Broj: Rev 1384/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja I. P. iz D. i drugotužitelja D. P. iz N., koje zastupa punomoćnik mr. sc. B. V., odvjetnik u S., protiv prvotuženika G. O., kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u S., drugotuženika S. D. – T. d.o.o. D., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik u S., trećetuženika R. P. iz O., kojeg zastupa punomoćnica M. P., odvjetnica u S., te četvrtotužene I. K. iz O., koju zastupa punomoćnik N. M., odvjetnik u O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gžx-1001/10 od 3. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda i rješenje o troškovima postupka Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Omišu br. P-1250/09 od 29. siječnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 28. svibnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja od 9. svibnja 2011. i dopuna revizije tužitelja od 27. svibnja 2011. odbijaju se kao neosnovane.

 

r i j e š i o   j e

 

              Dopuna revizije tužitelja do 25. studenog 2011. odbacuje se kao nepravovremena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je zahtjev tužitelja protiv prvo, drugo i trećetuženika, a kojim su tužitelji tražili da im prvotuženik solidarno s drugo i trećetuženikom isplati iznos od 168.000,00 kn, a drugotuženik solidarno s prvotuženikom 60.000,00 kn sa zateznim kamatama koja na svaki pojedini mjesečni iznos od 1.000,00 kn teče od 5-tog u mjesecu do isplate, a trećetuženik solidarno s prvotuženikom iznos od 108.000,00 kn sa zateznim kamatama na svaki pojedini mjesečni obrok od 1.800,00 kn od dospijeća do isplate (toč. I. 1.). Odbijen je i zahtjev tužitelja da mu drugotuženik plati iznos od 147.600,00 kn, sa zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos od 1.800,00 kn od dospijeća do isplate (toč. I. 2.), kao i zahtjev kojim je traženo da trećetuženik isplati iznos od 246.000,00 kn sa zateznim kamata na svaki pojedini mjesečni iznos od 3.000,00 kn od dospijeća pa do isplate (toč. I. 3.).

 

              Rješenjem prvostupanjskog suda tužba se u odnosu na četvrtotuženu smatra povučenom (toč. I.), odlučeno je odvojeno raspravljati o protutužbi tuženika (toč. II.), te su tužitelji obvezani naknaditi troškove postupka prvotuženiku u iznosu od 19.181,85 kn, drugotuženiku u iznosu od 6.150,00 kn, trećetuženiku iznos od 12.300,00 kn, te četvrtotuženoj od 1.014,75 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda i rješenje o troškovima postupka, a ujedno je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelji su pravodobno podnijeli reviziju 9. svibnja 2011. i dopunu revizije 27. svibnja 2011. iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), zbog svih razloga revizijskih razloga propisanih u čl. 385. ZPP. Tužitelji predlažu da se revizija prihvati i pobijana presuda preinači na način da se prihvati zahtjev tužitelja u cijelosti, odnosno podredno da se obje nižestupanjske odluke ukinu i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

              Ujedno su tužitelji dostavili revizijskom sudu podnesak 25. studenog 2011. kojim su dostavili Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-1830/2007 od 22. travnja 2009. koja je obavljena u Narodnim novinama br. 110/2009, a s kojim podneskom je također postupljeno kao s dopunom revizije.

 

Prvotuženik u odgovoru na tužbu poriču sve navode tužitelja i predlažu da se revizija odbije kao neosnovana.

 

              Revizija tužitelja i dopuna revizije od 27. svibnja 2011. nije osnovana, dok dopuna revizije od 25. studenog 2011. nije pravovremena.

 

              U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

              Predmet postupka je zahtjev tužitelja za isplatu naknade za korištenje nekretnine označene kao čest. zem. 224 upisane u zk. ul. 356 k.o. O.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik čest. zem. 224 k.o. O. bio upisan A. P., koji je predmetnu nekretninu stekao kupoprodajnim ugovorom od 24. rujna 1936., time da je uknjižba bila provedena 10. svibnja 1937.,

-          da je predmetna nekretnina bila nacionalizirana temeljem Zakona o nacionalizaciji i rješenja Odjela za financija NOO O. 7. studenog 1959. i tada je bila upisana kao društveno vlasništvo,

-          da su temeljem rješenja o nasljeđivanju iza pok. A. P. br. … od 22. siječnja 2001. kao vlasnici predmetne nekretnine upisani nasljednici pok. A. P., time da je bilo brisano društveno vlasništvo,

-          da su kupoprodajnim ugovorom od 27. svibnja 2002. tužitelji od nasljednika pok. A. P. kupili predmetnu nekretninu i nakon toga se upisali kao vlasnici u zemljišnoj knjizi,

-          da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda br. P-699/07 od 2. svibnja 2008., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-5632/08 (Gžx-169/08) od 5. lipnja 2009. prihvaćen tužbeni zahtjev G. O. u odnosu na tužitelje kao tuženike, te je dopušteno brisanje prava vlasništva s imena I. i D. P. na nekretninama označenim kao čest. zgr. 395/2 zk. tijelo zk. ul. 469 k.o. O. u naravi kuća sa zemljištem i čest. zem. 224. upisana u zk. ul. 356 k.o. O. u naravi zemljište uz zgradu, uz istovremeni upis prava vlasništva G. O., te nalog tuženicima da izdaju tužitelju tabularnu ispravu,

-          da je prvotuženik u ovom predmetu G. O. zatražio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na temelju gore navedene presude,

-          da je u predmetu prvostupanjskog suda P-183/02 pravomoćno odbijen zahtjev radi utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora kojim su tužitelji kupili predmetnu nekretninu od nasljednika pok. A. P.

 

              Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjski sudovi smatraju da kako tužitelji nisu vlasnici predmetne nekretnine, da isti nemaju pravo tražiti naknadu za korištenje predmetne nekretnine od tuženika.

 

              Tužitelji u reviziji prije svega ukazuju da pobijana presuda nema jasnih razloga zbog kojih je odbijen zahtjev tužitelja, a što bi ukazivalo na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Suprotno navodima revidenata pobijana presuda ima jasne razloge, razlozi presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između navoda presude i isprava koje su priložene u spis.

 

              Činjenica da je pravomoćno odbijen zahtjev G. O. za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora kojim su tužitelji kupili predmetnu nekretninu od nasljednika pok. A. P. ugovorom od 27. svibnja 2002. nema značenje neoborive presumpcije da su tužitelji vlasnici predmetne nekretnine i da se u drugom parničnom predmetu ne bilo moglo drugačije suditi. Upravo suprotno u predmetu P-699/07 prvotuženik G. O. uspio je sa zahtjevom za brisanje upisa prava vlasništva s imena tužitelja i upisa G. O. kao vlasnika sporne nekretnine. Upravo ta činjenica je odlučna i za pitanje osnovanosti zahtjeva za isplatu naknade za korištenje sporne nekretnine.

 

              Revizijski navodi kojima tužitelj pobija drugostupanjsku presudu u predmetu P-699/07 nemaju nikakvog utjecaja na odluku o ovom predmetu, obzirom na pravomoćnost presude u predmetu prvostupanjskog suda br. P-699/07. Stoga su i tvrdnje tužitelja da su oni vlasnici sporne nekretnine irelevantni u ovom predmetu, a obzirom na pravomoćnu presudu u predmetu P-699/07.

 

              Ostali revizijski navodi svode na drugačiju ocjenu dokaza, pitanje je li sporna nekretnina bila nacionalizirana ili ne, odnosno je li i kada provedena nacionalizacija predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama.

 

              Neosnovani su i navodi revizije prema kojima bi tužiteljima pripadalo pravo na naknadu za korištenje sporne nekretnine za razdoblje od uknjižbe tužitelja kao vlasnika u zemljišnoj knjizi pa do podnošenja prijedloga za uknjižbu od strane G. O. na temelju gore navedene pravomoćne sudske presude. Naime, kako je pravomoćno naloženo brisanje tužitelja kao vlasnika u zemljišnoj knjizi i upis G. O. kao vlasnika sporne nekretnine, to tužiteljima ne pripada pravo na naknadu za korištenje sporne nekretnine niti za razdoblje do podnošenja prijedloga od strane G. O.

 

              Obzirom na navedeno pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen zaključivši da tužiteljima ne pripadaju prava iz čl. 30. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, dalje ZV).

 

Radi toga nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju i dopunu revizije tužitelja od 27. svibnja 2011. odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Glede pak podneska tužitelja od 25. studenoga 2011. kojim su tužitelji dostavili Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske o načelu povjerenja u zemljišne knjige, s istim je postupljeno kao s dopunom revizije.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP revizija se podnosi u roku od trideset dana od dana dostave drugostupanjske presude. Kako je punomoćniku tužitelja drugostupanjska presuda dostavljena 2. svibnja 2011., te kako je dopuna revizije dostavljena revizijskom sudu 25. studenog 2011., to je očito da je navedena dopuna dostavljena izvan roka. Radi navedenog valjalo je tu dopunu revizije odbaciti kao nepravovremenu na temelju čl. 389. st. 1. u vezi čl. 382. st. 4. ZPP.

 

U Zagrebu 28. svibnja 2014.