Broj: Rev-x 1265/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja - protutuženika I. R. iz Z., …, zastupanog po punomoćnici D. P., odvjetnici u Z., ulica …., protiv I. tužene – protutužiteljice D. M. – K. iz Z., …, i II. tuženika – protutužitelja Z. M. – K. iz Z., …, oboje zastupani po punomoćniku A. P., odvjetniku u Z., …, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja – protutuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Zadru, posl. broj Gž-383/11-2 od 17. svibnja 2013., kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru posl. broj P-252/00 od 27. rujna 2010., u sjednici održanoj 20. svibnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika – protutuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-383/11-2 od 17. svibnja 2013. odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja – protutuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-383/11-2 od 17. svibnja 2013., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika protiv I. tužene – protutužiteljice za isplatu 289.503,11 DM zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2000. pa do isplate. Nadalje, tom presudom odbijen je protutužbeni zahtjev I. i II. tuženih – protutužitelja za naknadu štete u pojedinačnim iznosima i osnovama navedenim u izreci te presude. Konačno, tom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je da se smatra da je II. tuženik – protutužitelj Z. M. – K. pristao na povlačenje tužbe u ovoj pravnoj stvari. Nadalje, tim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja – protutuženika za određivanje privremene mjere.

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe tužitelja – protutuženika i I. i II. tuženika – protutužitelja, te je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu u kome je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika i u dijelu u kom je odlučeno o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška.

 

Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba tužitelja – protutuženika te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje u dijelu u kom je odbijen prijedlog tužitelja – protutuženika za određivanje privremene mjere.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 – dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnio tužitelj - protutuženik iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Tuženici – protutužitelji nisu davali odgovor na reviziju tužitelja – protutuženika.

 

Revizija tužitelja – protutuženika protiv pobijane drugostupanjske presude nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Iako tuženik – protutuženik u uvodnom dijelu revizije navodi da predmetnu reviziju podnosi iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka, on u reviziji nije određeno naveo i obrazložio taj revizijski razlog. Stoga taj revizijski razlog nije uzet u razmatranje (čl. 386. ZPP).

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika protiv I. tužene – protutužiteljice za isplatu 289.503,11 kn zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 2000. pa do isplate i to na ime naknade za nužne i korisne troškove koje je tužitelj – protutuženik imao u vrijeme posjedovanja predmetnih nekretnina.

 

Tužitelj – protutuženik u postupku tvrdi da je imao ukupne nužne i korisne troškove za predmetne nekretnine od 289.503,11 kn, pa da pri tom ne navodi koliki bi bili i koji konkretni nužni odnosno koliki bi bili i koji konkretni korisni troškovi.

 

              I. tužena – protutužiteljica tokom postupka je osporila netom navedene tvrdnje tužitelja – protutuženika, te je tvrdila da tužitelj – protutuženik za vrijeme posjedovanja predmetnih nekretnina nije imao niti nužnih, a niti korisnih troškova za te nekretnine jer je prethodno na cijeloj zgradi izvršena prenamjena uz adaptaciju zgrade.

 

              Nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika, jer ocjenjuju da tužitelj – protutuženik (na kome je bio teret dokaza – čl. 219. st. 1. ZPP) nije dokazao koje bi on to konkretne nužne troškove imao odnosno koje bi to on konkretne korisne troškove imao za predmetnu nekretninu, a niti da je dokazao visinu tih troškova.

              Na sporni odnos stranaka nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika.

 

Prema odredbi čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09- dalje: ZVDSP) zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošten posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni. Prema st. 4. istog zakonskog članka za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošteni posjednik zahtijevati naknadu.

 

Kada tužitelj – protutuženik nije dokazao da bi imao konkretno određene nužne troškove, a niti konkretno određene korisne troškove vezano za posjedovanje predmetnih nekretnina (kao ni visini troškova) onda su pravilno nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 164. st. 2. ZVDSP kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika za isplatu zahtijevanog iznosa od 289.503,11 kn. Tužitelj – protutuženik dakle, nije dokazao niti osnovanost, a niti visinu utužene tražbine.

 

S obzirom na revizijski navod tužitelja – protutuženika da nije bilo potrebno razlučivati nužne od korisnih troškova za ukazati je slijedeće.

 

Da bi prema odredbi čl. 164. st. 2. ZVDSP pošten posjednik tuđe stvari imao pravo na naknadu troškova koje je imao vezano za tu stvar treba dokazati konkretne troškove koji imaju značaj nužnih ili značaj korisnih troškova. Naime, svako ulaganje u tuđu stvar odnosno svaki trošak vezan za posjedovanje tuđe stvari ne mora imati značaj niti nužnih, a niti korisnih troškova. Kao što je već prethodno rečeno za troškove koji nisu ni nužni ni korisni ne može ni pošten posjednik zahtijevati naknadu (čl. 164. st. 4. ZVDSP). Stoga dakle, na tuženiku – protutužitelju je bio teret dokaza na okolnost konkretno određenih nužnih odnosno konkretno određenih korisnih troškova vezan sa predmetnom nekretninom. Ovo posebno u situaciji kada je I. tužena – protutužiteljica osporila tvrdnju tužitelja – protutuženika da bi on imao bilo kakove opravdane nužne ili korisne troškove.

 

Revizijski navodi tužitelja – protutuženika o poštenju njegovog posjeda nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost nižestupanjskih presuda. Ovo stoga, što bi i u situaciji da je posjed tužitelja – protutuženika predmetnih nekretnina bio pošten, valjalo odbiti predmetni tužbeni zahtjev tužitelja – protutuženika i to iz razloga što tužitelj – protutuženik nije dokazao postojanje konkretno određenih nužnih odnosno konkretno određenih korisnih troškova.

 

Revizijski navodi tužitelja – protutuženika kojima pokušava dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, pokušaji su zapravo revidiranja obje nižestupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a kako je to određeno čl. 385. st. 1. ZPP. Stoga ti revizijski navodi tužitelja – protutuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

Nisu uzeti u razmatranje niti revizijski navodi tužitelja – protutuženika kojima ukazuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno zaključili da bi on povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za raskidom ugovora, te da je bilo potrebno odlučiti i o tom tužbenom zahtjevu. Ovo stoga što se revizija ne može podnijeti iz razloga propuštanja suda da odluči o svim zahtjevima stranaka. Iz tog razloga stranka može podnijeti sudu prijedlog za donošenje dopunske presude (čl. 339. st. 1. ZPP).

 

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tužitelja – protutuženika pobijane drugostupanjske presude, tu reviziju valjalo je odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 93. ZPP.

 

Revizija tužitelja – protutuženika protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 88/05 i 67/08) u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena je samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema st. 3. istoga zakonskog članka u reviziji st. 2. toga zakonskog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Revizija tuženika – protutužitelja protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja nema sadržaj za reviziju iz čl. 382. st. 2. propisan čl. 382. st. 3. ZPP. Ovo stoga tužitelj – protutuženik u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg tu reviziju podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji bi se na njega odnosili, te nije niti izložio razloge zbog kojih bi smatrao da bi određeno pravno pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Radi toga, valjalo je reviziju tužitelja – protutuženika protiv pobijanog drugostupanjskog rješenja odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi odredbe čl. 392. b. st. 1. st. 2. i st. 4. ZPP.

 

U Zagrebu, 20. svibnja 2014.