Broj: Rev-x 1045/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice M. D. V. iz Z., zastupane po punomoćniku M. S., odvjetniku u Z., protiv I-tuženice-protutužiteljice M. D., II-tuženika-protutužitelja mljt. I. S. i III-tuženice-protutužiteljice mljt. S. S., zastupanih po majci i zakonskoj zastupnici M. D., svi iz Z., zastupani po punomoćniku M. Ž., odvjetniku u Z., radi predaje u posjed i utvrđenja, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3223/10-2 od 22. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1016/06 od 9. prosinca 2009., u sjednici održanoj 8. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika-protutužitelja u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu – odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija tuženika-protutužitelja u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je odlučeno o protutužbenom zahtjevu – odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženicima-protutužiteljima da isprazne i predaju u posjed tužiteljici-protutuženici slobodan od osoba i stvari poslovni prostor br. 2. koji se nalazi u kući u Z., Ulica …, izgrađenoj na kč.br. 322/3 kuća br. 38-42 Z. i dvorište, površine 2439 m2, upisano u posjedovni list Pl.br. 451 k.o. Z. o., a koji poslovni prostor se sastoji od prizemlja površine 44,78 m2 i spremišta (43,00 x 0,50) površine 21,50 m2, sveukupne površine 66,28 m2, kao i da tužiteljici-protutuženici nadoknade parnični trošak u iznosu od 55.928,10 kn za zateznom kamatom tekućom od 9. prosinca 2009. do isplate (toč. I. izreke).

 

Istom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici-protutužitelji suvlasnici nekretnine kč.br. 322/1 k.o. Z. o., u naselju S., …, koje suvlasništvo je povezano u smislu čl. 68., 69. i 370. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima sa suvlasništvom posebnog dijela nekretnine na ravne dijelove u naravi lokal br. 2. koji se sastoji od prizemlja površine 44,78 m2 i spremišta (43,00 x 0,50) površine 21,50 m2, sveukupne površine 66,28 m2, što je tužiteljica-protutuženica dužna priznati i izdati im valjanu tabularnu ispravu koju će u protivnom zamijeniti ova presuda (toč. II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika-protutužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici-protutužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a ujedno su (opreza radi) podnijeli i tzv. izvanrednu reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. ZPP. Predlažu da se pobijana presuda preinači, a podredno da se obje nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na revizije nije podnesen.

 

Revizija djelomično nije osnovana, a djelomično nije dopuštena.

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev kojim se traži od tuženika isprazniti i predati tužiteljici u posjed predmetni poslovni prostor, a s druge pak strane protutužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje da su tuženici-protutužitelji suvlasnici tog poslovnog prostora te zahtjev za izdavanje valjane tabularne isprave.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117703, 88/05, 84/08 i 123/08 – dalje. ZPP), a koja se na temelju  odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku primjenjuje u ovom sporu („Narodne novine“, broj 57/11), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

Vrijednost predmeta spora u tužbi je naznačena iznosom od 20.000,00 kn, a prvostupanjski sud je postupajući sukladno čl. 40. st. 3. ZPP rješenjem na ročištu 12. prosinca 2001. odredio vrijednost predmeta spora sa 101.000,00 kn pa je stoga dopušteno podnošenje tzv. redovne revizije propisane odredbom čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP. Naime, riječ je o tužbenom zahtjevu  za predaju nekretnine u posjed,  dakle riječ je o sadržajno nedjeljivoj činidbi (obvezi), pa u konkretnom slučaju ne dolazi do primjene odredba čl. 37. st. 2. ZPP o podjeli vrijednosti predmeta spora prema broju tuženika (ovdje troje). U takvoj situaciji, kada je dakle dopušteno podnošenje redovne revizije, nema mogućnosti podnošenja tzv. izvanredne revizije propisane odredbom čl. 382. st. 2. ZPP. Zato je ovaj sud u odnosu na tužbeni zahtjev razmatrao redovnu reviziju tuženika i u tom smislu ocjenjivao osnovanost njezinih navoda, te u tom smislu i ispitao zakonitost pobijane presude u odnosu na tužbeni zahtjev.

 

Predmet protutužbe su dva zahtjeva: utvrđenje suvlasništva (stvarnopravni zahtjev) te izdavanje tabularne isprave (obveznopravni zahtjev), s time da je riječ o troje protutužitelja.

 

Po svojoj pravnoj prirodi protutužba predstavlja samostalnu tužbu, pa se pitanje dopuštenosti revizije protiv presude kojom je odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu ocjenjuje samostalno (odvojeno) u odnosu na svaki od tih zahtjeva.

 

Prema pak odredbi čl. 40. st. 2. ZPP, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Tuženici-protutužitelji u protutužbi (podnesenoj 14. prosinca 2005.) naznačili su jedinstvenu vrijednost predmeta spora sa 440.000,00 kn.

 

Kada se tako naznačena vrijednost predmeta spora podijeli s brojem protutužitelja i po njima  postavljenih zahtjeva (tj. ukupno sa 6), proizlazi  da vrijednost predmeta spora, a time ujedno i pobijanog dijela presude kojim je odlučeno o zahtjevu protutužbe u odnosu na svakog protutužitelja ne prelazi 100.000,000 kn, slijedom čega nema uvjeta za podnošenje revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga će ovaj sud u odnosu na protutužbu razmatrati samo reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP, tzv. izvanrednu reviziju tuženika-protutužitelja.

 

U odnosu na dio presude kojim  je prihvaćen tužbeni zahtjev

 

Postupajući prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Neosnovano se u reviziji opisno prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP pošto je pobijana presuda jasna i može se ispitati, jer sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno nisu kontradiktorni te imaju podlogu u prikupljenoj procesnoj građi, a pritom je drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke odgovorio na sve relevantne žalbene navode (čl. 375. st. 1. ZPP).

 

Nadalje, tuženici-protutužitelji sadržajno ističu postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer da je odlučeno o zahtjevu o kojem već teče parnica (čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP). Međutim, kad bi povreda pravila o litispendenciji i postojala (a u ovom slučaju o tome nije riječ jer tužbeni zahtjev radi nedopustivosti ovrhe i onaj za predaju nekretnine u posjed kao i utvrđenje suvlasništva nisu identični), prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP taj razlog nije razlog zbog kojeg se može izjaviti revizija.

 

Neutemeljen je i revizijski prigovor da je drugostupanjski sud  postupio protivno odredbi čl. 374. ZPP, kojom je propisano da drugostupanjski sud ne može preinačiti odluku na štetu stranke koja se nije žalila ako je samo ona podnijela žalbu (zabrana tzv. reformatio in peius), jer u konkretnom slučaju evidentno nije riječ o situaciji iz citirane zakonske odredbe.

 

Također, neosnovano tuženici-protutužitelji u reviziji ističu da u ovom slučaju nije bilo uvjeta za primjenu odredbe čl. 373.a ZPP jer da je drugostupanjski sud „utvrđenjem da je tužiteljica stekla posjed predmetne nekretnine od ranijeg vlasnika kupoprodajnim ugovorom od 1. kolovoza 1996.“ činjenično nadopunio prvostupanjsku presudu, a za što da u konkretnoj situaciji nije bilo uvjeta. To stoga jer iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da se ne radi o činjeničnom utvrđenju, već o ocjeni drugostupanjskog suda da je tužiteljica tim ugovorom stekla pravo na posjed predmetne nekretnine.

 

Budući da u postupku koji je prethodio reviziji nisu uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to slijedom svega rečenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

S obzirom da se revizija tuženika-protutužitelja u pretežnom dijelu sadržajno iscrpljuje u osporavanju pravilnosti zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, za ukazati je da takvi revizijski navodi predstavljaju pokušaj pobijanja drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa stoga ti revizijski navodi tuženika-protutužitelja nisu uzeti u razmatranje.

 

Nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da je tužiteljica kupila predmetni poslovni prostor kupoprodajnim ugovorom od 1. kolovoza 1996. sklopljenim s prodavateljicom M. B.,

 

- da je taj poslovni prostor darovala svom ocu I. D. darovnim ugovorom od 15. svibnja 1997.,

 

- da su tužiteljica i njen otac sporazumno raskinuli darovni ugovor 27. studenoga 1998.,

 

da je I. D. s prednikom  tuženika  sada pok. B. S. zaključio ugovor o zamjeni nekretnina 7. svibnja 1999. kojim je predniku tuženika pripao predmetni poslovni prostor, te da je istog dana tj. 7. svibnja 1999. između tužiteljice i njezina oca I. D. sklopljen aneks prije spomenutom ugovoru o darovanju, kojim je izmijenjen identitet nekretnina (predmet darovanja je suvlasništvo nekretnine – zemljište sa zgradom, povezano sa vlasništvom posebnog dijela nekretnine).

 

Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“, broj 91/96 i dr. – dalje: ZVDSP), čime su po ocjeni ovoga suda pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, s obzirom da je darovni ugovor zaključen između tužiteljice i njezinog oca 15. svibnja 1997. sporazumno raskinut 27. studenoga 1998., to ugovor o zamjeni nekretnina ne proizvodi pravne učinke budući da je sklopljen nakon raskida ugovora o darovanju između tužiteljice i I. D., dakle u vrijeme kada I. D. nije (više) bio vlasnik predmetne nekretnine (poslovnog prostora). Stoga, a kako nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, taj ugovor o zamjeni nije mogao biti osnova temeljem koje bi B. S. (pravni prednik tuženika) stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru.

 

Kako se, dakle, I. D. tada nije mogao smatrati dotadašnjim vlasnikom, to se u odnosu na prednika tuženika ne može primijeniti iznimka stjecanja vlasništva u dobroj vjeri u smislu odredbe čl. 115. st. 1. i 2. ZVDSP, a budući da je riječ o neupisanoj nekretnini ne može se primijeniti ni odredba čl. 122. st 2. ZVDSP (kojom se štiti povjerenje u zemljišne knjige), a kako to pravilno navode nižestupanjski sudovi.

 

Budući da je tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala pravni temelj (kupoprodajni ugovor) i istinit način stjecanja vlasništva te kako tuženici predmetni poslovni prostor posjeduju bez pravnog temelja, tužiteljica je predmnijevana vlasnica (čl. 166. st. 1. ZVDSP) i kao takova osnovano traži ispražnjenje poslovnog prostora kojeg bespravno (bez pravne osnove) posjeduju tuženici (čl. 166. st. 2. ZVDSP).

 

Stoga suprotna razlaganja tuženika-protutužitelja u reviziji, mada veoma opširna, nemaju opravdanja i ne mogu se prihvatiti.

 

Doduše, revidenti pritom opravdano prigovaraju da raspolaganje tuđom stvari ne dovodi do ništavosti ugovora, konkretno da ugovor o zamjeni nekretnina nije ništav, no to nije utjecalo na pravilnost zaključka sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

 

Prema tome, nije se ostvario ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 3. ZPP) pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na dio presude kojim je odbijen protutužbeni zahtjev

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (tzv. izvanredna revizija).

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (čl. 382. st. 3. ZPP). Dakle, u slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

S obzirom na prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice za predaju u posjed poslovnog prostora (protiv tog dijela pobijane presude revizija tuženika je odbijena), pravna pitanja koja tuženici-protutužitelji postavljaju u reviziji nisu od značaja za odluku o protutužbi u ovome sporu, a time ujedno niti za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Zbog toga revizija tuženika-protutužitelja u to dijelu nije dopuštena pa je, na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

U Zagrebu, 8. travnja 2014.