Broj: Rev 874/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića, predsjednika vijeća, Renate Šantek, članice vijeća, Gordane Jalšovečki, članice vijeća, Damira Kontreca, člana vijeća i dr. sc. Ante Perkušića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja Č. B. iz G. P.,  kojeg zastupa punomoćnica N. R., odvjetnica u G. P., protiv tuženice S. Š. iz G. P., koju zastupa punomoćnik J. P., odvjetnik u B., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž - 136/2013-2 od 14. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru, Stalna služba u Grubišnom Polju broj P - 670/12-63 od 13. studenoga 2012., u sjednici održanoj 21. svibnja 2014.,

r i j e š i o   j e

              Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i tako potvrđena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen zahtjev tužitelja na utvrđenje da predmet ugovora sklopljenog između stranaka 15. srpnja 1993. nije bio cjelokupni suvlasnički dio (1/2 dijela čest. zem. br. 1578/14 z.u. 1037 k.o. P.), već ¼ nekretnine, te ujedno zahtjev kojim se nalaže uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije uknjižbe navedene nekretnine u vlasništvo tuženice osnovom ovog ugovora, a sve kako je to precizno određeno izrekom pod I. i II. prvostupanjske presude. Odlukom o troškovima postupka obvezana je tuženica naknaditi tužitelju iznos od 10.484,00 kuna.

              Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) je podnijela tuženica zbog pravnog pitanja koje je prema ocjeni revidentice važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na reviziju nije odgovoreno.

Revizija nije dopuštena.

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Prema odredbi čl. 392.b st. 3. ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena kada pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Tuženica, pozivom na već zauzeta shvaćanja ovog suda (Rev – 1221/85 od 30. rujna 1986.), te nepodudarnost odluke drugostupanjskog suda s tim shvaćanjem, postavlja pitanje; „je li tužitelj u smislu odredbe iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama brisovnom tužbom ovlašten zahtijevati brisanje uknjižbe vlasništva tužene na jednosobnom stanu u prizemlju površine 38,10 m2 u planu posebnih dijelova označenog narančastom bojom, upisanog u z. u. br. 1037., poduložak br. 7. k.o. P., iako nikada nije bio upisan kao vlasnik tog posebnog dijela nekretnine niti je neposredno prije uspostave vlasništva na posebnom dijelu nekretnine bio upisan u zemljišnim knjigama?“

Prema pravilima o brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13) u svezi s odredbom čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV), nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno nevaljanom, odnosno neistinitom uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite tog svog prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja, sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati. Temelj zahtijevanja sudske zaštite upisanog knjižnog prava ovom tužbom je povreda tog prava provedbom nevaljane, odnosno neistinite uknjižbe, tj uknjižbe za koju u trenutku podnošenja prijedloga za uknjižbu nisu bile ispunjene sve pretpostavke nužne da bi uknjižba uistinu bila istinita i valjana. Shodno citiranim odredbama, brisovnu su tužbu ovlašteni podnijeti oštećeni nositelji knjižnog prava, tj. osoba čije je upisano knjižno pravo neposredno povrijeđeno nevaljanom uknjižbom, kao i njihovi univerzalni slijednici. Takvo pravno shvaćanje (…pravo na tužbu za brisanje zemljišnoknjižnog prava ima osoba koja je bila upisana u zemljišne knjige neposredno prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama…) izraženo je i u odluci ovog suda Rev – 1221/85 od 30. rujna 1986. na koju se u reviziji poziva tuženica.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, tuženica je u zemljišnim knjigama svoje pravo suvlasništva upisala (Z – 373/93) upravo temeljem predmetnog ugovora o darovanju iz 1993. sa tužiteljem kao knjižnim prednikom. Naknadno (Z – 2110/04) je uz ovo suvlasništvo uspostavljeno posebno (etažno) vlasništvo u smislu odredbi čl. 66. do 99. ZV-a. Tako odluka drugostupanjskog suda nije utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s iznijetim pravnim shvaćanjem ovog suda na koje se poziva tuženica, pa se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

S druge strane, shodno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose. Tako ovaj sud povodom revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a nije ovlašten ispitivati pobijanu presudu izvan u reviziji određeno naznačenog pitanja.

Slijedom izloženog, kako se postavljeno pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, valjalo je temeljem odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 21. svibnja 2014.