Broj: Gž-678/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

            Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marine Tante, predsjednice vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika: 1) N. K. ud. M. iz I. G. 2) Ž. K. pok. M. iz I. G. 3) L. K. pok. M. iz R. S., B. P., 4) B. K. pok. M. iz R. S., N. B., tužitelji - protutuženici pod 1) do 4) kao nasljednici M. K. pok. L., 5) Ž. K. pok. V. iz I. G., 6) D. J. pok. D. iz I. G., 7) N. J. ud. P. iz I. G., 8) R. J. pok. P. iz R. S., Č., i 9) A. J. iz R. S., B., tužitelji pod 7) do 9) kao nasljednici P. J. zv. M. pok. R., zastupani po punomoćnici D. B., odvjetnici iz Z., protiv tuženika - protutužitelja Š. Ž. J. iz P., zastupanog po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima iz Z., radi utvrđenja prava služnosti puta, odlučujući o žalbama tužitelja - protutuženika pod 1) do 9) i tuženika - protutužitelja izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-67/13 od 20. siječnja 2014. godine te o žalbi tuženika - protutužitelja protiv rješenja istog suda poslovni broj P-67/13 od 27. siječnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 13. svibnja 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

            1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika – protutužitelja Š. Ž. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-67/13 od 20. siječnja 2014. godine u dijelu pod toč. II. alineja I. i II. izreke.

            2. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-67/13 od 20. siječnja 2014. godine u dijelu pod toč. I. izreke tako da se sudi:

Utvrđuje se da je zasnovano pravo služnosti prolaza i provoza preko nekretnine tuženika i na teret nekretnine tuženika kao poslužnog dobra označene na skici vještaka mjernika dipl. ing. geod. I. B. kao dio čest. zem. k.o. I. G. slovima G-I-J-K-H u površini od 88 m2 , slovima J-L-M-N-K u površini od 136 m2 , slovima B-E-F-C u površini od 68 m2 , a u pravcu dijela čest. zem. k.o. I. G. na skici označeno slovima A-B-C-D i E-G-H-F označene kao sporni bijeli put, u korist nekretnina tužitelja kao povlasnih dobara označenih kao čest. zem., čest. zem., čest. zem. i čest. zem., sve k.o. I. G., što je tuženik Š. Ž. dužan priznati i trpjeti uknjižbu navedenog prava u C teretovnici na teret čest. zem. k.o. I. G. kao poslužnog dobra u korist čest. zem., čest. zem., čest. zem. i čest. zem., sve k.o. I. G. kao povlasnih dobara, te se tuženiku zabranjuje svako daljnje ometanje tužitelja u nesmetanom vršenju prava služnosti prolaza i provoza preko dijela čest. zem. k.o. I. G. označenog slovima G-I-J-K-H u površini od 88 m2 , slovima J-L-M-N-K u površini od 136 m2 , slovima B-E-F-C u površini od 68 m2 i preko dijela čest. zem. k.o. I. G. na skici označeno slovima A-B-C-D i E-G-H-F označeno kao sporni bijeli put, uz naknadu parničnog troška u visini od 18.086,76 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

3. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika – protutužitelja Š. Ž. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava žalbe.

 

r i j e š i o   j e

 

            Odbija se kao neosnovana žalba tuženika – protutužitelja Šime Ž. i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Benkovcu poslovni broj P-67/13 od 27. siječnja 2014. godine.

 

Obrazloženje

 

            Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

            „I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Utvrđuje se da je zasnovano pravo služnosti prolaza i provoza preko nekretnine tuženika i na teret nekretnine tuženika kao poslužnog dobra označeno na skici vještaka mjernika dipl. ing. geod. I. B. kao dio čest. zem. k.o. I. G. slovima G-I-J-K-H u površini od 88 m2 , slovima J-L-M-N-K u površini od 136 m2 , slovima B-E-F-C u površini od 68 m2 , a u pravcu dijela čest. zem. k.o. I. G. na skici označeno slovima A-B-C-D i E-G-H-F označene kao sporni bijeli put, u korist nekretnina tužitelja kao povlasnih dobara označenih kao čest. zem., čest. zem., čest. zem. i čest. zem.,  sve k.o. I. G., što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu navedenog prava i C teretovnici na teret čest. zem. k.o. I. G. kao poslužnog dobra u korist čest. zem., čest. zem., čest. zem. i čest. zem., sve k.o. I. G. kao povlasnih dobara, te se tuženiku zabranjuje svako daljnje ometanje tužitelja u nesmetanom vršenju prava služnosti prolaza i provoza preko dijela čest. zem. k.o. I. G. označenog slovima G-I-J-K-H u površini od 88 m2 , slovima J-L-M-N-K u površini od 136 m2 , slovima B-E-F-C u površini od 68 m2 , i preko dijela čest. zem. k.o. I. G. na skici označeno slovima A-B-C-D i E-G-H-F označeno kao sporni bijeli put, uz naknadu parničnog troška, pod prijetnjom ovrhe, u roku od 15 dana.

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

I. Utvrđuje se da se ukida kao nepotrebno i suvišno pravo služnosti prolaza i provoza preko nekretnine tuženike a na teren nekretnine tuženika kao poslužnog dobra označenog na skici vještaka mjernika dipl.ing. geod. kao dio čest.zem. k.o. I. G. slovima G-I-J-K-H u površini od 88 m2 , slovima J-L-M-N-K u površini od 136 m2 , slovima B-E-F-C u površini od 68 m2 , a u pravcu dijela čest.zem. k.o. I. G. na skici označeno slovima A-B-C-D i E-G-H-F označeno kao sporni bijeli put, u korist nekretnina tužitelja kao povlasnih dobara označenih kao čest.zem., čest.zem., čest.zem. i čest.zem., sve k.o. I. G., što je tuženik dužan priznati i trpjeti uknjižbu navedenog prava u C teretovnici na teret čest.zem. k.o. I. G. kao poslužnog dobra u korist čest.zem., čest.zem., čest.zem. i čest.zem., sve k.o. I. G. kao povlasnih dobara, u roku od 15 dana.

II. Dužni su tužitelji-protutuženici naknaditi tuženiku-protutužitelju prouzročeni parnični trošak, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

Rješenjem suda prvog stupnja poslovni broj P-67/13 od 27. siječnja 2014. godine odlučeno je:

„Odbija se kao neosnovan prijedlog tuženika-protutužitelja za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka.“

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I. izreke žalbu su izjavili tužitelji - protutuženici pod 1) do 9) – dalje: tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači uz naknadu parničnog troška, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističu da iz obrazloženja ukidnog rješenja poslovni broj Gž-2478/12 od 5. veljače 2013. godine slijedi kako u obrazloženju prvostupanjske presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama tj. u kojem su to vremenskom periodu eventualno tužitelji prestali izvršavati navedenu služnost, kao i da li postoji drugi put te da li je isti po svojoj kvaliteti jednak spornom putu pa da li bi zbog tog razloga eventualno moglo doći do prestanka služnosti, nadalje da tuženik – protutužitelj neutemeljeno u žalbi ističe da bi tužbeni zahtjev bio neosnovan sukladno odredbi čl. 243. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima pa da se iz toga dade zaključiti kako drugostupanjski sud ne dovodi u pitanje činjenicu da li je služnost nastala već samo da li je ista prestala nevršenjem. Imajući u vidu obrazloženje pobijane presude žalitelji smatraju kako prvostupanjski sud nije upoznat s time da je do stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima imovina PK Z. bila O. imovina sa pravom korištenja ili upravljanja u okviru kojeg prava je radna organizacija mogla raspolagati osnovnim sredstvima sukladno odredbi čl. 18. Zakona o prometu zemljišta i zgrada vodeći pritom računa da je pravo služnosti stečeno u periodu od 1956. do 1965. godine. Nadalje, iz obrazloženja da nije razvidno kada je tuženik – protutužitelj „dobio“ predmetnu česticu, dok je svjedok A. I. to precizirao na način da je riječ o 1996. godini, nakon čega da je 2005. godine poslije razvrgnuća suvlasničke zajednice između njega i tuženika – protutužitelja to pripalo Š. Ž., te da su tužitelji i druge osobe od 1960-tih godina prošlog stoljeća do 1991. godine koristili sporni put. Nitko tijekom postupka nije naveo da je put korišten do 1991. godine pa da ostaje nejasno na temelju čega prvostupanjski sud ovaj svoj zaključak crpi. Svjedok Z. B. koji je bio direktor PK Z. da je potvrdio kako je u periodu od 1962. do 1965. godine vršeno okrupnjavanje zemljišta za PK Z. i da je tada privatnim posjednicima za pristup na njihova zemljišta napravljen put s izgrađenim mostovima koji su trebali ostati slobodni za pristup ljudima njihovom zemljištu i da se radi o putu formiranom uz kanal. Osim toga, svjedok S. I. koji je 40 godina bio direktor Katastara B. potvrdio je postojanje katastarskih planova od 1864. godine sa ucrtanim kanalima, potom formiranog mosta i puta preko čest. k.o. I. G. jugoistočno koji se spaja s glavnim putem kroz imanje Baštica, dok su sjeverozapadno od mosta nekretnine tužitelja pri čemu je taj svjedok naveo kako tijekom njegovog rada u Katastru nije bilo pritužbi o uskraćivanju prolaska opisanim spornim putem. Netočan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji od 1991. do 2004. godine zbog napuštanja tog područja nisu koristili svoje nekretnine budući da to ne slijedi iz niti jednog iskaza. Naprotiv, svjedok A. I. koji je do 2005. godine bio suvlasnik dijela čest. zem. k.o. I. G. preko koje prolazi sporni put naveo je kako su od 1996. do 2005. godine spornim putem svi prolazili pa i tužitelji, da on nikome nije zabranjivao prolaz spornim putem i da su mu se tužitelji obraćali nakon njegova razlaza s tuženikom – protutužiteljem 2005. godine i pitali zašto ne mogu prolaziti putem, da je i nakon 2005. godine vidio tužitelje da prolaze putem kada tuženik – protutužitelj nije bio u blizini. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda da tužitelji imaju drugi dulji put do svojih nekretnina ističu da to nije točno jer isti nisu ovlaštenici prava prolaza nikakvim drugim duljim putem, taj dulji put nije javni put već je u vlasništvu trećih osoba. Glede zaključka prvostupanjskog  suda da je sporni put bio formiran kao javni put za sve osobe koje imaju nekretnine u blizini a ne kao pravo služnosti u korist tužitelja navode kako to ne proizlazi iz spisa predmeta jer iz zemljišnoknjižnog izvatka ne bi slijedilo da je riječ o javnom dobru, a niti se iz ponašanja tuženika – protutužitelja koji je takav put zagradio kao svoj isto može zaključiti. U pogledu primjene materijalnog prava tužitelji da tijekom postupka nisu niti jednom riječju spomenuli dosjelost kao osnovu stjecanja prava služnosti prolaza i provoza jer su tu služnost stekli pravnim poslom sa PK Z. tj. zamjenom nekretnina koja je realizirana uvođenjem u posjed tužitelja na sadašnjim nekretninama koje posjeduju i puta kojim do nekretnina dolaze i to sve zbog provođenja okrupnjavanja parcela u korist PK Z. od kada posjeduju zamijenjene nekretnine i koriste put do tih nekretnina koji im je osigurao PK Z. u svrhu zamjene. Stoga da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer u vrijeme stjecanja prava služnosti nije bio na snazi Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima niti Zakon o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, kao ni Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Stoga da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku.                     Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

Protiv navedene presude u dijelu pod toč. II. alineja I. i II. izreke (kako je to zaključiti iz sadržaja žalbe) žalbu je izjavio tuženik – protutužitelj – dalje: tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da su navedeni razlozi u odnosu na odlučne činjenice nejasni i proturječni sami sebi i dokazima koji se nalaze u spisu pa da se presuda ne može ispitati. Utvrđenje prvostupanjskog suda da je neutemeljen protutužbeni zahtjev s obzirom na činjenicu da pravo služnosti nije osnovano žalitelj da ne može prihvatiti. Ukoliko bi tužitelji izvršavali pravo služnosti preko predmetnog puta u periodu od 1960-tih godina prošlog stoljeća pa do 1991. godine tada je očito da je to pravo služnosti ustanovljeno. Kasnijim neizvršavanjem tog prava, a što potvrđuju i sami tužitelji, te postojanjem pristupnog puta sa javnog puta do nekretnina u vlasništvu tužitelja očito je da je na taj način pravo služnosti prestalo odnosno da su stečeni uvjeti da se isto ukine kao nepotrebno. Predlaže da mu se naknadi parnični trošak po osnovi sastava žalbe.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Protiv navedenog rješenja od 27. siječnja 2014. godine žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijano rješenje preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

U žalbi ističe identično kao i u žalbi protiv prvostupanjske presude i odluke o troškovima postupka.

Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

Žalbe tuženika nisu osnovane, dok je žalba tužitelja osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu i rješenje ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08,  57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer pobijane odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati stoga što su u njima navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni pa se iste odluke mogu ispitati.

            Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st . 2. istog Zakona.   

Stoga žalbe stranaka zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nisu osnovane.

Prvostupanjski sud odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev smatrajući da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za osnivanje prava služnosti temeljem dosjelosti jer da prema odredbi čl. 55. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 9/92 i 77/92 - dalje ZOVO) koji je bio na snazi do 8. listopada 1991. godine na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu nije moglo biti stečeno pravo služnosti, dok se prema Zakonu o preuzimanju ZOVO-a (Narodne novine, broj 53/91) kojim je ukinuta odredba čl. 55. ZOVO dosjelost ima računati tek nakon 8. listopada 1991. godine. Nadalje, da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava služnosti puta temeljem dosjelosti nakon 8. listopada 1991. godine u smislu odredbe čl. 229. st . 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje ZVDSP) jer tužitelji nisu dokazali da su se spornim putem neprestano koristili 20 godina nakon navedenog datuma te stoga što se tuženik kao vlasnik nekretnine na kojoj se nalazi sporni put korištenju iste jasno usprotivio zabranjujući tužiteljima prolaz spornim putem koji se nalazi na njegovoj nekretnini. U odnosu na protutužbeni zahtjev prvostupanjski sud utvrđuje da kako nisu ostvarene zakonske pretpostavke za osnivanje prava služnosti puta u korist nekretnina tužitelja kao povlasnih nekretnina a na teret dijela nekretnine čest. k.o. I. G. kao poslužne nekretnine u vlasništvu tuženika da nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke za ukidanje prava navedene stvarne služnosti u smislu odredbe čl. 242. st . 1. ZVDSP.        

Ovakav pravni zaključak prvostupanjskog suda ovaj drugostupanjski sud ne može prihvatiti.

Naime, u rješenju Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2478/12 od 5. veljače 2013. godine (list spisa 120 do 123) dana je uputa prvostupanjskom sudu da utvrdi činjenicu je li uslijed nevršenja služnosti došlo do prestanka iste te da li postoji put kojim tužitelji mogu doći do svojih nekretnina.

Nadalje, valja istaći kako s pravom žalba tužitelja upire na to da iz spisa predmeta ne bi proizlazilo da su navedeno pravo služnosti stekli dosjelošću u kontekstu kojeg žalbenog prigovora valja istaći kako iz iskaza svjedoka Z. B. (list spisa 99) proizlazi da je 1960-tih godina prošlog stoljeća izvršeno okrupnjavanje čestica za potrebe PK Z. te da su privatnim posjednicima činjeni ustupci na način što su na dva mjesta napravljeni mostovi i putovi kojim su isti mogli doći do svojih zemljišta, a da su vidjeli ljude kako prolaze tim putem i mostom, dok svjedok S. I. (list spisa 99 i 100) koji je 40 godina djelatnik Ureda B. ističe da mu se nikada nitko nije potužio da bi ikome bio osporen prolaz putem i mostovima.

S obzirom da postupak okrupnjavanja zemljišta za sobom povlači i reguliranje pitanja prolaza preko novoformiranih nekretnina te kako to pretpostavlja i izmještanje pojedinih vlasnika te formiranje parcela koje će biti okrupnjene na način da se na jednom ili više mjesta formira čestica istog vlasnika na koji način će istom biti refundirano ono usitnjeno zemljište koje je dao u masu koja je bila predmet okrupnjavanja te kako iz spisa predmeta nedvojbeno slijedi da tužitelji imaju svoje nekretnine do kojih vodi sporni put to je za zaključiti da ne bi bila riječ o stjecanju prava služnosti dosjelošću već na temelju pravnog posla između tužitelja tj. njihovih prednika i nekadašnjeg PK Z., a o čemu posebno iskazuju svjedoci Ž. K., Z. B. i S. I..  

Osim toga, odredbom čl. 18. Zakona o prometu zemljišta i zgrada (Službeni list SFRJ, broj 43/65) bilo je propisano da radna organizacija može poljoprivredno zemljište, ili građevinsko zemljište izvan užeg građevinskog rajona, na koje ima pravo korištenja, dati građaninu ili građanskoj pravnoj osobi u zamjenu za drugo zemljište, kao i prodati mu takva zemljišta radi kupnje drugog zemljišta od građanina ili građanske pravne osobe.

Prema tome, iz navedenog proizlazi da su tužitelji odnosno njihovi pravni prednici temeljem usmenog i realiziranog ugovora o zamjeni 1960-tih godina prošlog stoljeća stekli pravo služnosti prolaza i provoza na teret čest. zem. k.o. I. G..

Dakle, u situaciji kada je riječ o stjecanju prava služnosti prije stupanja na snagu ZOVO tj. prije 1. rujna 1980. godine tada se primjenjuju pravna pravila Općeg građanskog zakonika koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Narodne novine, broj 73/91) jer je riječ o usmenom i realiziranom dogovoru.

U odluci Vrhovnog suda Hrvatske poslovni broj Gzz-16/84 od 4. travnja 1984. godine zauzeto je stajalište, a koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da se u tom slučaju tj. kada je riječ o služnosti stečenoj prije 1. rujna 1980. godine i kada je stjecatelj stupio u posjed da se pravnim poslom, makar on bio i usmen te pod uvjetom da je izvršen, stječe stvarna služnost i bez upisa u javnu knjigu te da je relevantno pitanje stupanja u posjed stjecatelja do 1. rujna 1980. godine.                                                  

S obzirom na činjenicu kako iz iskaza prethodno saslušanih svjedoka nedvojbeno proizlazi da je riječ o služnosti stečenoj temeljem pravnog posla koja je u cijelosti realizirana to znači da su tužitelji, odnosno njihovi prednici to pravo stekli pa stoga nije u pravu prvostupanjski sud kada ističe da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje prava stvarne služnosti.

Daljnje je prijeporno pitanje da li je eventualno nevršenjem te služnosti došlo do njezinog prestanka.

U svezi toga prvenstveno valja ukazati na iskaz svjedoka A. I. koji je 1996. godine stupio u posjed čest. zem. k.o. I. G. zajedno sa tuženikom Š. Ž. te koji je u svom iskazu na ročištu od 8. svibnja 2013. godine (list spisa 136) naveo da su u razdoblju od 1996. godine do 2005. godine svi mogli nesmetano prolaziti spornim putem pa tako i tužitelji i njihovi prednici jer da on nikome nije zabranjivao prolaziti tim putem koji je postojao još 1996. godine.

Odredbom čl. 241. ZVDSP propisano je:

- stavak 1. - da pravo služnosti prestaje zastarom ako se nije izvršavala kroz 20 godina,     

- stavak 2. - pravo služnosti koje se po svojoj naravi može samo rijetko izvršavati ne prestaje zastarom ako do tri puta ne nastupi prigoda u kojoj treba izvršiti njezin sadržaj, a ovlaštenik to ne učini i

- stavkom 3. - pravo služnosti prestaje ako se vlasnik poslužne nekretnine protivio njegovu izvršavanju, a ovlaštenik ga zbog toga nije izvršavao neprekidno tri godine.

   S obzirom da iz iskaza svjedoka Ž. K. (list spisa 58) i G. D. (list spisa 59) proizlazi da su tužitelji odnosno njihovi prednici spornim putem prolazili do trenutka kada su morali zbog ratnih zbivanja napustiti ovo područje te imajući u vidu notornu činjenicu da je područje Baštice bilo okupirano zaključiti je da su tužitelji odnosno njihovi prednici to područje napustili 1995. godine pa stoga nije jasno na temelju čega prvostupanjski sud zaključuje da je do nevršenja prava služnosti došlo u periodu od 1991. godine pa nadalje.

U svezi toga navesti je da svjedok A. I. ističe kako je 1996. godine pa nadalje viđao tužitelje i njihove prednike da prolaze spornim putem te kako je u ovoj pravnoj stvari tužba podnesena 15. listopada 2007. godine a da je od strane tuženika do zabrane prolaska došlo 2005. godine to znači da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi stečeno pravo služnosti prestalo neizvršavanjem u smislu odredbe čl. 241. st . 1., 2. i 3. ZVDSP.       

U odnosu na protutužbeni zahtjev ukazati je kako je odredbom čl. 242. st . 1. ZVDSP propisano da izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; a ako nije što posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari bez obzira na temelj na kojem je ta služnost bila osnovana.

Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji prolaz ili drugi jednako prikladan prolaz koji vlasniku poslužnog zemljišta čini manje štete ili pak jednako prikladan javni prolaz (čl. 242. st . 2. ZVDSP).

Imajući u vidu prethodno citiranu odredbu čl. 242. st . 1. i 2. ZVDSP ovaj drugostupanjski sud nalazi da je po odredbi čl. 219. st . 1. ZPP na tuženiku teret dokaza u pogledu navedenih odlučnih činjenica.

U tom pravcu valja istaći kako iz skice sudskog očevida te provedenih dokaza ne bi proizlazilo da je riječ o situaciji iz čl. 242. st . 2. ZVDSP budući da tuženik traži ukidanje navedene služnosti tvrdeći da tužitelji imaju alternativni put, međutim, taj alternativni put je dužine 1.178 m2 , dok je sporni put duljine 177 m2 pa je stoga utemeljena tvrdnja tužitelja da se ne može smatrati prikladnijim prolazom ili jednako prikladnim prolazom imajući u vidu i činjenicu da je riječ o nekretnini koja je u privatnom vlasništvu jer to tako slijedi iz spisu predmeta priloženog zemljišnoknjižnog izvatka (list spisa 181 i 182).

Osim toga, iz navoda tužitelja na očevidu od 24. srpnja 2013. godine (list spisa 158 i 159), a koje tuženik nije s uspjehom osporio, proizlazi da spornim putem mogu pristupiti i pješice i traktorom, dok predloženim alternativnim putem mogu pristupiti samo pješice, a možda i traktorom i to za suha vremena jer za kišnog vremena zbog blata ne bi mogli doći do svojih nekretnina osobnim vozilom li kamionom kao što su uobičajeno prakticirali koristeći sporni put za pristup svojim zemljištima.

Dakle, iz navedenog nedvojbeno proizlazi da u konkretnom slučaju nisu ostvareni zakonski uvjeti za ukidanje služnosti puta spornim dijelom jer tužitelji nemaju drugog odgovarajućeg puta koji je prikladniji ili jednako prikladan pa je stoga zbog razloga iznesenih u obrazloženju ove drugostupanjske odluke, a ne iz razloga iznesenih u prvostupanjskoj presudi, valjalo odlučiti kao u toč. II. alineja I. izreke pobijane prvostupanjske presude.

Slijedom iznesenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st . 1. i čl. 373. toč. 2. ZPP odlučiti kao pod toč. 1. i 2. izreke drugostupanjske presude.

U odnosu na rješenje prvostupanjskog suda od 27. siječnja 2014. godine ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 339. st . 1. ZPP kada je odbio prijedlog tuženika za donošenje dopunske odluke o troškovima postupka jer je iz presude od 20. siječnja 2014. godine vidljivo da je u okviru odbijajućeg dijela protutužbenog zahtjeva odbijen i dio koji se odnosi na naknadu parničnog troška radi čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

Također je po odredbi čl. 166. st . 1. ZPP valjalo odlučiti o troškovima žalbenog postupka.

U pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st . 1. u svezi s čl. 155. ZPP te Tbr. 7. toč. 2. u svezi s Tbr. 42. i Tbr. 48. alineja 4. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 142/12 ) te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 148/09) tužiteljima je po osnovi zastupanja po punomoćniku iz redova odvjetnika priznato po 100 bodova za ročišta od 4. veljače 2011. godine, 1. veljače 2012. godine, 9. svibnja 2012. godine, 8. travnja 2013. godine, 8. svibnja 2013. godine i 13. prosinca 2013. godine, kao i za očevide od 19. listopada 2011. godine i 24. srpnja 2013. godine, isti broj bodova za sastav obrazloženih podnesaka od 4. studenog 2009. godine, 3. veljače 2011. godine, 9. ožujka 2011. godine i 31. siječnja 2012. godine, sve uz pripadajući PDV te trošak predujma za očevid u visini od 3.086,76 kuna, a što sveukupno daje iznos od 18.086,76 kuna, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadom parničnog troška odbijen kao neosnovan budući da nije riječ o troškovima koji su po odredbi čl. 155. st . 1. ZPP bili nužni za vođenje ovog postupka, a kako spisu predmeta ne prileži dokaz da bi sudske pristojbe bile plaćene nije obistinjen ni taj dio zatraženog troška jer po odredbi čl. 151. st . 1. ZPP ne bi bila riječ o izdacima učinjenim u tijeku ili povodu postupka uz napomenu da trošak sastava žalbe nije popisan.   

            Odluka o trošku sastava žalbe tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st . 1. ZPP.

 

U Zadru, 13. svibnja 2014. godine