Broj: Gž 623/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od suca toga suda Emira Čustovića, kao predsjednika vijeća,  Josite Begović, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Srđana Kuzmanića, kao člana vijeća, u  pravnoj stvari tužitelja - protutuženika I.A. kojega zastupa punomoćnik C.R., odvjetnik u D., protiv tuženika B.B., B.B., M.B., D.B., T.B., koje sve zastupa privremena zastupnica V.K., odvjetnica u D., M.B., kojeg kao punomoćnik zastupa Z. K., odvjetnik u OD K&O u D., B.B. iz T., K.S., iz Š., koju kao punomoćnik zastupa N.K.I. ,odvjetnik u O.D. K&O. u D., radi utvrđenja i uknjižbe, te po protutužbi tužene – protutužiteljice K.S. protiv tužitelja – protutuženika I.A., radi prestanka uznemiravanja, odlučujući o žalbama tužene - protutužiteljice K.S. i M. B., te K.S., kao umješača na strani tuženih B.B.,B.B., M.B., D.B., T.B., M.B. i B.B., protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku br. P.340/09 od 4. travnja 2011. godine, na sjednici vijeća održanoj 14. svibnja 2014.g.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I Žalba K.S., kao umješača na strani tuženih B.B., B.B., M.B., D.B., T.B., M.B. i B.B. se odbacuje kao nedopuštena.

 

II Ukida se presuda Općinskog suda u D. od 4. travnja 2011.godine u odnosu na tuženog M.B. i u odnosu na ovog tuženika predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

III Žalba tužene - protutužiteljice K.S. odbija se kao neosnovana i u odnosu na ovu tuženu presuda Općinskog suda u D. od 4. travnja 2011.godine se potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„„I. Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužitelj I.A. isključivi vlasnik cjeline čest.zem. 859 i 860 k.o. P. koje vlasništvo je stekao kupoprodajom iz ožujka 1987.g. pa su tuženici dužni priznati vlasništvo tužitelju odnosno trpiti njegovu uknjižbu i brisanje tuženika kao uknjiženih suvlasnika, sve temeljem ovog pravorijeka u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

II. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Nalaže se tužitelju – protutuženiku da prestane izvoditi bilo kakve radove na čest.zem. 859 i 860 k.o P..“

 

III. Nalaže se tuženici K.S. naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 6.950,00 kn u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.““

 

Pravovremenim žalbama ovu presudu pobijaju K.S., kao tužena – protutužiteljica, te kao umješač na strani ostalih tuženih, te tuženi M.B., s prijedlogom da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, a protutužbeni prihvati, a podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba K.S. kao umješača nije dopuštena, žalba tuženika M.B. je osnovana, dok žalba tužene – porutužiteljice K.S.o nije osnovana.

 

Kako je rješenjem ovog suda odbijeno sudjelovanje K.S. kao umješača na strani ostalih tuženih to je njenu žalbu, podnesenu u svojstvu umješača, valjalo odbaciti kao nedopuštenu temeljem odredbe članka 366. stavak 1. u vezi člana 358. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, (2/07 i 96/08), 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, dalje: ZPP).

 

Predmet spora (po tužbi) bio je zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva stečenog dosjelošću na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s izvanknjižnim vlasnicima spornih nekretnina, u vrijeme kada su nekretnine bile u društvenom vlasništvu, a pravo korištenja po članku 29. Zakona o građevinskom zemljištu bilo upisano na tuženima ili njihovim pravnim prednicima, te trpljenje uknjižbe. Predmet spora po protutužbi tužene – protutužiteljice K.S. zahtjev je za prestankom izvođenja bilo kakvih radova na nekretninama koje su predmet spora.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev utvrdivši da je tužitelj - protutuženi od stvarnih vlasnika kupio sporne nekretnine 1987.g. (zaključili su pismeni ugovor i isplaćena je kupoprodajna cijena), pa je 1997.g. stekao vlasništvo navedenih nekretnina jer je do tada, a od sklapanja ugovora o kupoprodaji, protekao zakonom propisani rok od 10 godina potreban za stjecanje vlasništva dosjelošću zakonitog, istinitog i poštenog posjednika, kakav je tužitelj. Budući je tužitelj vlasnik spornih nekretnina, a tužena – protutužiteljica to nije, odbijen protutužbeni zahtjev upravljen na zaštitu od uznemiravanja.

 

Ovaj sud nalazi da je u odnosu na tuženika M.B. počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, na koju opisno u svojoj žalbi ukazuje ovaj tuženik. On naime tvrdi da mu tužba nije nikad dostavljena, dakle da mu nije omogućeno raspravljanje pred sudom, pa premda se u spisu nalazi potpisana dostavnica za tužbu za ovog tuženika, iz spisa proizlazi da tužba nije uručena njemu niti je dostava izvršena na način propisan ZPP-om, jer tuženik u žalbi tvrdi da se dugi niz godina nalazi u SAD-u, da 7 godina nije dolazio u Hrvatsku, čime potvrđuje ranije navode tužene K.S. kako se ovaj tuženik nalazi u SAD-u, a ne na adresi naznačenoj u tužbi, a istinitost takvih tvrdnji potvrđuje činjenica da mu  presuda nije uručena na adresi iz tužbe, već se pošiljka vratila s naznakom „otputovao“ i „imenovani odselio u USA“. Zbog navedenog valjalo je u odnosu na ovog tuženika odlučiti kao u točki II izreke temeljem odredbe članka 369. stavak 1. ZPP-a.

 

U odnosu na tuženu – protutužiteljicu K.S., u kojem dijelu je ovaj sud po njenoj žalbi jedino ispitivao i mogao ispitivati pobijanu presudu,presuda je valjana. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su otac tužene – protutužiteljice K. pok. N.B. i njegova sestra A.B. (tada i upisana kao sunositeljica prava korištenja), 1987.g. zaključili ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina s tuženikom, te da im je on isplatio ugovorenu kupoprodajnu cijenu.Taj ugovor, a s obzirom da su nekretnine bile u društvenom vlasništvu s pravom korištenja bivših vlasnika (tuženih ili njihovih pravnih prednika) po čl. 29. Zakona o građevinskom zemljištu, sklopljen je protivno tada važećim propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu, na što osnovano žalba ukazuje.Odredbom članka 18. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ 92/96, 39/99, 49/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02; dalje: Zakon o naknadi) propisano je da se pravni poslovi koje su prijašnji vlasnici sklopili protivno propisima kojima je bio zabranjen promet građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu smatraju valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim. Dakle, ugovor o kupoprodaji iz 1987.g. što su ga zaključili tužitelj i pravni prednici žaliteljice K.S., valjan je svakako u dijelu u kojem su pravni prednici žaliteljice raspolagali svojim nespornim suvlasničkim dijelom, a u kojem je tužena K.S., kao jedan od nasljednika, sada upisana u zemljišnim knjigama i u kojem dijelu je pobijana presuda predmet ovog žalbenog postupka.

 

Protivno stavu prvostupanjskog suda da je tužitelj bio zakonit, istinit i pošten posjednik od 1987.g., ovaj sud smatra da se njegov posjed, može smatrati takvim svakako od 1. siječnja 1997.g., kada je na snagu stupio Zakon o naknadi kojim je propisano da se pravni poslovi kakav što je bio ugovor o kupoprodaji iz 1987. godine, smatraju valjanim ukoliko nemaju drugih nedostataka koji ih čine ništavim ili pobojnim.

 

Budući je od 1. siječnja 1997. godine do podnošenja tužbe 2009. godine proteklo više od 10 godina, to je tužitelj stekao vlasništvo utuženih nekretnina dosjelošću temeljem odredbe članka 159. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV).

 

Ovaj sud ne nalazi utemeljenim navod žaliteljice da je prvostupanjski sud napravio propust jer nije saslušao svjedoka V.S.. Saslušanje ovog svjedoka predloženo je na okolnost da tužitelj nikad nije bio u posjedu spornih nekretnina, ne i da bi u posjedu tih nekretnina od sklapanja ugovora 1987.godine bio netko drugi. Kada bi svjedok i potvrdio da tužitelja nikad nije vidio na spornoj zemlji to ne bi bilo dovoljno za utvrđenje da tužitelj nije bio u posjedu spornih nekretnina koji posjed je dobio ugovorom o kupoprodaji 1987. godine (članak 5. Ugovora).

 

Kako u odnosu na tuženu – protutužiteljicu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, a na neke druge se ni žalbom ne ukazuje, to se žalba ove tužene ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

U Dubrovniku, 14. svibnja 2014. godine