Broj: Gž-3356/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja I. V. iz V., OIB: , zastupan po punomoćnici M. B. P., odvjetnici iz Z., protiv tuženice O. V., OIB: , zastupana po načelniku, a on po punomoćnici K. R., dipl. iur. kod tuženika, radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru od 15. listopada 2013. godine poslovni broj P-1227/12, u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2014. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

            Uvažava se žalba tuženice O. V. te se ukida presuda Općinskog suda u Zadru od 15. listopada 2013. godine poslovni broj P-1227/12 i predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

            Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

            „ I. Utvrđuje se da je tužitelj I. V. pok. P. iz V., OIB:  stekao valjani pravni osnov stjecanja prava vlasništva čest. zem. 12140 k.o. V. za cijelo, temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju kojega je kao primatelj bio zaključio sa ocem, P. V. 26. studenog 1986. godine, istog dana ovjerenog kod naslovnog suda pod poslovnim brojem R2-290/86 i Ov-55/86, slijedom kojega utvrđenja je ovlašten u zemljišnoj knjizi ishoditi upis svoga prava vlasništva uz istodobni upis brisanja postojećeg upisa sa imena tužene.

 

            II. Dužna je tužena naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 4.100,00 kn, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka valjalo odbiti kao neosnovan.“

 

 

            Protiv gornje presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja  te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

            Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13, dalje - ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP.

 

Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:

 

- da među strankama nije sporno, a što slijedi i iz zk. izvadaka, da je na predmetnoj nekretnini oznake 12140 k.o. V. put R. površine 195 m2, upisano javno dobro-putovi V., da je na čest. 12139 k.o. V. gospodarska zgrada, kuća, gospodarska zgrada, kuća, kuća, kuća i pašnjak ukupne površine 4314 m2 upisan ovdje tužitelj, a da je na čest. 12138 k.o. V. L. pašnjak i kuća ukupne površine 3080 m2 upisana sestra tužitelja M. R. ud. N. rođ. V.,

 

- da iz zapisnika broj 6767 od 7. studenog 2000. godine slijedi da je predmetom rasprave bio posjedovni list broj 5044 u kojem se nalaze 762 parcele u naravi putovi na kojima je kao posjednik upisana ovdje tuženica, te da su navedeni putovi u većem dijelu nastali od nekretnina koje su upisane u zk.ul.2 k.o. V. gdje je upisano preko 2000 suvlasnika i to sve fizičkih osoba, međutim, ni jedna strana u postupku nije do zaključenja raspravljanja dokazala da bi sporna nekretnina bila upisana u tom posjedovnom listu,

 

- da stanje i izgled navedenih nekretnina utvrđeni su pregledom preslike katastarskog plana te očevidom na licu mjesta kojom prilikom je sačinjen opis istih, pa je tako utvrđeno da je predmet spora u naravi asfaltirani put dužine cca 70 m, a širine cca 2,5 m na koji se dolazi direktno s ceste koja iz Z. dalje vodi prema centru V., nadalje, da se uz sporni put s lijeve strane najprije nalazi nekretnina u vlasništvu tužiteljeve sestre M. R., a ispod ove da se nalazi nekretnina tužitelja koja je sa svih strana ograđena ogradnim zidom time da je ulaz u nekretninu na koju se pristupa sa ovog spornog puta širine cca 4m i ima klizna željezna vrata. Također je utvrđeno da se sporni asfaltirani put nastavlja i u nekretninu tužitelja i to dužinom cca 10 m. Utvrđeno je nadalje da se unutar ograđene nekretnine nalazi kuća tužitelja, četiri manja objekta - zidani bungalovi za turiste te jedna garaža, okućnica i maslinik, a što je sve ograđeno ranije navedenim ogradnim zidom i predstavlja jednu jedinstvenu cjelinu, s desne strane spornog puta kada se na isti prilazi s ceste koja dalje vodi prema centru V. nalazi se zapuštena nekretnina na kojoj nema vidljivih izgrađenih objekata, a za koju je tužitelj naveo da je u vlasništvu "jednog Amerikanca" koja nekretnina se sa svojom sjevernom stranom direktno naslanja na cestu prema centru V.,

 

- da tužitelj tijekom postupka tvrdi da je cesta koja vodi u centar V. presjekla njegov raniji posjed jer da se nekretnine koje su u vlasništvu njegove obitelji nalaze i sa suprotne strane ove ceste te su iste i dan danas u njegovom vlasništvu. Dalje navodi da je sporni put upravo on sam formirao 1979. godine kada je počeo graditi svoju kuću i to kako bi taj put koristio kao pristup istoj. Ove navode tužitelja potvrđuju i saslušani svjedoci Š. V. i Š. B.. Tako Š. V. rođen 1938. godine u V., koji živi 500 m od spornih nekretnina, ističe da je sporni put napravio tužitelj 1979. godine sebi za prolaz i ulaz na svoju nekretninu, a da te 1979. godine ovdje nije bilo ničeg već je tužitelj prvi počeo graditi svoju kuću. Tvrdi da tužitelj ima u svojem vlasništvu i parcelu s gornje strane ceste prema centru koja nekretnina se presjekla 1976. godine kada se počeo graditi most. Ovaj svjedok tvrdi da je tužitelj sam asfaltirao ovaj put i to negdje 2001. godine dok je ranije to bio bijeli put. Ističe da je tužitelj vlasništvo ovih nekretnina stekao od svojeg oca P. V. koji je rođen 1908., a umro 1992. godine, a P. pak od svog oca. Tvrdi i to da ovim spornim putem ne prolazi nitko drugi nego tužitelj "jer tko će drugi ići u njegovo dvorište". Dalje navodi da se ovaj put nikada nije koristio kao javni put niti su to koristili drugi ljudi, niti pješke niti s automobilom, već je to bio pašnjak dok nije došao tužitelj i napravio put i kuću. Također ističe da je nekretnina tužitelja bila ograđena još i od ranije dok je on (svjedok) bio malo dijete, a na istom mjestu ranijeg zida kojeg zna kao dijete je danas ogradni zid koji ograđuje nekretninu tužitelja. Za nekretninu koja je zapuštena i nalazi se s desne strane ovog spornog puta ističe da je bila vlasništvo A. R. koji je umro, a ne zna tko su njegovi nasljednici, međutim, zna da oni kad bi dolazili nisu koristili sporni put za pristup svojoj nekretnini jer za pristup istoj imaju drugi, svoj put i imaju direktan ulaz na svoju nekretninu sa glavnog puta koji ide prema centru V.. Na koncu ističe da je sporni put ranije sa desne, zapadne strane bio ograđen suhozidom kojeg je sam tužitelj uklonio početkom ove godine, a rasvjetu koja se nalazi uz taj put da je postavio sam tužitelj.  Š. B., rođen 1943. godine u V., također navodi da je tužitelj počeo graditi kuću 1979. godine kada ovdje nije bilo ničega i upravo tad kad je počeo graditi kuću, tada je tužitelj sam formirao ovaj put, a radilo se o bijelom putu kakav je ostao sve do 2000. ili 2001. godine kad ga je sam asfaltirao. Tvrdi da je nekretnina tužitelja bila ograđena suhozidom, što su ogradili još pradjedovi, a na istom tom mjestu ranijeg suhozida da je danas ogradni zid oko nekretnine tužitelja. Ističe da je tužitelj svoju nekretninu stekao od oca P. V., a ovaj od svog oca, te da se i sa gornje strane ceste koja vodi prema centru nalazi nekretnina u vlasništvu tužitelja koja je presječena 1976. godine kada se gradio most. Tvrdi da sporni put nikada nisu koristili drugi ljudi niti pješke niti automobilom, jer da nitko i ne može doći na nešto što je nečije vlasništvo. Navodi i to da je rasvjetu koja se nalazi uz put postavio sam tužitelj. Svjedok ističe da ne zna u čijem je vlasništvu nekretnina koja se nalazi desno od spornog puta, ali da ovaj predmetni put nitko nije koristio osim tužitelja niti može koristiti itko drugi jer je on tužiteljevo vlasništvo, a da je ranije suhozid bio i sa desne strane ovog spornog puta,  sud u cijelosti poklanja vjeru iskazima svjedoka kao istinitima, uvjerljivima i logičnima,

pored toga, sud je i vlastitim opažanjem na licu mjesta utvrdio da na nekretnini koja se nalazi s gornje, sjeverne strane ceste koja vodi prema centru, a o kojoj su iskazivali svjedoci, u pravcu postojećeg ogradnog zida nekretnine tužitelja na tom gornjem dijelu postoji stari suhozid, koji dakle čini pravac sa ranije opisanim zapadnim ogradnim zidom nekretnine tužitelja, koji ogradni zid kao i suhozid zajedno sa spornim asfaltiranim putem čine pravac što je razvidno i iz preslike katastarskog plana. Dakle, izgled predmetnih nekretnina na terenu također govori u prilog tezi tužitelja da je on sam u svojoj nekretnini formirao predmetni put kao pristupni put radi građenja kuće, i to najprije kao bijeli put, da bi ga potom tijekom 2001. godine asfaltirao i to cijelom dužinom, kako spornom čest. 12140, tako i dijelom koji se nastavlja u samo njegovo dvorište duljine cca 10 m koji dio je iste širine, jednake podloge i nije odvojen od spornog puta,

 

- da se doista radi o tužiteljevom privatnom putu najbolje svjedoči činjenica da taj put doista jedino i vodi u dvorište tužitelja koje je, kako je to već navedeno, cijelo ograđeno ogradnim zidom, iz čega slijedi zaključak da je namjena ovog puta da služi kao pristupni put tužitelju, a bez mogućnosti slobodnog korištenja od strane drugih osoba bilo osobno bilo automobilom, o čemu iskazuju saslušani svjedoci. Prema Zakonu o cestama ("Narodne novine", broj 84/11, dalje - ZOC), koji je predložen od strane Vlade Republike Hrvatske upravo radi otklanjanja pravnih praznina u vezi s uređivanjem nerazvrstanih cesta, definiranju tog pojma, određivanju pravnog statusa, evidentiranja površina koje se u naravi koriste kao nerazvrstane ceste te njihove zaštite, odredbom čl. 98. st. 1. podst. 5. nerazvrstane ceste su i pristupne ceste do stambenih građevina koje se koriste za promet vozilima i koje može svatko slobodno koristiti na način i pod uvjetima određenim tim Zakonom i drugim propisima. Iz izvedenih dokaza u ovoj pravnoj stvari, po ocjeni ovog suda, proizlazi da je predmetnu zemljišnu površinu koristio isključivo tužitelj kao pristupni put svojoj nekretnini, te se ne radi o putu namijenjenom za korištenje svima, niti su ga drugi mještani koristili.  Valja kazati da putovi dolaze pod udar ZOC, ali pod uvjetom da po svojim tehničkim karakteristikama predstavljaju građevinu tako da na uređeni način omogućavaju odvijanje prometa, kako to slijedi iz Odluke Sabora o nedavanju vjerodostojnog tumačenja čl. 98. st.1. točka 6. ZOC i Mišljenja Vlade Republike Hrvatske od 3. siječnja 2013. godine na kojem se temelji Odluka, međutim, tuženik u konkretnom slučaju osim tvrdnji iznijetih u odgovoru na tužbu ničim nije tijekom prvostupanjskog postupka dokazivao da su se doista ispunile zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na temelju tog ZOC pored činjenice da se radilo tek o makadamskom putu kojeg je asfaltirao sam tužitelj, niti je pak iznosio činjenice ili dokaze kojima pobija navode i dokaze tužitelja, dok je s druge pak strane tužitelj dokazao da se ne radi o pristupnoj cesti koja se koristi za promet vozilima i koju bi mogao svatko slobodno koristiti, odnosno da se ne radi o građevini u smislu ZOC koja na uređeni način omogućava odvijanje prometa. Odredbom čl. 114. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Iz sadržaja ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između P. (P.) V. kao primatelja uzdržavanja i ovdje tužitelja kao davatelja uzdržavanja dana 26. studenog 1986. godine kada je isti i ovjeren kod ovog suda pod brojem R2-290/86, OV-55/86 proizlazi da je predmetom tog ugovora bila cjelokupna pokretna i nepokretna imovina osim čest. 815 k.o. Vir zv. "Mrkva" površine 600 m2,

 

- da analizirajući izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužitelj dokazao neprekinuti pravni slijed derivativnog načina stjecanja prava vlasništva na spornom putu i to temeljem citiranog ugovora o doživotnom uzdržavanju od svojeg oca Petra rođenog 1908. godine, a ovaj pak nasljeđivanjem svojeg oca, pa je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud smatra da je radi razrješenja ove pravne stvari trebalo prije svega poći od toga da pravomoćno rješenje doneseno u postupku osnivanja zemljišne knjige ima pravni učinak tako da obvezuje sud, ali i stranke ako su stranke sudjelovale i dale suglasnost za promjenu zemljišnoknjižnog stanja, sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 21. veljače 2013.godine broj 1. Su: 86/2013 koje ima uporište u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 847/2007, što mutatis mutandis ima značaj presuđene stvari sui generis kao i kod pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, ali ne s posljedicom odbačaja tužbe nego odbijanja tužbenog zahtjeva.

 

Ovaj drugostupanjski sud za sada ne može prihvatiti činjenično utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelj nije sudjelovao u postupku osnivanja nove zemljišne knjige za k.o.Vir i da stoga može, u smislu čl.230.st.3., čl. 219.st.1. ZPP i čl. 8.st.2. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13), u ovoj parnici pobijati upis javnog dobra na sporom putu kao nevaljan, jer to ne proizlazi iz zapisnika broj 6767 od 7. studenog 2000. godine, na koji se sud poziva, s obzirom da iz njegovog sadržaja proizlazi da se odnosi na čest. zem. 12670/2 k.o. V. (u kom postupku su na okolnosti općinskih putova saslušani povjerenici pa je bilo opravdano za očekivati da ih tužitelj predloži i u ovoj parnici) u vlasništvu trećih osoba, a koje parcele nema na katastarskom planu (list spisa 6).

 

Pored toga, iz spisa predmeta proizlazi velika vjerojatnost da je tužitelj ipak sudjelovao u postupku osnivanja nove zemljišne knjige s obzirom da je zemljište na kojem je izgradio kuću s dvorištem dobilo posebnu katastarsku oznaku čest. zem. 12139 k.o. V. i da je upisan kao samovlasnik, što je sve sud prvog stupnja trebao razjasniti tijekom prvostupanjskog postupka vodeći računa da je teret dokaza  uvijek konkretan, tj. mora ležati na tužitelju ili tuženiku, a ovdje je s obzirom na sadržaj odgovora na žalbu u kome se tuženica poziva na posljedice osnivanja nove zemljišne knjige i dalje bio na tužitelju, a ne na strankama, kako se to navodi u drugoj alineji obrazloženja suda prvog stupnja.

 

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl.370. ZPP uvažiti žalbu i ukinuti prvostupanjsku presudu, s time da je odluka o trošku u smislu čl.166.st.1. ZPP izostala, jer tuženica nije popisala trošak.

 

U Zadru, 25. ožujka 2014. godine.