Broj: Kž-Us 128/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Melite Božičević Grbić, kao članova vijeća, i višeg sudskog savjetnika Nikše Stolića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. C. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 12. srpnja 2012. broj KUS-14/10, u sjednici vijeća održanoj dana 8. svibnja 2014., u nazočnosti branitelja opt. I. C., odvjetnika F. O.prema zamjenskoj punomoći za odvjetnika N. I. te zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmine Dolmagić,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se žalba državnog odvjetnika te se njezinim prihvaćanjem, i po službenoj dužnosti, ukida prvostupanjska presuda i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, temeljem čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 – dalje u tekstu: ZKP/08), oslobođeni su od optužbe opt. I. C., opt. V. T., opt. N. Š. i opt. V. P. da bi počinili kaznena djela iz čl. 337. st. 4. u vezi st. 1. i 3. KZ/97.

 

              Temeljem čl. 149. st. 1. ZKP/08, troškovi kaznenog postupka pali su na teret proračunskih sredstava.

 

              Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženici i to: opt. I. C. po svom branitelju N. I., odvjetniku iz S., opt. V. T. po svom branitelju B. M., odvjetniku iz S., opt. N. Š. po svojoj braniteljici A. J., odvjetnici iz S., te opt. V. P. po svom branitelju P. T., odvjetniku iz S., u kojem pobijaju žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije i prvostupanjska presuda u cijelosti potvrdi. U podnesenom odgovoru na žalbu opt. I. C. i opt. N. Š. zatražili su obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

              Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Jasmina Dolmagić, koja je izložila navode žalbe i ostala kod prijedloga glede odluke ovog Vrhovnog suda, te branitelj opt. I. C., odvjetnik F. O. prema zamjeničkoj punomoći za odvjetnika N. I., koji je ponovio navode odgovora na žalbu. Uredno obaviješteni opt. I. C. i opt. N. Š. te njegova braniteljica A. J. nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 3. ZKP/08.

 

              Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

 

              U pravu je državni odvjetnik da u obrazloženju prvostupanjske presude postoji znatna proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih tih isprava, a osim toga, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj Vrhovni sud nalazi i da u obrazloženju prvostupanjske presude izostaju razlozi o odlučnim činjenicama, posljedicom čega je ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 te se obrazloženje prvostupanjske presude ne može s uspjehom ispitati, a time, za sada, niti prihvatiti.

 

              Naime, u odnosu na inkriminirane radnje kojima bi opt. I. C., opt. V. T. i opt. N. Š. pribavili znatnu imovinsku korist A. I., M. U. te N. i Ž. U. na način što su im, protivno čl. 391. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, priznali pravo vlasništva na dijelu čestice zemlje 3858/1 u vlasništvu Općine B. bez plaćanja kupoprodajne cijene, državni odvjetnik s pravom ukazuje da je obrazloženje prvostupanjske presude manjkavo budući da je sadržaj isprava na koje se prvostupanjski sud poziva i na njima zasniva oslobađajuću presudu proturječan stvarnom sadržaju tih isprava pročitanih na raspravi.

 

              Uvidom u odluku Poglavarstva Općine B. od 7. rujna 2006. i s tim u vezi sklopljenim kupoprodajnim ugovorima utvrđeno je da je Poglavarstvo Općine B. prodalo M. U. pok. I. dio čestice zemlje 3858/1 u površini od 789 m2, N. i Ž. U. pok. I. dio te čest. u površini od 1083 m2, a A. I. pok. M. dio te čestice u površini od 590 m2. Ovdje, međutim, treba napomenuti da prema natječaju za prodaju građevinskog zemljišta u vlasništvu Općine B. objavljenom u Narodnim novinama od 28. kolovoza 2006., dijelovi čest. zemlje 3858/1 u ovdje navedenim površinama nisu bili oglašeni.

 

              Nadalje, prema zaključenim kupoprodajnim ugovorima u toč. 3. st. 1. priznato je pravo vlasništva navedenim osobama na čest. zemlje 3858/1 u površini od 400 m2 bez naknade, s obrazloženjem da je tu površinu zemljišta kupcima ili njihovim precima prethodno dala Općina M. kao naknadu za srušene kuće i oduzeto zemljište prilikom gradnje Jadranske magistrale, dok se u preostaloj površini prodanog zemljišta za svakog pojedinog ugovaratelja utvrđuje kupoprodajna cijena u iznosu od 750,00 kuna po 1 m2 u okviru kojeg im se, kao način podmirenja dijela kupovnine, priznaje ostvareni radni i materijalni doprinos u uređenju i uvođenju mjesne komunalne infrastrukture na J. zbog čega za ostatak površine navedene čestice trebaju platiti cijenu od 450,00 kuna po 1 m2.

 

              Optužnicom državnog odvjetnika, što se ponavlja i u žalbi, tvrdi se da M., N. i Ž. U. te A. I., a niti njihovim precima, Skupština općine M. nikada nije dodijelila čestice zemlje u površini od 400 m2 kao naknadu za srušene kuće ili oduzeto zemljište, zbog čega su navedeni dijelovi kupoprodajnog ugovora u toč. 3. st. 1. neistiniti, što ukazuje da su optuženici svjesno iskoristili svoj službeni položaj predsjednika, odnosno člana Poglavarstva s ciljem da tim osobama pribave znatnu imovinsku korist.

 

              Prvostupanjski sud, pak, smatra da ovaj navod optužnice nije dokazan, jer da iz postojeće dokumentacije u spisu i to zapisnika sa 5. zajedničke sjednice Općinskog vijeća i Vijeća radnih zajednica Skupštine općine M. od 8. rujna 1967. te prijavnog lista KO B. od 14. studenog 1966. proizlazi da je tadašnja Skupština općine M. još sredinom 60ih godina prošlog stoljeća, među ostalim, dodijelila to zemljište na korištenje obiteljima M. U., N. i Ž. U. te A. I., pa su, dakle, inkriminirani dijelovi odluke Poglavarstva i zaključenih kupoprodajnih ugovora, istiniti.

 

              Međutim, u pravu je državni odvjetnik da prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude netočno citira sadržaj spomenute dokumentacije, jer iz nje ne proizlazi da bi dijelovi čestice 3858/1 u površini od 400 m2 bili dani na korištenje navedenim osobama, zbog čega postoji znatna proturječnost između razloga presude o sadržaju isprava i samih tih isprava. Upravo suprotno, iz citiranog zapisnika sa 5. sjednice SO M. (list 579 i 580 spisa) proizlazi da su dane na korištenje čestice zemlje 3858/6 (U. N. pok. I.), 3858/3 (I. I. i A.), 3858/4 (M. I.), 3858/2 (M. i B. U.), 3858/7 (S. J.) i 3858/5 (I. J.), ali nikome nije dana na korištenje čest. zemlje 3858/1 koja je ovdje predmetom inkriminiranih kupoprodajnih ugovora.

 

              Jednako proizlazi i iz iskaza svjedoka M. U. te M. I., čije iskaze sud prvog stupnja u obrazloženju svoje presude ne reproducira niti ocjenjuje (kao uostalom niti iskaz bilo kojeg drugog ispitanog svjedoka), iako ti svjedoci imaju relevantnih saznanja o načinu stjecanja spornih nekretnina. Naime, svjedok M. U. ispitan na ročištu od 8. ožujka 2010. iskazuje da on prilikom zaključenja kupoprodajnog ugovora sa Općinom B. nije imao nikakvu dokumentaciju temeljem koje bi polagao pravo na navedeni dio čestice zemlje niti su njegovi preci ili on osobno ranije zatražili od SO M. dodjelu tog zemljišta, već je sada (2006.) „da bi sredio papire“ to zatražio od Općine B., što mu je kupoprodajnim ugovorom i priznato. Isto tako, svjedok M. I., na čiji iskaz žalitelj s pravom ukazuje, na ročištu od 8. ožujka 2010. iskazuje da SO M. 60ih godina nije dodijelila njegovom stricu A. I. dio čest. 3858/1 u površini od 400 m2, već mu je vlasništvo na toj zemlji priznato sada tj. 2006. godine kupoprodajnim ugovorom zaključenim sa Općinom B. Pri tome, svjedok napominje da je „ovo sa mojim stricem greška i da se nije dobro pazilo“ prilikom potpisivanja kupoprodajnog ugovora.

 

              O tome da bi raspolagali bilo kakvom dokumentacijom temeljem koje bi im SO M. još 60ih godina prošlog stoljeća dala na korištenje dio čest. 3858/1 u površini od 400 m2, ne govore niti svjedoci N. U., Ž. U. i A. I. u svojim iskazima.

 

              Slijedom navedenog, dakle, ovu činjenicu koja je odlučna za zakonitost postupanja optuženika prvostupanjski sud utvrđuje suprotno sadržaju dokumentacije na koju se poziva, pri čemu propušta dati ocjenu proturječnih dokaza, a time i razloge o odlučnim činjenicama, pa se zaključak prvostupanjskog suda o nedokazanosti tih dijelova optužbe, za sada, ne može preispitati niti prihvatiti.

 

Kako se zbog ostvarene apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 ima smatrati i da je činjenično stanje ostalo pogrešno utvrđenim, a pojedine dijelove prvostupanjske presude nije bilo moguće izdvojiti bez štete za pravilno suđenje, to je pobijanu presudu trebalo u cijelosti ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovi postupak, sukladno čl. 483. st. 1. ZKP/08.

 

              U slučaju da se tijekom ponovljenog suđenja utvrdi da su optuženici svojom odlukom i s tim u vezi sklopljenim kupoprodajnim ugovorima neosnovano priznali A. I., M. U. te N. i Ž. U. pravo vlasništva na čest. 3858/1 u površini od 400 m2 bez plaćanja naknade, prvostupanjski će sud nastavno ocijeniti da li su optuženici postupali s namjerom odnosno raspolagali imovinom općine s krajnjim nemarom koji je nespojiv s dužnošću postupanja dobrog domaćina, a s ciljem da se ovim osobama pribavi nepripadna materijalna korist, tj. utvrditi da li postoje dokazi o subjektivnoj komponenti bića terećenog kaznenog djela.

 

              Također, neovisno o potrebi ukidanja prvostupanjske presude već sada se u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1. prvostupanjske presude može reći da priznavanje materijalnog i radnog doprinosa pri uvođenju i uređenju komunalne infrastrukture na J., kao načina otplate dijela cijene za kupljene dijelove zemljišta, u konkretnom slučaju, ne mora nužno ukazivati na zlonamjerno pogodovanje kupaca, jer je takva praksa i ranije postojala u radu općinskih tijela prilikom prodaje zemljišta mještanima radi formiranja građevinskih parcela. Upravo ta svrha, formiranja građevinskih parcela, izričito je navedena u tekstu objavljenog javnog natječaja s naznakom površine dijelova čest. zemlje 3858/1, pa je očito da drugi mještani, kod kojih takav problem nije postojao, nisu bili zainteresirani niti mogli biti oštećeni. Naime, spornim kupoprodajnim ugovorima nisu se prodavale samostalne građevinske parcele, već dijelovi zemljišta koji u naravi čine sastavni dio građevinskih parcela koje su ponuditelji do tada već koristili. Također, s obzirom na specifične okolnosti slučaja, postavlja se i pitanje koju bi cijenu takvo zemljište uopće moglo postići na tržištu, u smislu čl. 391. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Odluka općinskog Poglavarstva koju su optuženici donijeli nije bila suprotna navodima objavljenog natječaja, jer je istaknuta cijena zemljišta od 750,00 kuna po 1 m2 ujedno bila i predmetom zaključenih kupoprodajnih ugovora te je uzeta kao osnov obračuna poreza za promet nekretnina kojeg su kupci platili. Drugo je pitanje da li su kriteriji za vrednovanje uloženog materijalnog i radnog doprinosa prethodno trebali bili transparentno utvrđeni, što bi svakako bilo poželjno radi jednakosti postupanja prema ostalim mještanima u sličnim situacijama. Međutim, namjeru optuženika, kao subjektivnu komponentu predmetnog kaznenog djela, da načinom vrednovanja radnog i materijalnog doprinosa pogoduju upravo i samo ovdje navedenim kupcima, državni odvjetnik, za sada, nije sa sigurnošću dokazao.

 

              Što se tiče kaznenog djela pod toč. 2. izreke prvostupanjske presude, treba reći da sama činjenica što Općinsko vijeće Općine B. nije bilo nadležno odlučivati o upravljanju i raspolaganju nekretninama u vlasništvu općine, jer je to, u smislu čl. 53. st. 7. Statuta Općine B., u nadležnosti Poglavarstva, još ne znači i da je predsjednik tog vijeća opt. V. P. svjesno prekoračio granice svojih ovlasti s ciljem da I. R. te S. i M. R. pribavi znatnu nepripadnu dobit, posebno kada se cijene odredbe čl. 28. st. 2. Statuta koje ukazuju da će u slučaju dvojbe oko nadležnosti uvijek biti nadležno Općinsko vijeće, kao šire predstavničko tijelo sastavljeno od devet vijećnika.

 

              U ponovljenom suđenju prvostupanjski će sud otkloniti nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te će na temelju već izvedenih dokaza, a i novih ukoliko ih ocijeni opravdanim, utvrditi da li se u radnjama optuženika stječu subjektivni i objektivni elementi bića terećenih kaznenih djela te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu koju je dužan valjano obrazložiti, sukladno čl. 459. st. 5. ZKP/08.

 

U Zagrebu, 8. svibnja 2014.