Broj: Gž-1842/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

            Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Tatjane Radić, kao predsjednice vijeća, Dubravke Penić Lukač kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Branke Hriberski kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. R. iz Z., …, koju zastupa punomoćnica B. K.-Z., odvjetnica iz Z., protiv I-tuženice J. P. i I.-tuženice V. R., obje iz Z., …., obje zastupane po punomoćniku J. T., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i razvrgnuća suvlasničke zajednice, odlučujući o žalbi tuženica protiv  presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5882/08-36 od 4. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

            Odbija se kao neosnovana žalba tuženica i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5882/08-36 od 4. prosinca 2012.

 

Obrazloženje

 

            Pobijanom presudom utvrđeno je da su tužiteljica i tuženice suvlasnice nekretnine kč.br.7891/20 što u naravi predstavlja visokoprizemnu stambenu slobodnostojeću zgradu u Zagrebu, …, popisni broj 18239 i dvorište veličine 140,4 hvati i 505 m2 , sve upisano u zk. ul.br. 50188 k.o. Grad Zagreb i to tužiteljica M. R. u 4/6 dijela, I- tuženica J. P. u 1/6 dijela i I.-tuženica V. R. u 1/6 dijela (toč. I izreke).

 

Istom presudom u točki II. izreke razvrgnuta je suvlasnička zajednica na gore citiranoj nekretnini i to civilnom diobom – sudskom javnom prodajom tako da se postignuta prodajna vrijednost podijeli između stranaka prema suvlasničkim omjerima i to tužiteljici M. R. 4/6 dijela, a tuženicama J. P. i V. R. svakoj 1/6 dijela, te je naloženo tuženicama da solidarno isplate tužiteljici parnični trošak u iznosu od 19.573,50 kn, dok je odbijen zahtjev I i II-tuženica da im tužiteljica nadoknadi parnični trošak (toč. III izreke).

 

Pravovremeno podnijetom žalbom tuženice pobijaju prethodno navedenu presudu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08 , 57/11, 25/13 - dalje: ZPP) te predlažu da sud drugog stupnja ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

            Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode u cijelosti te predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

 

            Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje suvlasničkih omjera stranaka na nekretnini kč.br. 7891/20 što u naravi predstavlja visokoprizemnu stambenu slobodnostojeću zgradu u Zagrebu, …, popisni broj 18239 i dvorište veličine 140,4 hvati i 505 m2 , sve upisano u zk.ul.br. 50188 k.o. Grad Zagreb, kao i zahtjev za razvrgnuće te suvlasničke zajednice civilnom diobom.

 

            Nisu pobijanom presudom ni postupkom koji joj je prethodio počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. ZPP, na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st . 2. ZPP, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 11. ZPP, na koju određeno ukazuju tužene u svojoj žalbi. Naime, presuda suda prvog stupnja može se ispitati, sadrži jasne razloge o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

 

            Tako je sud prvog stupnja ispitao sve okolnosti odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava, te na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

Iz sadržaja spisa proizlazi da je tužiteljica u vanparničnom postupku zatražila da se izvrši dioba suvlasničke zajednice nekretnine, a koji postupak se vodio pod brojem R1-517/07, tijekom kojeg je došlo do spora oko suvlasničkih dijelova tako i predmeta diobe, pa je tužiteljica sa svojim zahtjevom za diobu suvlasničke zajednice upućena na parnicu.

 

Utvrdivši da su nekretnine navedene u točki I. izreke suvlasništvo stranaka i to tužiteljice u 4/6 dijela, I-tužene u 1/6 dijela, te II-tužene u 1/6 dijela, dakle onako kako je to i upisano u zemljišnim knjigama, prvostupanjski sud nakon provedenog građevinskog vještačenja utvrđuje da predmetnu nekretninu nije moguće razvrgnuti fizičkom –geometrijskom diobom u skladu sa suvlasničkim omjerima stranaka, zbog čega udovoljava tužbenom zahtjevu tužiteljice za razvrgnućem suvlasničke zajednice stranaka na navedenoj nekretnini  civilnom diobom.

 

Tužene u žalbi ističu da sud nije mogao usvojiti tužbeni zahtjev tužiteljice u pogledu razvrgnuća suvlasničke zajednice na način kako to tužiteljica zahtjeva jer da je određivanje načina diobe suvlasništva redovito dio odluke koja se donosi u izvanparničnom postupku, te je sud mogao odlučiti samo da su tužene dužne trpjeti diobu nekretnina, dok je određivanje načina i sadržaja diobe pitanje ovršnog/izvanparničnog/ postupka.

 

Iz odredbi § 267. st . 2. i 268. Pravnih pravila Zakona o sudskom izvanparničnom postupku proizlazi da se dioba suvlasništva provodi u vanparničnom postupku samo u slučaju ako među strankama nema spora o predmetu diobe i opsegu zajedničke stvari i o veličini suvlasničkih omjera, a u slučaju kada bilo tko od suvlasnika ospori neko od tih pitanja, sud će stranku sa zahtjevom za diobu uputiti na pokretanje parnice.

 

Stoga, kada su u vanparničnom postupku protustranke osporile suvlasničke omjere, te je predlagateljica, ovdje tužiteljica, sa svojim zahtjevom za diobu suvlasničke zajednice nekretnina upućena na parnicu (a ne kao što žaliteljice navode da je na parnicu upućena zbog utvrđenja suvlasničkih omjera stranaka na predmetnoj nekretnini), sud u parničnom postupku na koji je upućena predlagateljica odlučuje o razvrgnuću suvlasničke zajednice i načinu diobe nekretnina prema odredbi  čl. 50. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj: 91/96, 73/00 i 114/ 01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZV).

 

Tako je sud prema st. 1. odredbe čl. 50. ZV u pogledu načina diobe vezan u prvom redu strogim zakonskim odredbama, a podredno valjanim sporazumom stranaka o načinu razvrgnuća, ako takav postoji, a moguć je i dopušten, a i pravom na razvrgnuće isplatom koje bi imao pojedini suvlasnik na temelju pravnog posla ili zakona. Ukoliko sud nije glede načina razvrgnuća vezan u smislu stavka 1. sud će djeljive pokretne stvari dijeliti fizički, a nekretnine geometrijski (čl. 50. st . 2. ZV), osim ako utvrdi da takva dioba nije moguća, a da se znatno ne umanji vrijednost, u kojem slučaju će sud odlučiti da se stvar proda na javnoj dražbi i na drugi prikladan način a dobiveni iznos podijeliti razmjerno suvlasničkim dijelovima (civilno razvrgnuće (čl. 50. st . 4. ZV).

 

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da nekretnine koje su predmet zahtjeva za diobu nije moguće geometrijski podijeliti u skladu sa suvlasničkim omjerima pojedinih suvlasnika, slijedom čega je odredio civilno razvrgnuće sukladno odredbi čl. 50. st . 4. ZV.

 

Naime, geometrijska dioba podrazumijeva diobu kod koje se od jedne zemljišne čestice stvaraju nove, koje kao takove tada u cijelosti pripadaju pojedinom dotadašnjem suvlasniku, dakle dobivaju se potpuno dvije zasebne nekretnine, a ne dvije zasebne uporabne cjeline na istoj i dalje suvlasničkoj nekretnini.

 

Iz nalaza i mišljenja građevinskog vještaka Mladena Ožić proizlazi da sporna nekretnina u naravi predstavlja visokoprizemnu stambenu slobodnostojeću zgradu i dvorište, koji objekt se sastoji od dvije samostalne uporabne cjeline te posebne garaže, koja je vanknjižno vlasništvo. Iz nalaza nadalje proizlazi da je podjela moguća etažiranjem i to na način da tužiteljici pripadne stan u visokom prizemlju objekta i garaža, a tuženicama stan u suterenu objekta, a prema kojoj podjeli bi udjeli tužiteljice i tuženih odgovarali idealnim vrijednostima udjela naznačenim u zk, s time da tužiteljica u tom slučaju koristi 5,30 m2 NKP manje nego što joj prema idealnom udjelu pripada.

 

Tužiteljica se izričito usprotivila ovakvom načinu diobe etažiranjem tvrdeći da za isto nije dala suglasnost niti je na nju pristala.

 

Kraj takvog stanja stvari, neosnovano žaliteljice ističu da je sud trebao prihvatiti nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da je moguće provesti fizičku diobu predmetne nekretnine na način kako se sada koristi nekretnina, te da se stvarno posjedovanje dijela nekretnine koja se ima uzeti kao jedinstvena cjelina zapravo odgovara suvlasničkom omjeru tužiteljice koji je upisan u zemljišne knjige.

 

Ovo zato što formiranje posebnih dijelova od suvlasničke nekretnine, odnosno uspostava etažnog vlasništva, nije jedan od načina razvrgnuća suvlasničke zajednice nekretnina na koji sud može provesti razvrgnuće, već se radi o sporazumu stranaka umjesto diobe kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 53. ZV. Etažiranje nije istovjetno geometrijskoj diobi koja, kako je to prethodno navedeno, podrazumijeva takvu diobu kojom se dobivaju dvije potpuno zasebne nekretnine na zasebnim zemljišnoknjižnim česticama, a ne dvije zasebne uporabne cjeline na istoj i dalje suvlasničkoj nekretnini.

 

Stoga, kako je spornu nekretninu moguće razvrgnuti uspostavom etažnog vlasništva, a ovakav način razvrgnuća ne provodi sud već suvlasnici suglasno, te kraj činjenice da takvog sporazuma među strankama nema, jer se tužiteljica izričito usprotivila ovakvom načinu razvrgnuća, to je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 50. st . 4. ZV kada je odredio civilnu diobu suvlasničke zajednice prodajom na javnoj dražbi, te podjelom prodajne cijene razmjerno suvlasničkim dijelovima stranaka.

           

            Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe iz čl. 368. st . 1. ZPP žalbu tuženica odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

            I odluka o parničnom trošku zakonita je kako u osnovu (čl. 154. st . 1. ZPP) tako i visini (čl. 155. ZPP).

 

U Zagrebu 25. ožujka 2014.