Broj: Rev 1073/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice T. P. iz O., zastupane po punomoćniku D. S., odvjetniku u O., protiv tuženika A. P. iz O., zastupanog po punomoćniku D. Š., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K. i B. R. iz O., radi utvrđenja ništavosti nagodbe i isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1838/10-2 od 25. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj P-1816/09-16 od 25. ožujka 2010., u sjednici održanoj 25. ožujka 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Osijeku broj P-1816/09-16 od 25. ožujka 2010. odbijen je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje ništavosti vansudske nagodbe sklopljene 14. srpnja 2006. između stranaka; na utvrđenje da njihovu bračnu stečevinu čini 1/2 dijela nekretnina kuće i dvor ul. C. br. 134, sagrađena na kč.br. 8477/10, površine 495 m², upisane u zk. ul. 16029 k.o. O., oranica površine 6071 m², kč. br. 260 k.o. L., automobil marke Fiat Doblo 2001., pokretnine kojima je opremljena nekretnina u … ulici, te dvije cvjećarne u O. i novčani iznos polučen radom stranaka; zahtjev da se tuženiku naloži na ime dijela posebne imovine tužiteljici isplatiti iznos 200.000,00 kn sa zateznom kamatom, te je ujedno tužiteljici naloženo isplatiti tuženiku iznos 18.450,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1838/10-2 od 25. studenoga 2010. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši ukidanje obih nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 57/11) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju bitnu povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

Osim paušalnog pozivanja u reviziji na bitnu povredu odredaba parničnog postupka kao revizijskog razloga, revidentica u reviziji nije određeno ukazala u čemu bi se sastojala bitna povreda odredaba parničnog postupka, pa u takvim okolnostima ovaj sud i nema potrebe dalje se baviti takvim neargumentiranim revizijskim razlogom niti obrazlagati razloge njegovog nepostojanja.

 

Osporavajući zakonitost pobijane presude tužiteljica, osim što u reviziji reproducira obrazloženje iz prvostupanjske i drugostupanjske presude, sadržajno prigovara pravilnosti ocjene izvedenih dokaza od strane sudova, ujedno davajući svoje viđenje istih. Time faktično tužiteljica prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu međutim u revizijskom stupnju postupka kao što je ovaj nije moguće odlučivati, sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice upravljen na utvrđenje ništavosti vansudske nagodbe sklopljene između stranaka 14. srpnja 2006., te slijedom toga na utvrđenje što čini bračnu stečevinu stranaka, a što posebnu imovinu tužiteljice iz tog osnova nalaganje tuženiku isplatiti joj iznos 200.000,00 kn.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su takav tužbeni zahtjev i to:

 

- prvostupanjski sud ocijenivši da vansudska nagodba sklopljena između stranaka 14. srpnja 2006. je po svojoj pravnoj naravi bračni ugovor u smislu odredbe čl. 255. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj: 116/03, 117/04 i 136/04 – dalje: ObZ) i time nije ništava, time da odredbe a koje se odnose na povjeravanje i uzdržavanje malodobne kćerke stranaka nisu na bilo koji način utjecala na valjanost sadržaja ugovora glede imovinskih odnosa stranaka, odnosno

 

- drugostupanjski sud izražavajući pravno shvaćanje da vansudska nagodba nije bračni ugovor stranaka u smislu odredbe čl. 255. ObZ već sporazum o razvrgnuću bračne stečevine i podijeli imovine između bračnih drugova u smislu odredbe čl. 47.-56. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV) u svezi s odredbom čl. 250. ObZ, a po svom sadržaju i motivu njezinog sklapanja da nije bila protivna prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske, te moralu društva u dijelu kojim su stranke uredile svoje imovinske odnose, dakle da nije ništetna unatoč odredbama iz te nagodbe, a koje se odnose na nedopuštena raspolaganja kao što su ona koja se tiču povjeravanja odnosno uzdržavanja njihove malodobne kćerke, sve u smislu odredbe čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 38/95), a niti na njezinu valjanost može biti od utjecaja navodno postojanje nagodbe sličnog sadržaja ranije sklopljene između tuženika i njegove bivše supruge iz prvog braka.

 

Suprotno revizijskim navodima pravilna je ocjena iz pobijane presude da sporna vansudska nagodba, a u dijelu koji se odnosi na pitanje utvrđenja i diobe bračne stečevine stranaka  u  ničemu  nema elemanata koji bi je činili  ništavom u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a, a niti na njezinu valjanost može biti od utjecaja navodno postojanje nagodbe sličnog sadržaja ranije sklopljene između tuženika i njegove sada bivše supruge iz prvog braka.

 

Kako je dakle odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, reviziju je trebalo odbiti, te odlučiti kao u izreci, sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 25. ožujka 2014.