Broj: Rev-x 824/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja-protutuženika B. Č. iz Z., 2. tužiteljice-protutuženice N. Z. Č. iz Z., zastupanih po punomoćniku Z. Z., odvjetniku iz Z., protiv 1. tuženice-protutužiteljice R. C. I. iz Z., i 2. tuženika M. I. iz Z., zastupanog po punomoćnicima B. H., A. K., V. P., M. K., V. B., K. S., odvjetnicima iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika-protutužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1985/09-2 od 2. veljače 2010. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1332/98-83 od 30. rujna 2008., u sjednici vijeća održanoj dana 23. travnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Revizija tuženika-protutužitelja C. I. R. i I. M. podnesena protiv dijela presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za iznos od 178.106,00 kn (toč. II. izreke) odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

II. Revizija tuženice-protutužiteljice C. I. R. podnesena protiv dijela presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 64.221,70 kn odbacuje se kao nedopuštena.

 

III. Odbija se zahtjev tužitelja-protutuženika B. Č. i N. Z. Č. za naknadu troškova postupka nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I. Nalaže se tuženicima C. I. R. i I. M. solidarno platiti tužiteljima Č. B. i Z. Č. N. iznos od 178.106,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama računatim za svaki pojedini mjesec od prvog dana u mjesecu do isplate i to za period od 05. 03. 1995. godine do 30. 06. 1995. godine na iznose od po 1.150,00 kn mjesečno, od 01. 07. 1995. godine do 31. 12. 1995. godine na iznose od po 1.200,00 kn mjesečno, od 01. 01. 1996. godine do 30. 06. 1996. godine na iznose od po 1.250,00 kn mjesečno, od 01. 07. 1996. godine do 31. 12. 1998. godine na iznose od po 1.300,00 kn mjesečno, od 01. 01. 1999. godine do 31. 12. 2000. godine na iznose od po 1.350,00 kn mjesečno, od 01. 01. 2001. godine do 31. 01. 2006. godine na iznose od po 1.400,00 kn mjesečno, te od 01. 02. 2006. godine na iznos od 606,00 kn, a koja kamatna stopa je od dospijeća svakog mjesečno iznosa pa do 31. 12. 2007. godine određena člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. 01. 2008. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu za iznos od 32.325,00 kn na ime naknade za korištenje s pripadajućom kamatom te u dijelu za iznos od 77.657,29 kn na ime naknade štete.

 

III. Nalaže se protutuženicima Č. B. i Z. Č. N. isplatiti protutužiteljici C. I. R. iznos od 8.607,95 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 30. rujna 2008. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to u roku od 15 dana.

 

IV. Odbija se protutužbeni zahtjev protutužiteljice C. I. R. u dijelu za iznos od 64.221,70 kn sa pripadajućom kamatom kao i u dijelu kojim potražuje zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos za period od podnošenja protutužbe 03. 03. 2006. godine do 29. 09. 2008. godine.

 

V. Nalaže se tuženicima C. I. R. i I. M. naknaditi tužiteljima Č. B. i Z. Č. N. parnični trošak u iznosu od 32.807,54 kn u roku od 15 dana.

 

VI. Nalaže se tužiteljima Č. B. i Z. Č. N. naknaditi tuženicima C. I. R. i I. M. parnični trošak u iznosu od 15.963,63 kn u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene su žalbe stranka i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 178.106,00 kn kao u dijelu odluke o parničnom trošku reviziju su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, preinači presude na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

1. tuženica-protutužiteljica podnijela je reviziju i protiv dijela presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 64.221,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom. Revizija je podnesena na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i  84/08 – dalje: ZPP) s prijedlogom da se revizija prihvati i preinači drugostupanjska presuda na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelji-protutuženici predlažu da se revizija tuženice odbaci kao nedopuštena, a revizija tuženih u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev odbije kao neosnovana. Predlažu da se naloži tuženicima da tužiteljima naknade troškove sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tuženika kojom se pobija presuda kojom je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za iznos od 178.106,00 kn je neosnovana, dok je revizija 1. tuženice u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev u iznosu od 64.221,70 kn nedopuštena.

 

Revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392a. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1., ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojom se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjene materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a.

 

Predmet pobijanog dijela spora je zahtjev 1. i 2. tužitelja-protutuženika da im se isplati novčana naknada zbog upotrebe tuđe stvari (stana tužitelja) u visini prosječno ugovorene slobodne najamnine prema tržišnim prilikama za period od 5. ožujka 1995. do 13. veljače 2006. u iznosu od 178.106,00 kn.

 

U pobijanoj presudi nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u međusobnom proturječju, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozi presude navodi o sadržaju isprave ili zapisnika danih u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Također nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP s obzirom na to da je drugostupanjski sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja.

 

Neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđene su slijedeće odlučne činjenice:

 

- da su 1. tužitelj-protutuženik B. Č. i 2. tužiteljica-protutuženica N. Z. Č. suvlasnici na stanu u Z., upisanog u podul. 3311 zk.ul. 14612 k.o. G. Z., a koji se stan sastoji od pet i pol soba i ostalih prostorija u površini od 174,14 m2;

 

- navedeno vlasništvo tužitelji-protutuženici stekli su na temelju kupoprodajnog ugovora od 1993. upisom u zemljišnu knjigu s obzirom da je 1. tužitelj bio član porodičnog domaćinstva navedenog stana u kojem je na osnovu stanarskog prava bio njegov otac i otac tužene-protutužiteljice;

 

- da je tuženica-protutužiteljica izgubila status člana porodičnog domaćinstva 1971. te da je o smrti svoga oca 1974. pokrenula postupak radi utvrđenja da je ista član porodičnog domaćinstva kojeg je pravomoćno izgubila;

 

- da su tuženi-protutužitelji živjeli u navedenom stanu sve do 13. veljače 2006. kada su u ovršnom postupku iseljeni i to na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Ps-1026/95 te je stan vraćen u vlasnički posjed tužiteljima-protutuženicima;

 

- na temelju tako utvrđenih činjenica sud je osnovano zaključio da su tuženi na temelju odredbe čl. 219. i čl. 371. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO), a u vezi s čl. 18. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 80/99 – Odluka Ustavnog suda RH, 22/00 – Odluka Ustavnog sud RH, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 108/09 – dalje: ZOVDSP-a) dužni tužiteljima na ime upotrebe tuđe stvari u svoju korist isplatiti iznos najamnine koju bi inače morali plaćati.

 

Prema odredbi čl. 219. st. 1. ZOO-a kad je netko tuđu stvar upotrijebio u svoju korist, imalac može zahtijevati, nezavisno od prava na naknadu štete, ili ako nje nema, da mu ovaj naknadi korist koju je imao od upotrebe. U tijeku postupku, a u postupku povodom revizije među strankama je sporno da li je 2. tuženi pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari s obzirom na činjenicu da je isti tvrdio kako nije koristio navedeni stan; da li su isti pošteni ili nepošteni posjednici, te visina ostvarene koristi za upotrebu tuđih stvari.

 

Sudovi su pravilno odbili prigovor promašene pasivne legitimacije istaknut po 2. tuženiku s obzirom na to da je tijekom postupka utvrđeno kako je pravomoćnom presudom istog suda broj Ps-1026/95 upravo 2. tuženiku naloženo zajedno s 1. tuženom iseljenje iz stana te je iskazom saslušanih svjedoka K. A., Č. T., K. M. i Z. I. sud utvrdio da je isti koristio navedeni stan.

 

Pravilno su sudovi zaključili kako su tuženici u periodu od 5. 3. 1995. do iseljenja bili nepošteni posjednici predmetnog stana. Naime, tuženici su primitkom presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Uzz-7/93 kojom je odbijen zahtjev za zaštitu zakonitosti (1994. godine) saznali da stvar koju posjeduju nije njihova, zbog čega su u smislu odredbe čl. 18. st. 3. ZOV-a prestali biti pošteni posjednici (kao i u smislu odredbe čl. 72. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima).

 

Na temelju provedenih dokaza u postupku (nalaza i mišljenja vještaka) sud je utvrdio visinu iznosa stečenog bez osnove koje su tuženici stekli za vrijeme dok su koristili stan u vlasništvu tužitelja i to u visini najamnine koju bi tuženici inače platili za korištenje takvog stana. Sudovi su pravilno utvrdili visinu najamnine za period od 5. 3. 1995. do 30. 6. 1995. u iznosu od 178.106,00 kn sa pripadajući zakonskim zateznim kamatama. Zbog toga se revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava ukazuje neosnovanim. Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoji ni povreda zakona na koju se pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženika i presuditi kao u izreci.

 

Također je i odluka o parničnom trošku pravilno donesena na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP u vezi s odredbom čl. 155. ZPP.

 

U odnosu na dio presude kojom je odbijen protutužbeni zahtjev protutužiteljice C. I. R. za iznos od 64.221,70 kn revizija je nedopuštena.

 

Naime, prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

Kako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude ne prelazi 100.000,00 kn tzv. redovna revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju iz st. 1., stranke imaju pravo podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, primjerice:

 

- ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeto shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

- ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja npr. zbog mogućnosti različitog tumačenja određenih zakonskih odredaba,

 

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali odluka nižestupanjskih sudova utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

- ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali  – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske ili Europskog suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U svakom slučaju tzv. izvanrednoj reviziji, prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Iz sadržaja revizije vidljivo je da revidentica nije postupila u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP, te nije određeno naznačila pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, pri čemu se samo ukazivanje na pogrešnu primjene materijalnog prava ili počinjene bitne povrede, bez da je postavljeno pitanje, ne omogućuje revizijskom sud da o podnesenoj reviziji meritorno odlučuje. Treba naglasiti da revizijski sud pri tome nije ovlašten sam kreirati pitanje.

 

Radi navedenog valjalo je izvanrednu reviziju tuženice-protutužiteljice C. I. R. odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. ZPP-a.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka nastalih u povodu sastava odgovora na reviziju temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP.

 

Slijedom navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 23. travnja 2014.