Broj: Gž-3922/2010

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, predsjednika vijeća te Vesne Rist, suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. iz Č., zastupane po Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J. & J. iz  R., protiv tuženika 1. S. V. i 2. N. V. oboje iz D., zastupanim po Zajedničkom odvjetničkom uredu S. K. M. i I. K. M. iz R., radi utvrđenja ugovora ništetnim i utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Delnicama, poslovni broj 5 P-547/09-14 od 19. ožujka 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. travnja 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tuženih kao neosnovana te se   p o t v r đ u j e   presuda Općinskog suda u Delnicama posl. br. 5 P-547/09-14 od 19. ožujka 2010. godine u točki I i II izreke.

 

2. Prihvaća  se  žalba tužiteljice te se   p r e i n a č a v a   citirana prvostupanjska presuda u točki III izreke, i sudi:

 

Utvrđuje se da je ništetan darovni ugovor sklopljen 4. lipnja 2008. godine između prvotuženika S. V. i drugotužene N. V. rođ. Ž. u odnosu na 1/2 dijela nekretnine koja je bila predmet darovanja – kat. čest. 3023/6 zk. ul. 701 k.o. C. L..

 

Tuženi su dužni tužiteljici solidarno nadoknaditi daljnji trošak parničnog postupka od 768,75 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je suvlasnik (1/2 dijela) nekretnine kat. čest. 3023/6 zk.ul. 701 k.o. C. L. te da se drugotuženoj N. V. nalaže izdavanje tabularne isprave podobne za upis uknjižbe prava suvlasništva u korist tužiteljice jer da će u protivnom istu zamijeniti presuda (točka I izreke). Točkom II izreke presude tuženi su obvezani solidarno tužiteljici nadoknaditi trošak parničnog postupka od 15.375,00 kn.

 

Istom presudom (točkom III izreke) odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužiteljice na utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora, sklopljenog 4. lipnja 2008. godine između tuženih, i to u odnosu na 1/2 dijela nekretnine koja je bila predmet darovanja – kat. čest. 3023/6 zk. ul. 701 k.o. C. L..

 

Tužiteljica podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude ( točka III izreke) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da se prvostupanjska presuda u navedenom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva ili da se prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženi žalbu protiv prvostupanjske presude (točka I i II izreke) podnose iz svih žalbenih razloga čl. 353. st . 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11  i 25/13; ZPP) predlažući da se prvostupanjska presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice ili da se prvostupanjska presuda ukine, a tužba tužiteljice odbaci. 

 

Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženih je neosnovana.

 

Prvostupanjski sud nakon provedenog dokaznog postupka utvrđuje da su tužiteljica S. T. i prvotuženik S. V. 20. ožujka 1993. godine sklopili brak u kojem je rođeno dvoje djece (1994. i 1998. godine) koji brak je razveden presudom Općinskog suda u Delnicama posl. br. P-550/07 od 13. prosinca 2007. godine. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je u braku tužiteljice i prvotuženika 5. listopada 2004. godine kupljena nekretnina kat. čest. 3023/6 k.o. C. L. te da je u kupoprodajnom ugovoru kao kupac naveden prvotuženik, koji je temeljem tog ugovora upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik. Iz daljnjih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da su za potrebe gradnje stambenog objekta tijekom trajanja bračne zajednice podignuta 3 kredita (na ime prvotuženika), međutim, koja su otplaćivana za vrijeme trajanja bračne zajednice, a nakon prestanka iste da obvezu isplate kredita preuzima prvotuženik. U odnosu na spornu nekretninu prvostupanjski sud utvrđuje da ista sada predstavlja stambeni objekt izgrađen gotovo u potpunosti i to do dana razvoda braka, pa prosuđujući opisana relevantna utvrđenja prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava suvlasništva sporne nekretnine u 1/2 dijela  jer se radi o bračnoj stečevini tužiteljice i prvotuženika. Prihvaćajući tužbeni zahtjev tužiteljice prvostupanjski sud primjenjuje čl. 248. i čl. 249. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" 116/03, 17/04, 136/04, 107/07; ObZ). Što se tiče dijela tužbenog zahtjeva tužiteljice koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora u odnosu na 1/2 dijela sporne nekretnine prvostupanjski sud nakon utvrđenja da je prvotuženik  4. lipnja 2008. godine spornu nekretninu darovao drugotuženoj (svojoj majci) i to bez suglasnosti tužiteljice odbija postavljeni tužbeni zahtjev iz razloga jer da raspolaganje suvlasničkim dijelom tužiteljice u korist drugotužene, samo za sebe, ne predstavlja razlog ništetnosti ugovora. Odluku u troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. i čl. 155. ZPP-a.

 

Stranke u žalbama iznose žalbeni razlog postojanja bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. t. 11. ZPP-a.

 

Opisani žalbeni razlozi stranaka su neosnovani jer je prvostupanjski sud u  obrazloženju presude naveo razloge  koji se odnose na relevantno utvrđeno činjenično stanje i razloge koji se odnose na relevantnu primjenu materijalnog prava, a u presudi ne postoje nikakve proturiječnosti.

 

Tuženi u žalbi ističu i relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st . 1. vezano za čl. 190. st . 2. ZPP-a navodeći da nisu bile ispunjene pretpostavke za dopuštanje preinake tužbe. Odlučujući o opisanom žalbenom razlogu tuženih primjenom čl. 378. st . 2. ZPP-a žalba tuženih se ukazuje neosnovanom. Tužiteljica je podnesenom tužbom od 17. kolovoza 2009. godine tužbenim zahtjevom tražila utvrđenje ništetnosti u 1/2 dijela  darovnog ugovora sklopljenog između tuženih 4. lipnja 2008. godine, predmet kojeg darovanja je bila nekretnina kat. čest. 3023/6 k.o. C. L., nakon čeka tijekom prvostupanjskog postupka na ročištu za glavnu raspravu održanom 9. ožujka 2010. godine tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti istog darovnog ugovora u odnosu na 1/2 dijela iste nekretnine kat. čest. 3023/6 k.o. C. L.. Opisani postavljeni tužbeni zahtjevi tužiteljice ne potvrđuju da bi se radilo o preinaci tužbe prema čl. 191. ZPP-a već se je radilo o preciziranju tužbenog zahtjeva. Međutim, bez obzira što je prvostupanjski sud primijenio čl. 190. st . 2. ZPP-a na opisani način nije dovedena u pitanje pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odlučivanje o navedenom tužbenom zahtjevu tužiteljice.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda tuženi u žalbi navode da prvostupanjski sud pogrešno utvrđuje da prvotuženik nije imao nikakve imovine te da je takvo utvrđenje suda suprotno navodima prvotuženika tijekom prvostupanjskog postupka u kojima je kontinuirano ponavljao da sporna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu jer da nije kupljena sredstvima iz rada bračnih drugova već sredstvima  iz kredita koje je isključivo otplaćivao prvotuženik.

 

Prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice kojim tužiteljica traži utvrđenje da je vlasnica 1/2 dijela sporne nekretnine i to s naslova bračne stečevine pravilnom primjenom čl. 248. i čl. 249. ObZ-a prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice. Citirane zakonske odredbe propisuju da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, time da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka prvostupanjskog suda proizlazi da su tužiteljica i prvotuženik za vrijeme trajanja njihovog braka kupili spornu nekretninu (zemljište) i na kojoj nekretnini su sagradili stambeni objekt, koja utvrđenja potvrđuju pravilnost primjene citiranih zakonskih odredbi. Činjenica da je prvotuženik na svoje ime ishodio kredite u okviru kojih su pribavljena određena novčana sredstva potrebna za kupovinu zemljišta i gradnju sporne nekretnine ne može isključiti primjenu prethodno citiranih zakonskih odredbi. U situaciji kada je kredite ishodio jedan od bračnih drugova i to za vrijeme trajanja bračne zajednice to ne znači da iznos sredstava ostvarenih kreditima predstavlja vlastitu imovinu  jednog od bračnih drugova i to iz razloga jer je isplata kreditnih obroka vršena za vrijeme trajanja bračne zajednice, što znači na teret oba bračna druga. Stoga niti isplata kreditnih obroka iz plaće prvotuženika takvoj isplati ne  može dati značaj vlastite imovine pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice. Pri tome se ističe da vlastitu imovinu jednog od bračnih drugova (čl. 253 ObZ-a) predstavlja imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka te imovinu koju je jedan bračni drug stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od navedenog u čl. 248. ObZ-a (nasljeđivanje, darovanje i sl.), a što nije utvrđeno tijekom trajanja prvostupanjskog postupka.

 

Tuženi u žalbi navode da je nejasno prihvaćanje tužbenog zahtjeva tužiteljice u odnosu na drugotuženu N. V. i to u dijelu prvostupanjske presude kojim je drugotužena obvezana tužiteljici izdati tabularnu ispravu podobnu za upis uknjižbe prava vlasništva 1/2 dijela sporne nekretnine. Opisani žalbeni razlog je također neosnovan jer nakon utvrđenja da je tužiteljica suvlasnik sporne nekretnine u 1/2 dijela i to s naslova bračne stečevine (tužiteljice i prvotuženika) i nakon utvrđenja da je  drugotužena u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnik (1/1 dijela) sporne nekretnine, prvostupanjski sud  pravilnom primjenom materijalnog prava prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice obvezuje drugotuženu (kao upisanog vlasnika) na izdavanje tabularne isprave, budući da se vlasništvo nekretnine stječe zakonom predviđenim upisom uknjižbe prava vlasništva u zemljišnim knjigama, kako to propisuju odredbe čl. 119. st . 1. i čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09;  ZV).

 

Tužiteljica u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odbijen dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora u odnosu na 1/2 dijela nekretnine koja je bila predmet darovanja (kat. čest. 3023/6 k.o. C. L. ). Obrazlažući opisani žalbeni razlog tužiteljica navodi da je prvostupanjski sud nakon utvrđenja da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika trebao aplicirati odredbu čl. 250. ObZ-a.

 

Iz rezultata provedenog dokaznog postupka kao što je već prethodno obrazloženo proizlazi da sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika. Takvo utvrđenje potvrđuje i iskaz drugotužene N. V. (majke prvotuženika i bivše svekrve tužiteljice), koja u svojem iskazu navodi da su njezin sin i njegova bivša supruga kupili gradilište tijekom 2004. godine i za te potrebe uzeli kredit, nakon čega da je 2006. godine započeta gradnja kuće te da je 4. lipnja 2008. godine (nakon razvoda braka tužiteljice i prvotuženika) sklopljen darovni ugovor predmet kojeg darovanja je sporna nekretnina, kojom prilikom da nije razgovarala s prvotuženikom  o eventualnim zahtjevima njegove bivše supruge u odnosu na spornu nekretninu, a da je sporni darovni ugovor sklopljen iz razloga što je prvotuženik u to vrijeme bio preopterećen kreditnim obvezama i obvezom uzdržavanja djece te upisanom hipotekom na kući koja predstavlja njezino vlasništvo.

 

Prvostupanjski sud odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice na utvrđenje ništetnosti darovnog ugovora sklopljenog 4. lipnja 2008. godine između prvotuženika i drugotužene odbijajući takav tužbeni zahtjev očito primjenjuje čl. 322. st . 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 35/05 i 41/08; ZOO) koji propisuje da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske (RH), prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prihvatljiv je zaključak prvostupanjskog suda u dijelu da otuđenje tuđe stvari, samo za sebe, ne čini pravni posao ništetnim u smislu citirane zakonske odredbe.

 

Međutim, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice vezano za primjenu prethodno citirane zakonske odredbe trebalo je prosuđivati i odredbe čl. 115. i čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 dalje ZV)  te čl. 8. st . 3. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“ 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08 dalje ZZK). Sadržajem čl. 115. ZV, između ostalog, propisano je da na temelju valjanoga pravnoga posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, ali da se na temelju pravnoga posla ne može steći vlasništvo preko granice otuđivateljeve ovlasti da raspolaže stvarju, osim kad stjecanje vlasništva u dobroj vjeri uživa zaštitu te da stjecanje vlasništva na temelju pravnog posla ne utječe na prava trećih koja postoje na toj stvari, osim ako je drukčije određeno zakonom radi zaštite onoga koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Sadržajem čl. 122. ZV (zaštita povjerenja u zemljišne knjige) propisano je da se smatra da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u zemljišnim knjigama upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona, time da je stjecatelj u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevao upis u zemljišne knjige, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju. Osim toga i odredbom čl. 8. st . 1., 2. i 3. ZZK na identičan način propisane su pretpostavke za zaštitu povjerenja u zemljišne knjige.

 

            Imajući u vidu prethodno opisana utvrđenja prvostupanjskog suda te citirane zakonske odredbe ističe se da sama činjenica postojanja braka tužiteljice i provotuženika te raspolaganje suvlasničkim dijelom tužiteljice ne čini ništetnim darovni ugovor, međutim, odlučujući o tužbenom zahtjevu trebalo je prosuđivati prethodno citirane zakonske odredbe koje se odnose na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige te savjesnost i poštenje drutogužene u vrijeme sklapanja navedenog ugovora i u vrijeme zahtijevanog zemljišnoknjižnog upisa. Obzirom na rodbinski odnos stranaka te imajući u vidu prethodno opisani sadržaj iskaza drugotužene, opisana činjenična situacija ukazuje na zaključak da drugotužena nije bila u dobroj vjeri niti u vrijeme sklapanja darovnog ugovora niti u vrijeme zahtijevanog zemljišnoknjižnog upisa uknjižbe prava vlasništva jer je imala sva relevantna saznanja da prvotuženik nije jedini vlasnik sporne nekretnine, odnosno da se zemljišnoknjižno stanje ne slaže s izvanknjžnim stanjem jer sporna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i prvotuženika.

 

Obzirom na pogrešnu primjenu materijalnog prava prvostupanjskog suda prihvaćanjem žalbe tužiteljice preinačena je prvostupanjska presuda na način da je djelomično utvrđen ništetnim darovni ugovor sklopljen između tuženih. 

 

U odnosu na troškove parničnog postupka tuženi osporavaju pravilnost dosuđenih troškova zastupanja tužiteljice na ročištu na kojem je objavljena presuda (19. ožujka 2010. godine) jer da na ročištu nije bio prisutan punomoćnik tužiteljice. Opisani žalbeni razlog tuženih je osnovan jer iz sadržaja zapisnika ročišta za objavu presude proizlazi da na istom nisu bili prisutni punomoćnici stranaka, odnosno punomoćnik tužiteljice. Stoga je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom čl.155. st. 1. ZPP-a tužiteljici dosudio trošak zastupanja u odnosu na navedeno ročište (2.500,00 kn + PDV 23%), što čini iznos od 3.075,00 kn. Međutim, budući da je prihvaćena žalba tužiteljice to je istoj dosuđen i trošak žalbe primjenom  čl. 154. st . 1. i čl. 155. ZPP-a, vezano za Tarifu o nagradama i naknadi  troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 91/04, 37/05, 59/07, 148/09),  odnosno 3.843,75 kn, zbog čega su tuženi tužiteljici obvezani nadoknaditi daljnji trošak parničnog postupka  (razliku navedenih iznosa), odnosno daljnji trošak od 768,75 kn.

 

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st . 1. i čl. 373. t.3. ZPP-a.    

 

U Rijeci, 9. travnja 2014. godine