreke i dijelu točke II. izreke u odnosu na tužene 2. – 8. za iznos od 7.149,58 kn kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

            Slijedom obrazloženog, a temeljem odredbi čl. 368. st . 1. i 373. toč. 3. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

 

U Rijeci, 19. ožujka 2014. godine