Broj: Gžp-307/2014

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda mr. sc. Senije Ledić, kao predsjednice vijeća, Amare Trgo, kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković, kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja Općine O. iz O. G., koga zastupa punomoćnik D. K., odvjetnica u T., protiv tuženika pod 1. L. K. i pod 2. L. A., oboje iz O. G., O. put , radi utvrđenja i nepačanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude  Općinskog suda u Trogiru od 13. studenoga 2013. godine pod posl. br. P-71/2012, u sjednici vijeća održanoj dana 3. travnja 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Trogiru od 13. studenoga 2013. godine pod posl. br. P-71/2012 na način da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „1. Dužni su tuženi predati u posjed tužitelju zemljište (dio čest. zem. 2411 sve k.o. O.), sjevernije od linije na vještvu vještaka G. B. od 4. kolovoza 2004. godine označeno brojevima i slovima 10., T, 45.

 

              2. Dužni su tuženi porušiti betonski zid koji je izgrađen na čest. zem. 2411 k.o. O., a koji je na vještvu vještaka G. B. od 24. kolovoza 2004. godine označen brojkama 10., 7., 5.“

 

              II. Nalaže se tuženima da u roku od 15 dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplate tužitelju iznos u visini 11.042,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja koji je citiran u izreci presude ovog Županijskog suda.

 

Žalbu protiv ove presude podnosi tužitelj iz svih žalbenih razloga. Predlaže da ovaj sud uvaži žalbu preinači presudu suda prvog stupnja  na način da usvoji zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11,

 

 

148/11 i 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP) sud prvog stupnja je žalbu tužitelja dostavio na odgovor tuženima.

 

              Tuženi su u odgovoru na žalbu tužitelja osporili žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena.

 

              Žalba je osnovana.

 

              Postupak u ovoj građanskopravnoj stvari pokrenut je davne 1998. godine po tužbi jedanaest tužitelja (B. B. pok. M. i dr.)protiv tuženih u ovoj parnici radi utvrđenja vlasništva dijela nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 k.o. O.. Ovom postupku (P-377/98) pripojen je postupak koji je pokrenut po tužbi tužitelja protiv tuženih pod posl. br. P-75/99 radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja.

 

              Predmet spora po tužbi tužitelja o kojem je odlučivao sud prvog stupnja jest vlasničkopravni zahtjev suglasno odredbi iz članka 167. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV), prema kojoj odredbi se pruža zaštita vlasnika je od uznemiravanja treće osobe koja ga bespravno uznemirava na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, na način da vlasnik može putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Predmet spora je i čisto vlasničkopravna tužba za povrat stvari suglasno odredbi iz članka 161. i pridružujućim odredbama ZV-a prema kojoj odredbi vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

Kao što je iz dispozitiva odluke ovog žalbenog suda razvidno predmet spora je vlasničkopravni zahtjev nekretnine označene kao čest. zem. 2411 sve k.o. O..

 

Nekretnina označena kao čest. zem. 2411 k.o. O. upisana je u zemljišnim knjigama kao javno dobro, u naravi prema katastarskim operatima javna prometna površina, seoski put.

 

Republika Hrvatska i druge pravne osobe javnoga prava koji su nositelji prava vlasništva imaju kao vlasnici u pravnim odnosima jednak položaj kao i privatni vlasnici, ako zakonom nije što drugo određeno (članak 35. stavak 1. ZV-a).

 

Stvarima u vlasništvu Republike Hrvatske raspolaže, upravlja i koristi Vlada Republike Hrvatske ili od nje ovlašteno tijelo ako posebnim zakonom nije drukčije određeno. Ovlasti za raspolaganje, upravljanja i korištenje stvarima u vlasništvu jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave imaju tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave određena propisom o ustrojstvu lokalne i područne (regionalne) samouprave, osim ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

 

U smislu odredbe iz članka 101. stavak 1. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/2011 i 18/2013) nerazvrstana cesta je javno dobro u općoj uporabi u vlasništvu jedinice lokalne samouprave na čijem se području nalazi.

 

Dakle, Općina O. na čijem se području nalazi nerazvrstana cesta, sporni put oznaka 2411 k.o O. ima temeljem zakona vlasnička prava na samoj nekretnini te istoj suglasno naprijed citiranoj zakonskoj odredbi iz članka 35. stavak 1. ZV-a pripada pravo na vlasničkopravnu zaštitu prema odredbama iz članka 161. i 167. i pridružujućim odredbama ZV-a.

 

Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude navodi da su „pobrojani svjedoci iskazali da su tuženi gradnjom betonskog zida ušli u općinsko za 2-7 metara, a što je i prikazao u svom vještvu G. G.“ ali „pak iz starih mapa, koje su priložene u spisu, sudu je razvidno da nekretnina tuženika označena kao čest. zem. 175/1 k.o. O. odgovara stanju i obliku nekretnine sada na terenu odnosno da nekretnina tuženih je u istoj razini kao i ostale nekretnine istočno i zapadno od ove, odnosno iste čine u nizu južnu granicu javnog puta, sada oznake čest. zem. 2411 k.o. O., odnosno da je južna granica mjesnog puta identična stanju u mapama kao i snimku iz 1961. godine koja priliježe spisu“. Stoga prvostupanjski sud odbija vlasničkopravne zahtjeve tužitelja.

 

Ovaj žalbeni sud ocjenjuje da izneseni zaključak prvog stupanja nema uporišta u izvedenim dokazima.

 

Nije sporno među strankama:

 

- da su tuženici upisani za 1/2  dijela čest. zem. 175/1 Z.U. 65 k.o. O. i to sve na temelju ugovora o prodaji  od 1995. godine zaprimljen 13. travnja 1995. godine pod brojem 540/95 i od 2. listopada 1995. godine pod 1385/95,

 

- da je na predmetnoj nekretnini upisanoj kao 7. zk tijelo upisan M. R. pok. S. temeljem rješenja o nasljeđivanju od 30. rujna 1975. godine,

 

- da je M. R. pok. S. prednik tuženika i prodavatelj navedene nekretnine tuženima, bio upisan u katastru zemljišta kao posjednik nekretnine označene kao čest. zem. 175/1, a nakon njega da su upisani tuženi u ovom postupku.

 

U ovoj žalbenoj fazi postupka spornim se ukazuje pitanje da li su tuženi zašli u zemljište označeno kao čest. 2411 k.o. O. te da li su na tom zemljištu podigli betonski zid ili je pak sve rađeno na zemljištu oznake čest. zem. 175/1 k.o. O..

 

Nije sporno da nekretnina označena kao čest. zem. 175/1 graniči sa nekretninom označenom kao čest. zem. 2411 sve k.o. O..

 

Tijekom postupka saslušan je sada pokojni prodavatelj M. R. pok. S. dana 23. prosinca 1998. godine, rođen 1906. godine (prvi put strana 37 spisa) koji je u svom iskazu decidirano naveo da je njegova nekretnina označena kao čest. zem. 175/1 bila sa svih strana „ograđena starinskim prizidama, jedino uz donju strana prema javnom putu da je bila gomila kamenja. Nigdje drugo da nije bilo gomile kamenja već samo uz put s donje strane“. Da je granica između nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 prema javnom putu 2411 k.o. O. bila gomila nabacanog kamenja bez „starinske prizide“ proizlazi i iz navoda samih tuženika koji su decidirano na ročištu za glavnu i javnu raspravu dana 4. veljače 2010. godine strana 309 spisa) istakli „da nikada nikakav suhozid prema cesti – javnom dobru nije postojao već se radilo o gomili koja je bila nabacana na njihovoj nekretnini kao što su bile i gomile po preostalim dijelovima nekretnina vlasništvo starosjedioca“.Kad je sud po prvi put izašao na licu mjesta i to baš dana 12. listopada 1998. godine (strana 27 spisa) tada je identificirao ovu granicu između nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 i sporne nekretnine 2411 na način da je na tom mjestu utvrdio „gomilu kamenja preko kojih ide trava, drača, niče i raslinje“.

 

Međutim, ponovno na licu mjesta dana 3. rujna 2012. godine (strana 431 spisa) sud utvrđuje da „betonski zid koji odvaja makadamski put širine cca 5 metara ide točno u ravnini starog suhozida nekretnine u ravnini starog kamenog suhozida vlasništva M. R. pok. M.“ dok dalje prema zapadu od nekretnine ne postoji betonski zid na susjednim nekretninama“.

 

Tijekom postupka i upravo na sporno pitanje o kojem je naprijed bilo riječi izveden je dokaz vještačenjem po brojnim sudskim vještacima: po sudskom vještaku za geodeziji S. R. („G.-X), sudskom vještak za geodeziju G. B., te je izvršen dokaz i vještačenjem po stalnom sudskom vještaku geometru M. M. („G. s“) iz S..

 

O dijelu nekretnine koji traži tužitelj radi predaje u posjed kao i u pogledu nekretnine na kojoj bi bio izgrađen betonski zid imenovani vještaci su suglasni uz manja, ali u odnosu na predmet spora, neznatna odstupanja, u svojim nalazima i mišljenjima i u svojim usmenim obrazlaganjima na primjedbe stranaka u prvom redu tuženika, da je sporni trokut obilježen brojevima i slovima „10., T, 45“ u vještvu vještaka G. B. te betonski zid označen brojkama „10., 7., 5“ u vještvu istog vještaka dio izgrađen na čest. zem. 2411 k.o. O. kao i dio ove površine koja je tim zidom pripojena nekretnini označenoj kao čest. zem. 175/1 sastavni dio nekretnine čest. zem. 2411 sve k.o. O. u naravi javno dobro.

 

Već je naprijed navedeno da su u pogledu prodaje nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 sastavljena dva ugovora. Prilikom sastavljanja prvog ugovora da je bila prodana površina od 300 m² kupoprodajnim ugovorom dana 21. veljače 1995. godine. Zatim je sačinjen drugi ugovor dana 19. rujna 1995. godine. Po zamolnici nadležnog prvostupanjskog suda javni bilježnik P. Ž. iz T. sudu je dostavio preslik isprave čiji se izvornik nalazi u arhivi tog javnog bilježnika dana 12. svibnja 2000. godine (strana 106 spisa) i iz preslika ugovora o prodaji nekretnine od 19. rujna 1995. godine proizlazi da bi predmet te (druge) prodaje između prodavatelja M. R. i tuženiku u ovoj parnici kao kupaca bio „dio čest. zem. 175/1 koji je u cijelosti u putevima 347 m^2“.

 

Istovjetan sadržaj tog ugovora i isti ugovor od 19. rujna 1995. godine dostavljen je nakon upućene zamolnice prvostupanjskog suda od strane nadležnog Ministarstva financija – Porezna uprava, Područni ured u Splitu, Ispostava Trogir dana 3. travnja 2007. godine pod brojem Klasa: 410-20/07-01/30, Urbroj: 513-07-17-10/07 (strana 274 spisa).

 

Kada je tijekom postupka sudski vještak G. B. na zahtjev suda identificirao puteve koji prolaze preko nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 k.o. O. na način da je ih označio sa posebnim oznakama 175/3 i 175/4, tom prilikom je u nalazu i mišljenju tog sudskog vještaka „U Splitu 15. kolovoza 2004. godine“ identificirana površina nekretnine tada označene kao čest. zem. 175/3 od 247 m² a čest. zem. 175/4 od 18 m² dok je preostali dio nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 imao površinu 392 m². Običnim zbrajanjem ovih površina dobije se ukupna površina nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 od 647 m² koja površina je i upisana u posjedovnom listu za k.o. O. dok je u zemljišnim knjigama ta nekretnina upisana bez površine.

 

Granice ove nekretnine označene kao čest. zem. 175/1 u površini 647 m² k.o. O. upravo idu do linije na tom vještvu označene brojevima i slovima 10., T, 45.

 

Dakle, tom granicom ide granica između ovih dviju nekretnina čest. zem. 157/1 i nekretnine koja je predmet spora javno dobro, u naravi put čest. zem. 2411, a da je to granica proizlazi i iz „starih mapa“ kao i iz kopije snimke iz zraka koja je priložena spisu dana 2. listopada 2013. godine.

 

Iz svega što je naprijed izloženo ovaj sud je stajališta da zaključak prvostupanjskog nema uporišta u izvedenim dokazima u spisu već naprotiv da iz stanja spisa, nalaza i mišljenja sudskih vještaka, saslušanih svjedoka pa i pojedinih iskaza i samih stranaka, proizlazi upravo suprotno: da je granica nekretnine koja je vlasništvo tuženih označena kao čest. zem. 175/1 u površini od 647 m² ona koja je označena slovima 10., T., 45 u vještvu vještaka G. B. od 24. kolovoza 2004. godine te da je betonski zid označen brojkama 10., 7., 5 izgrađen upravo na zemljištu označeno kao čest. zem. 2411 k.o. O..

 

Kako je izgradnja zida bespravno uznemiravanje tužitelja kao zakonskog vlasnika nekretnine označene kao čest. zem. 2411 k.o. O. to tužitelj osnovano traži da to uznemiravanje prestane na način da tuženi uklone zid jer upravo je podizanjem betonskog zida izvršeno uznemiravanje tužitelja (zakonskog vlasnika javnog dobra).

 

Kako je dakle nesporno da sporni prostor tuženi drže u svom posjedu, a iz naprijed izloženog je utvrđeno da tužitelj ima aktivnu legitimaciju tražiti predaju tog spornog prostora u posjed, (članak 161, i pridružujuće odredbe ZV-a), to je temeljem odredbe iz članka 373.a ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku odluku, prihvatiti zahtjev tužitelja te odlučiti kao pod I. dispozitiva presude ovog žalbenog suda.

 

S obzirom da je preinačena odluka o glavnoj stvari to je temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo odlučiti o trošku cjelokupnog parničnog postupka.

 

Kao što je već naprijed izloženo postupak je pokrenut davne 1998. godine, a dana 4. svibnja 2000. godine izvršeno je pripajanje spisa po tužbi sadašnjeg tužitelja Općine O. radi zajedničkog raspravljanja i odlučivanja. U postupku 1998. godine bilo je jedanaest tužitelja B. B. pok. M. i dr., dok je tužitelj Općina O. nakon pripajanja spisa bio tužitelj pod 12. Svi ovi tužitelji su bili zastupani po istom punomoćniku M. M., odvjetniku u T.. Zahtjev ostalih tužitelja od 1. do 11. pravomoćno je odbijen 2007. godine. Kako u obrazloženju svoje odluke prvostupanjski sud nije ni obrazložio zbog čega odbija zahtjev tužitelja ad 12 to je po odluci ovog Županijskog suda ukinuta prvostupanjska odluka u odnosu na Općinu O..

 

Srazmjeran trošak koji je tužitelj imao do 2007. godine kao jedan od dvanaest tužitelja jest trošak u visini 4791,00 kuna. Ovom iznosu valja dodati troškove postupka koji su nakon toga nastali, a sve u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja suglasno odredbi iz članka 164. ZPP-a.

 

Tužitelju pripada potreban trošak suglasno odredbi iz članka 155. ZPP-a za ročišta dana 5. srpnja 2010. i 4. veljače 2011. godine (P-732/09) po 75 bodova; u nastavku postupka pod brojem P-228/11 pristup za ročište dana 27. lipnja 2011. godine u visini 75 bodova. U postupku koji je nakon toga nastavljen pod brojem P-71/12 tužitelju osnovana pripada naknada za pristup na ročišta dana 9. svibnja i 22. studenoga 2012. godine u zatraženoj visini od po 75 bodova, za ročište na licu mjesta dana 3. rujna 2012. godine u zatraženoj visini od 100 bodova. Za žalbu sa kojom je uspio  protiv odluke suda prvog stupnja P-71/12 tužitelj je zatražio 75 bodova uz PDV na taj iznos.

 

Stog razloga tužitelju nakon 2007. godine pripada ukupni trošak u visini 6.250,00 kuna koji trošak kada se pripoji iznosu u visini 4.791,00 kune čini ukupni trošak u visini 11.042,00 kune, koji  trošak je tužena kao stranka koja je u cijelosti izgubila parnicu, u obavezi naknaditi tužitelju (članak 154. stavak 1. ZPP).

 

Stoga je odlučeno kao pod II. dispozitiva presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 3. travnja 2014. godine