Broj: Rev-x 582/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Đure Sesse predsjednika vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Mirjane Magud članice vijeća. Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz M., koju zastupa punomoćnik B. Š., odvjetnik u P., protiv tuženika Grada M. kojeg zastupa punomoćnica I. P. dipl. pravnica, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-1226/11 od 13. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Metkoviću broj P-1762/09 od 4. svibnja 2011. u sjednici održanoj 9. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              “Dužan je tuženik isplatiti tužiteljici, a na ime naknade materijalne štete, iznos od 351.787,50 kuna (tristopedesetjednatisućasedamstoosamdesetsedamkunapedesetlipa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 8. svibnja 2001. godine do isplate te joj naknaditi parnične troškove, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana, pa je gore navedena presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Protiv pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužiteljica pozivajući se na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Predložila je da se revizija prihvati i ukinu presude nižestupanjskih sudova i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 96/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je povodom revizije tužiteljice ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ostvarene bitne povrede postupka na koje se tužiteljica u reviziji poziva.

 

              Navodi tužiteljice kojima u reviziji ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 368.st.2.ZPP nisu osnovani, jer je drugostupanjski sud na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja u prvostupanjskom postupku, našao isto tako tužbeni zahtjev neosnovanim.

 

              Neosnovano sadržajem revizije tužiteljica ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP. Po ocjeni ovog suda pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoje proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika i iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega se presuda može ispitati, te nije nerazumljiva.

 

              Po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud je valjano ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za odluku o predmetu spora i označio razloge koje je uzeo u obzir postupajući sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

              Revizijski navodi tužiteljice kojima se prigovara pravilnosti ocjene provedenih dokaza sadržajno su prigovori činjenične naravi, o kojima međutim u revizijskom stadiju postupka kao što je ovaj, nije dopušteno raspravljati sve u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a, zbog čega se ovaj sud na ove revizijske navode i nema potrebe dalje osvrtati.

 

              Suprotno reviziji i materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadom štete za koju tužiteljica tvrdi da je nastala u vidu izgubljene zarade uzrokovane ponašanjem tuženika, a zbog nemogućnosti rada u njenom kiosku postavljenog na javnoj površini čije korištenje je ugovoreno Ugovorom o privremenom korištenju javno prometne površine u M. od 25. veljače 1993. sklopljenog između tužiteljice i prednika tuženika.

 

              U revizijskom stadiju postupka i dalje je sporno pitanje odgovornosti tuženika za nastalu štetu tužiteljici zbog povrede ugovorne obveze.

 

              U postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od kojih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja:

 

              -da je tužiteljica s Fondom u stambenom gospodarstvu Općine M. (prednikom tuženika) sklopila 25. veljače 1993. Ugovor o privremenom korištenju javno prometne površine u M., Š. ulica, za postavljanje kioska u površini od 15 m2,

 

              - da je 30. lipnja 1993. tužiteljičin kiosk priključen na električnu mrežu u Š. ulici, na njezino ime, s time da je 20. studenog 1997. kiosk isključen iz električne mreže,

 

              - da je tužiteljica primila od tuženikovog Komunalnog redarstva, Upravnog odjela za gospodarstvo, dopis 14. lipnja 1996. kojim tuženik poziva tužiteljicu podnijeti zahtjev za korištenje javne površine Upravnom odjelu za gospodarstvo Grada M., temeljem čijeg rješenja će biti sačinjen Ugovor o korištenju javne prometne površine ukoliko je i dalje zainteresirana koristiti javno prometnu površinu u tuženikovom vlasništvu,

 

              - da je tuženikov Upravni odjel za gospodarstvo dopisom od 17. prosinca 1996. obavijestio tužiteljicu da na lokaciji između sportske dvorane i zgrade ... u Š. ulici u M. ima namjeru graditi poslovno stambeni objekt, te je poziva na dogovor o vremenu i načinu dislokacije kioska, a na novu lokaciju između FTC „S.“ i fast-food „H.“ u Š. ulici ili na veletržnicu u M., a koja da obavijest služi kao poziv za dogovor 30. prosinca 1996. u 8,00 sati.

 

              - da je tuženik na mjestu gdje je prvotno bio postavljen kiosk tužiteljice, prema sklopljenom Ugovoru iz 1993. godine izgradio zgradu,

 

              - da je tužiteljica izmjestila kiosk na lokaciji veletržnice i predala taj kiosk u zakup R. G. koji je 21. prosinca 1999. podnio Upravnom odjelu za gospodarstvo, Komisiji za dodjelu lokacija u Gradu M., zahtjev za odobravanje lokacije ponovno u Š. ulici, ali između trafike M. s. i H. radi postavljanja kioska za brzu hranu površine 13 m2,

 

              - da je tuženikova Komisija za dodjelu javnih površina odlukom od 20. siječnja 2000. dodijelila u zakup javno prometnu površinu od 13 m2 u Š. ulici između trafike M. s. i zalogajnice H. R. G., u svrhu postavljanja kioska za brzu hranu,

 

              - da je tuženik s R. G. sklopio Ugovor o privremenom korištenju te javno prometne površine na prije navedenoj lokaciji, s primjenom od 1. veljače 2000. pa nadalje,

 

              - da je tužiteljica uputila tuženiku 20. ožujka 2001. zahtjev za lokaciju radi ponovnog postavljanja kioska u Š. ulici,

 

              - da je Komisija tuženika za dodjelu javnih površina odlukom od 28. ožujka 2001. odbila zahtjev tužiteljice za dodjelu tražene lokacije u Š. ulici, s obrazloženjem da nema slobodnih mjesta za postavljanje još jednog kioska.

 

              Slijedom takvih utvrđenja pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da na strani tuženika ne postoji odgovornost za eventualnu štetu tužiteljici.

 

              Naime, prema odredbi čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96 i 73/2000 - dalje: ZV) propisano je da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne uprave i samouprave, Poglavarstva tih jedinica, mogu otuđiti ili njom na drugi način raspolagati samo na osnovi javnog natječaja i uz naknadu utvrđenoj po tržnoj cijeni, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

              Propisano je da su i pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama tog članka zakona ništavi.

 

              Odlukom o davanju u zakup javnih površina i neizgrađenog građevinskog zemljišta za postavu kioska, koja je donesena temeljem čl. 60. Odluke o komunalnom redu ("Neretvanski glasnik" broj 2/96), propisan je postupak za dodjelu lokacija za postavljanje kioska temeljem unaprijed utvrđenog Plana rasporeda kioska, pa je tako člankom 10. propisano da lokaciju dodjeljuje Komisija za davanje u zakup javnih površina i neizgrađenog zemljišta putem natječaja, a samo iznimno može Komisija lokaciju dodijeliti neposredno i to: 1. supružniku ili djeci dotadašnjeg zakupca koji je umirovljen ili umro, ali najduže do isteka vremena određenog rješenjem dotadašnjem zakupcu; 2. zakupcu lokacije ili drugog poslovnog prostora iz kojeg mora iseliti radi rušenja objekta, adaptacije ili proširivanja, uz uvjet da postoji obveza osiguranja druge lokacije, a najduže do vremena određenog za dotadašnju lokaciju; 3. na prijedlog Upravnog odjela za gospodarstvo Grada M. u skladu s Planom rasporeda kioska, te politikom uređivanja Grada i unošenja poslovnih sadržaja što su od interesa za život građana. Istom je odredbom propisano da se dodijeljena lokacija ne može prenositi pravnim poslom na treće osobe, izuzevši supružniku ili djeci dotadašnjeg zakupca koji je umirovljen ili umro, ali najduže do isteka vremena određenog rješenjem dotadašnjem zakupcu.

 

              Prema tome, postupak dodjele javno prometne površine u svrhu postavljanja kioska jest prijava na natječaj i potom odluka odgovarajuće Komisije, odnosno nadležnog tijela o dodjeli lokacije, ako stranka uspije na natječaju. Neposredna dodjela je propisana samo u taksativno navedenim slučajevima.

 

              Slijedom utvrđenja iz postupka pred nižestupanjskim sudom utvrđeno je da je tužiteljica s prednikom tuženika bila sklopila 1993. Ugovor o privremenom korištenju javno prometne površine u M. u Š. ulici za postavljanje kioska.

 

              Međutim, utvrđeno je da je tako sklopljeni Ugovor između tužiteljice i tuženika prestao kada je tužiteljica, po pozivu tuženika, izmjestila dobrovoljno svoj kiosk na lokaciju veletržnice, ali nije u zakonom predviđenoj proceduri i prema odredbama Odluke o dodjeli javno prometnih površina zatražila dodjelu nove lokacije, niti se javljala na natječaje.

 

              Dapače, tužiteljica je svoj kiosk, nakon što ga je izmjestila na lokaciju veletržnice, dala u zakup R. G., pa je priključak na električnu mrežu, glaseći za kiosk na njezino ime, isključen 20. studenog 1997.

 

              Tuženik nije odgovoran zbog toga što je nakon toga R. G., s kojim je tužiteljica bila u obveznopravnom odnosu zakupa, vratio joj kiosk i na navedenoj lokaciji postavio svoj veći kiosk te zatražio i ishodio odobrenje za postavljanje kioska na drugoj lokaciji u Š. ulici, te u tom pravcu i sklopio Ugovor o privremenom korištenju javno prometne površine na navedenoj lokaciji, s početkom primjene od 1. veljače 2000.

 

              Kako je vidljivo iz nađenih utvrđenja pred nižestupanjskim sudovima, tužiteljica je tek 2001. podnijela zahtjev za dodjelu lokacije za postavljanje ponovno svog kioska, ali je s tim zahtjevom bila odbijena zbog pomanjkanja prostora. Tužiteljica se ne može pozivati na obećanja tuženika i u tome vidjeti osnovu odgovornosti tuženika za eventualnu štetu u vidu izmakle dobiti, kada se zna da je zakonom propisana procedura dodjele lokacije na korištenje, a koju tužiteljica sve do 2001. godine nije pokretala, već je dapače najprije dobrovoljno izmjestila svoj kiosk na lokaciju veletržnice, a potom se i prestala baviti ugostiteljskom djelatnošću jer je taj kiosk dala u zakup R. G.

 

              Slijedom navedenog, utoliko su pravilni zaključci nižestupanjskih sudova da na strani tuženika ne postoji odgovornost za štetu tužiteljici. Takva odgovornost na strani tuženika ne postoji niti s osnove povrede ugovorne obveze, jer je Ugovor sklopljen 1993. između stranaka prestao važiti, a drugi nije sklopljen. Ne postoji niti osnova za izvanugovornu odgovornost za štetu.

 

              Revizijskim navodima stoga odluka suda ničim nije dovedena u sumnju, zbog čega je reviziju valjalo odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude, pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. travnja 2014.