Broj: Rev-x 1233/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja te Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Zagreba, Z., zastupanog po punomoćniku A. D., odvjetniku iz Z., protiv tuženika J. P. iz Z., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-3428/08-2 od 19. siječnja 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu posl. br. P-2568/04 od 25. rujna 2007., u sjednici održanoj 1. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je na snazi održano rješenje o ovrsi u dijelu „za iznos od 125.712,00 kn“ s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihova dospijeća do konačne isplate te dijelu „koji se odnosi na trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.560,00 kn“, dok je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju na ime parničnog troška 13.664,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka počinjenih pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a te pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tuženika je da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se preinače i tužbeni zahtjev odbije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), koja se odredba primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredaba čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i ničime proturječnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi kojima tuženik izražava nezadovoljstvo ocjenom provedenih dokaza i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude te tvrdi da je prvostupanjski sud propustio utvrditi da je tužitelj njemu oduzeo posjed prijepornog prostora i u njemu uništio njegovu imovinu, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu o relevantnosti pojedinih (pa dijelom i provedenih) dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju 125.712,00 kn s osnova naknade za neosnovano korištenje poslovnog prostora u Z., …, površine 167,50 m2, sve s zateznim kamatama računatim na pojedinačne dijelove toga iznosa od njihovog dospijeća do isplate. Tužitelj drži da mu utuženi iznosi pripadaju obzirom da je tuženik bez osnove držao i koristio prijepornu nekretninu od 1. siječnja 2001. do kraja prosinca 2001.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je prijeporni prostor tuženik koristio na temelju zakupnog odnosa ugovorenog s tužiteljem na određeno vrijeme (od godine dana), za razdoblje od 1. ožujka 1996. do 1. ožujka 1997.,

 

- da je tuženik taj prostor nastavio koristiti i nakon što je zakupni odnos s tužiteljem prestao, pa ga je posjedovao i u svom utuženom razdoblju - i do studenoga 2002., kada je iz njega iselio,

 

- da je i nakon prestanka zakupnog odnosa tuženik plaćao tužitelju naknadu u visini zakupnine ugovorene ugovorom o zakupu - s osnove posjedovanja prijepornog prostora, ali ovu nije platio i za prijeporno (utuženo) razdoblje,

 

- da je u utuženom razdoblju prijeporni prostor „predstavljao imovinu oduzetu ranijim vlasnicima“ na temelju Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ("Službeni list" FNRJ broj 52/58), odnosno imovinu na kojoj je tužitelj izvršavao vlasnička prava (obzirom da nije bio dovršen postupak vraćanja toga prostora ranijim vlasnicima).

 

Polazeći od izloženih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu preispitivati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja za isplatu utuženih iznosa koji su dospijevali na naplatu u razdoblju od 1. siječnja 2001. do 5. prosinca 2001. pravilno ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio.

 

Naime, predmet spora - u odnosu na upotrebu prijeporne nekretnine (na kojoj je tužitelj vršio vlasničkopravna ovlaštenja) bez plaćanja naknade za tu upotrebu, valja razriješiti prema:

 

- odredbama čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00 i 73/00 - dalje: ZV-a) kojima je uređen „pravni položaj nepoštenoga posjednika“, a kojima je propisano: (stavak 1.) „Nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.“ i ( stavak 6.) „Od časa kad je pošteni posjednik postao nepošten, njegova se prava i obveze ravnaju prema pravilima postavljenim za nepoštenoga posjednika; isto se tako ravnaju i u pogledu onoga što je pošteni posjednik činio sa stvarju neprimjereno onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada.“, sve u svezi s

 

- odredbom čl. 18. st. 3. ZV-a prema kojoj: „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“.

 

Budući da je prijeporni poslovni prostor u navedenom (utuženom) razdoblju posjedovao bez ovlaštenja da ga posjeduje ili bez osnove koja bi mu davala pravo da ga posjeduje - iako je pritom „obzirom na okolnosti“ znao da mu ne pripada pravo da ga posjeduje, pravilno je tuženika tretirati nesavjesnim ili nepoštenim posjednikom toga prostora u svom tom razdoblju - i (time) obveznikom isplate tužitelju (u smislu navedenih odredaba čl. 165. ZV-a) svih „stečenih plodova“ i onih koje je propustio „ubrati“, odnosno svih koristi koje je od nekretnine imao.

 

Pravilno je i pravno shvaćanje da je tuženik u utuženom razdoblju od prijepornog prostora stekao „plodove“ ili korist bar za iznos zakupnine koju bi inače za ovog trebao plaćati - pa je ta korist ujedno i ono što je u smislu navedenih odredaba dužan platiti tužitelju.

 

Pritom je tu korist dužan isplatiti, poštujući načelo monetarnog nominalizma iz čl. 394. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koji se Zakon primjenjuje na ovaj slučaj na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08), u nominalnom iznosu te zakupnine, i to kako bi zakupnina dospijevala za naplatu.

 

Slijedom iznijetog, a budući revident ničime ne dovodi u sumnju utvrđenje da je u tome razdoblju realna zakupnina (ona „koju bi inače trebao plaćati“) bila upravo ona koju su nižestupanjski sudovi utvrdili, pravilno je i pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da na ovu (kao „korist koju je tuženik imao od upotrebe nekretnine“) tužitelj s osnovom polaže pravo.

 

Okolnost što su nižestupanjski sudovi o zahtjevu tužitelja odlučili primjenom odredaba čl. 210. i 214. ZOO-a, kojima je uređen pravni institut „stjecanja bez osnove“, dakle uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, ne može revidenta dovesti u povoljniju poziciju - budući da je tužbeni zahtjev osnovan i kada se na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjeni materijalno pravo.

 

Konačno, tu povoljniju poziciju tuženik ne može ostvariti niti samo uopćenom tvrdnjom o šteti prouzrokovanoj na imovini koju je imao u prijepornom prostoru i nepodmirenim ulaganjima u njemu: takva tvrdnja, sve i da je istinita, sama za sebe ne negira, pa niti sprečava niti odgađa zahtjev tužitelja.

 

Stoga, a budući da je osporenom presudom (ipak) pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tuženika i odlučiti kao u izreci ove presude (prema odredbi čl. 393. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 1. travnja 2014.