Broj: Rev 816/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja Z. A. iz S., II. tužitelja I. G. iz S., i III. tužitelja D. Z. iz S., svi zastupani po punomoćniku K. T., odvjetniku u S., protiv tuženika Z. G. iz Z., zastupan po punomoćniku G. T., odvjetnici u Z., radi namirenja tražbine iz založene stvari, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Virovitici, broj Gž-843/07-2 od 20. ožujka 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini, broj P-519/06 od 17. travnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 2. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da je kao vlasnik nekretnina iz zk ul. br. 289 k.o. B., koje se sastoje od čk. br. 363, 2 zgrade i ekonomsko dvorište sa 2 kj 866 čhv, zk. ul. br. 296 k.o. B. koje se sastoje od čk. br. 258, 3 zgrade i ekonomsko dvorište sa 1 kj 1105 čhv i zk. ul. br. 650 k.o. B. koje se sastoje o čk. br. 256, 5 zgrada i ekonomsko dvorište sa 3 kj 29 čhv, opterećenim založnim pravom u korist tužitelja za dospjele tražbine, dužan trpjeti namirenje ovih zalogom osiguranih tražbina tužitelja iz vrijednosti založenih nekretnina (toč. I izreke). Ujedno je naloženo tuženiku da tužiteljima naknadi parnični trošak u iznosu 62.704,00 kn u roku od 15 dana (toč. II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presuda, reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima, obje nižestupanjske presude sadrže razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se neosnovano prigovara da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da tuženik kao vlasnik nekretnina na kojima oni imaju upisano pravo zaloga, trpi namirenja njihovih tražbina osiguranih  iz vrijednosti založenih nekretnina. Naime, na temelju Sporazuma o izvansudskoj nagodbi od 22. ožujka 2006., sklopljenog između tužitelja kao vjerovnika i D. B. kao dužnika, a zaprimljenog u zk odjel 13. travnja 2006. pod br. Z-755/06, na nekretninama koje su u trenutku upisa založnog prava bile zemljišno-knjižno vlasništvo D. B., uknjiženo je pravo zaloga u korist tužitelja kao vjerovnika i to I tužitelja za iznos od 155.435,00 kn, II tužitelja za iznos od 185.000,00 kn i III tužitelja za iznos od 200.000,00 kn. Na istim je nekretninama nakon uknjižbe založnog prava u korist tužitelja, izvršen upis fiducijarnog prava vlasništva u korist tuženika do namirenja tražbine vjerovnika u iznosu od 500.000,00 kn uz kamate i naknade, na temelju Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva nekretnina, sklopljenog između tuženika kao predlagatelja osiguranja i D. B. kao protivnika osiguranja 18. siječnja 2005., a zaprimljenog u zk odjel 19. travnja 2006. pod br. Z-775/06.

 

Nižestupanjski su sudovi, utvrdivši da su tužitelji, poštujući načelo povjerenja u zemljišne knjige, pri čemu da tužitelji istovremeno nisu imali saznanje da D. B. ne bi bio vlasnik predmetnih nekretnina, usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na temelju čl. 336. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06), prema kojoj odredbi je založni vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje tražbine osigurane zalogom od svagdašnjeg vlasnika založene stvari, a i od svakog trećeg zahtijevati da trpi namirenje zalogom osiguranje tražbine iz vrijednosti namirene stvari.

 

Tuženik u reviziji ističe da sudovi nisu utvrdili osnovanost tužbenog zahtjeva u pogledu visine potraživanja tužitelja jer da je iz iskaza samih tužitelja i D. B. vidljivo da je D. B. dobar dio dugovanog iznosa podmirio.

 

Navedeni revizijski navod nije osnovan jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio, a drugostupanjski sud njegov zaključak prihvatio, da tražbine nisu namirene, odnosno da iz iskaza tužitelja i svjedoka V. B., isplata tužiteljima nije izvršena kako je predviđena Sporazumom. Budući da je u svom iskazu i D. B. istakao da nakon zaključenja Sporazuma sa tužiteljima, niti jednom nije vratio dug, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova i neosnovan revidentov prigovor.

 

Daljnji revizijski navodi kojima se osporava utvrđenje sudova da tužitelji nisu znali da tuženik na predmetnoj nekretnini polaže imovinska prava, pri čemu tuženik napominje da bi iskazi tužitelja, u tom smislu, bili su suprotnosti iskazima svjedoka D. B. i V. B., odnose se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja što tuženik u skladu sa čl. 385. ZPP-a, nije ovlašten iznositi.

 

Tuženik nadalje u reviziji navodi, da je sud drugog stupnja bio dužan paziti po službenoj dužnosti na ništetnost pravnog posla (Sporazuma tužitelja i D. B.) jer da je riječ o nedopuštenoj pobudi na strani D. B., koji je izigravši njegovo (tuženikovo) povjerenje, odnosno usmeni dogovor da će B. predati Sporazum o fiducijarnom prijenosu vlasništva u zk. odjel Općinskog suda u Slatini, to nije učinio u dogovorenom roku, već je Sporazum predao na uknjižbu tek 19. travnja 2006., nakon što je zaključio Sporazum o izvansudskoj nagodbi s tužiteljima.

 

U odnosu na ove revizijske navode, za istaknuti je da, ne samo da je tuženik dužan brinuti se o ostvarivanju svojih interesa i pravovremenoj predaji Sporazuma o fiducijarnom prijenosu vlasništva u zk odjel, već da iz samog tuženikova iskaza proizlazi suglasnost za takvim ponašanjem D. B.. Naime, tuženik je u svom iskazu naveo da "predmetni sporazum nakon što je ovjeren, B. je obećao da će prenijeti u zk odjel na provedbu u roku od 7 dana, jer je u tome roku trebao dobiti kredit iz kojeg bi iznosa vrati predmetni dug". Dakle, tuženik umjesto da Sporazum preda u zemljišne knjige, pristaje da se predaja na neko vrijeme odgodi, kako bi D. B. ishodio kredit. Obzirom da se za dobivanje kredita mora dati zalog na neopterećenoj nekretnini, proizlazi da je tuženik pristajanjem da Sporazum odmah ne predaje u zemljišne knjige i time optereti nekretninu, dao suglasnost D. B. da nekretnine daje dalje u zalog, pa se stoga sad neosnovano poziva na zloupotrebu povjerenje i nedopuštenu pobudu.

 

Stoga, budući da iz navedenog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je na temelju čl. 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 2. travnja 2014.