Broj: Gž-5404/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

            Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Brankice Malnar člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. B. iz R., …, OIB: …, zastupane po  punomoćnicama K. G. i D. K., odvjetnicama iz R., protiv tuženika 1. H. S. K. und M. GmbH iz R. A., G., …, OIB: …, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva H. K. & partneri d. o. o. iz Z. i 2. Z. B. iz R., …, OIB: …., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika H. S. K. und M. GmbH izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-333/12 od 04. srpnja 2013. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 28. svibnja 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I          Odbija se žalba tuženika H. S. K. und M. GmbH kao neosnovana, te se  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-333/12 od 04. srpnja 2013. godine u točki 1. izreke.

 

II         Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika H. S. K. und M. GmbH p r e i n a č u j e  se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-333/12 od 04. srpnja 2013. godine u točki 2. izreke i sudi:

 

Svaka stranka snosi svoje troškove ovog parničnog postupka.

 

III       Odbijaju se zahtjevi tužiteljice A. B. i tuženika H. S. K. und M. GmbH za naknadu troška žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

            Presudom prvostupanjskog suda (točka 1. izreke) proglašena je nedopuštenom ovrha pred tim sudom poslovni broj Ovr-3453/11 na 1/2 dijela od 162/351 dijela nekretnine (zapravo na 162/702 dijela nekretnine) označene kao kat. čest. br. 426/3, iz zk. ul. br. 3318, poduložak 3, k. o. Zamet, u naravi kuća br. 3 i dvorište ukupne površine 431 m², a koji suvlasnički dio nekretnine je neodvojivo povezan s pravom vlasništva na dvoetažnom stanu

 

 

na drugome katu koji se sastoji od dnevnog boravka, dvije sobe, kuhinje, hodnika, WC-a, verande, balkona, pristupnih stepenica i visokog potkrovlja s terasom ukupne površine 159,38 m², te na 1/2 dijela od 1/4 dijela nekretnine (zapravo na 1/8 dijela nekretnine) označene kao kat. čest. br. 426/11, iz zk. ul. br. 2310, k. o. Zamet, u naravi dvorište, ukupne površine 42 m².

 

            U točki 2. izreke naloženo je tuženiku H. S. K. und M. GmbH (u nastavku teksta: prvotuženik) da naknadi tužiteljici A. B. (u nastavku teksta: tužiteljica) parnični trošak u iznosu od 4.980,00 kuna, u roku od 15 dana.

 

            Rješenjem suda tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudskih pristojbi.

 

            Protiv te presude pravodobnu žalbu podnosi prvotuženik, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11 i 25/13, u nastavku teksta: ZPP).

 

            U žalbi navodi da je ovrha na predmetnim nekretninama određena na temelju vjerodostojne dokumentacije, i to izvadaka iz zemljišnih knjiga nadležnog suda, iz kojih je bilo vidljivo da tužiteljica nije upisana kao vlasnica tih nekretnina, niti da bi one bile opterećene kakvim pravom u korist iste, niti je ona na tim nekretninama stavila zabilježbu postojanja braka odnosno bračne stečevine.

 

            Stoga ističe da je kao ovrhovoditelj prilikom podnošenja prijedloga za ovrhu postupao u dobroj vjeri, savjesno i s povjerenjem u zemljišne knjige, te nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao razloga posumnjati da zemljišnoknjižno stanje u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu nije bilo potpuno, jer su u trenutku podnošenja prijedloga za ovrhu sporne nekretnine bile u isključivom vlasništvu tuženika Z. B. (u nastavku teksta: drugotuženik), bez vidljivo upisanih tereta i plombi.

 

            U vezi toga navodi da je prema stajalištu Ustavnog suda Republike Hrvatske koje je izraženo u odluci br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. godine za pravnu (ne)valjanost raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće osobe bitna pretpostavka savjesnost i poštenje te treće osobe, te je poštujući načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu kao opće načelo prava neophodno ispitati savjesnost svakog sudionika određenog pravnog odnosa, dakle svih stranaka.

 

            U tom smislu ističe da iz provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije iskoristila niti jedno od prava koja proizlaze iz okolnosti da nekretnine na kojima je određena ovrha predstavljaju bračnu stečevinu, odnosno nije tražila da se u zemljišnim knjigama zabilježi postojanje braka, nije osporavala upis drugotuženika kao jedinog i isključivog vlasnika predmetnih nekretnina, nije pokrenula postupak za upis svojeg prava vlasništva glede predmetnih nekretnina u zemljišnoj knjizi, niti je tijekom postupka navela okolnosti iz kojih bi proizlazila eventualna njegova nesavjesnost.

 

            Stoga smatra da je donošenjem pobijane presude postupljeno protivno odredbi članka 8. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 55/13 i 60/13, u nastavku teksta: ZZK), a da tužiteljica nije dostavila dokaze iz kojih bi se nedvojbeno moglo zaključiti da se radi o nekretninama koje predstavljaju bračnu stečevinu, te da u tom smislu nije izvršen uvid u izvornike povijesnih zemljišnoknjižnih izvadaka za predmetne nekretnine, već je pobijana odluka utemeljena isključivo na iskazima parničnih stranaka i svjedoka, pri čemu navodi da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li se radi o zajedničkoj imovini tužiteljice i drugotuženika u smislu odredbe članka 277. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine" br. 11/78, 45/89 i 59/90, u nastavku: ZBPO), ili o posebnoj imovini tog tuženika u smislu odredbe članka 278. stavak 2. ZPBO, jer da nije u dovoljnoj mjeri utvrđeno da li je drugotuženik predmetne nekretnine stekao nasljedstvom, dakle po drugoj dozvoljenoj osnovi.

 

            Osim toga, smatra da odluka o troškovima postupka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a da je u obrazloženju te odluke sud pogrešno naveo temeljem kojih je materijalno pravnih propisa odlučio o trošku u ukupnom iznosu od 4.980,00 kuna, pa da je ta odluka protivna odredbi članka 155. stavak 2. ZPP-a, te je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pri čemu ističe da je drugotuženik svojim držanjem tijekom ovršnog postupka isključivo prouzročio parnični trošak tužiteljici, jer da je ista zbog njegove dugogodišnje nesavjesnosti i nepoštenja bila prisiljena pokrenuti predmetni postupak, pa da je u smislu odredbe članka 161. stavak 4. ZPP-a upravo on trebao snositi troškove predmetne parnice.

 

            Uz navedeno, ističe da prilikom podnošenja prijedloga radi promjene predmeta ovrhe na predmetnim nekretninama nije imao opravdanih razloga posumnjati da netko treći na tim nekretninama ima takva prava koja sprječavaju predloženu ovrhu, pa da je u tom smislu trebalo odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ovog postupka (članak 160. ZPP-a).

 

            Iz navedenih razloga predlaže da se pobijana presuda preinači, ili da se navedena odluka ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje, a uz žalbu prilaže sentencu Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3506/11-2 od 19. ožujka 2013. godine, te potražuje trošak postupka po žalbi.

 

            Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode kao neosnovane i predlaže da se žalba odbije, te također potražuje trošak žalbenog postupka.

 

            Žalba je djelomično osnovana, i to jedino u odnosu na odluku o parničnom trošku.

 

            Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, uvida u spise tog suda poslovni broj Ovr-24351/01 i Ovr-3453/11, iskaza svjedoka I. Z., te iskaza parničnih stranaka, utvrđuje da je prvotuženik kao ovrhovoditelj u predmetu tog suda poslovni broj Ovr-3453/11 podnio protiv drugotuženika kao ovršenika prijedlog za ovrhu na pokretninama tog tuženika temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zasnivanjem založnog prava od 03. lipnja 1998. godine (u nastavku teksta: Sporazum), a da je dana 19. rujna 2011. godine podnio prijedlog za promjenu predmeta ovrhe prodajom predmetnih nekretnina, označenih kao kat. čest. br. 426/3 i 426/11, k. o. Zamet, na kojima je drugotuženik uknjižen kao samovlasnik i suvlasnik.

 

            Nadalje utvrđuje da je u vezi potonjeg prijedloga prvotuženika isti sud dana 10. listopada 2011. godine izdao rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-3453/11, u povodu kojeg je tužiteljica kao treća osoba izjavila prigovor, jer da opisane nekretnine predstavljaju njezinu bračnu stečevinu, pa da je ovrha na njezinom suvlasničkom dijelu nedopuštena, slijedom čega je ista rješenjem tog suda od 15. listopada 2012. godine upućena na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

 

            Sud prvog stupnja utvrđuje da su tužiteljica i drugotuženik zaključili brak dana 22. veljače 1986. godine, a da je navedenom tuženiku ugovorom od 07. listopada 1979. godine, kojeg je zaključio s majkom, bratom i sestrom, pripalo pravo samostalno izgraditi stan na drugom katu kuće, te pravo na okućnicu na jednake dijelove s ostalim ugovornim strankama, u vezi čega utvrđuje da je drugotuženiku kao jednom od investitora odobrena nadogradnja stambenog objekta P + 1 za jednu etažu, tako da ukupna visina bude P + 2.

 

            Nastavno utvrđuje da su tužiteljica i drugotuženik odmah nakon zaključenja braka započeli sa nadogradnjom postojeće kuće, te u narednih cca tri godine zajednički izgradili drugi kat kuće i na istom uredili stan za stanovanje svoje obitelji, pa da su tijekom trajanja bračne zajednice zajedničkim građenjem stekli vlasništvo predmetnog stana sa pripadajućim dijelom okućnice, zbog čega isti u smislu odredbe članka 277. ZBPO predstavlja njihovu zajedničku imovinu, a da je njihov udio u stjecanju te imovine podjednak (članak 287. ZBPO).

 

            Stoga utvrđuje da je ovrha na predmetnim nekretninama u naznačenom dijelu nedopuštena, jer da tužiteljica s obzirom na navedeno ima pravo koje sprječava ovrhu na tim nekretninama, a da okolnost da njezino pravo na istima nije upisano u zemljišne knjige nije od utjecaja na nedopuštenost ovrhe, jer da načelo povjerenja u zemljišne knjige nema prednost pred pravom iz bračne stečevine osnovanom temeljem zakona, niti bilo tko može prenijeti na drugoga više prava nego što ih sam ima, u vezi čega utvrđuje da tužiteljica nije imala saznanja da je između tuženika zaključen gornji Sporazum, kojim je zasnovano založno pravo na automobilu drugotuženika, a ne na nekretninama koje su predmet ovog postupka.

 

            Iz navedenih razloga pozivom na odredbu članka 55. stavak 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08, u nastavku teksta: OZ) odlučuje kao u točki 1. izreke pobijane presude, dok odluku o troškovima postupka (točka 2. izreke) temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

            Pozivom na odredbu članka 14. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11 i 112/12) odlučuje kao u izreci rješenja.

 

            Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda, pa prema tome niti ona propisana odredbom članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema postupovnih nedostataka na koje ukazuje prvotuženik i u svemu se može ispitati.

 

            Pravilno i potpuno je sud prvog stupnja utvrdio sve činjenice koje su od odlučnog značaja za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pravilno utvrđujući da je tužiteljica kao supruga drugotuženika stekla suvlasništvo prijepornih nekretnina temeljem bračne stečevine u 1/2 (su)vlasničkog dijela drugotuženika, u skladu s odredbama članaka 277. i 287. ZBPO, i to prije nego što je prvotuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv drugotuženika kao ovršenika ovršni postupak radi prisilne naplate svoje tražbine na predmetnim nekretninama, pri čemu je pravilno utvrdio neosnovanim pozivanje žalitelja na načelo povjerenja u zemljišne knjige, te slijedom navedenog pravilno utvrdio da ovrha na prijepornim nekretninama u naznačenom dijelu nije dopuštena (članak 55. stavak 1. OZ-a).

 

            Za svoja činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjski sud je naveo jasne, detaljne i pravno utemeljene razloge, koje kao takve prihvaća i ovaj sud i na koje se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje prvotuženika, pa su neosnovani svi oni žalbeni navodi kojima se osporava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primijenjenog materijalnog prava u opisanom dijelu, jer su izraz subjektivne ocjene provedenih dokaza i pogrešnog tumačenja relevantnih odredbi materijalnog prava.

 

            Naime, okolnost da pravo suvlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama nije bilo upisano u zemljišnim knjigama u trenutku kada je prvotuženik kao ovrhovoditelj pokrenuo protiv drugotuženika kao ovršenika ovršni postupak radi naplate svoje novčane tražbine, odnosno u trenutku kada je u povodu tog postupka u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba ovrhe, niti da je u tom smislu u tom trenutku u zemljišnim knjigama postojao neki drugi upis koji bi ukazivao na postojanje tog prava, niti po stajalištu ovog suda nije od utjecaja na pravo tužiteljice da kao suvlasnica opisanih nekretnina traži proglašenje ovrhe na istima nedopuštenim.

 

            To stoga jer je odredbom članka 61. stavak 1. ZV-a propisano da zajedničkim stvarima raspolažu zajedničari zajednički, a da pojedini od njih može stvarju raspolagati samo na temelju ovlasti koju su mu za to dali svi ostali, dok je u stavku 2. tog članka između ostalog propisano da će iznimno od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća osoba moći na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko.

 

            Iz navedenog slijedi da se na načelo povjerenja u zemljišne knjige može pozivati samo ona treća osoba koja je vlasništvo na određenoj nekretnini stekla na temelju pravnog posla, a u konkretnom slučaju prvotuženikovo pravo na spornim nekretninama ne proizlazi iz takvog pravnog osnova, već se temelji na zabilježbi ovrhe koja je u povodu njegovog prijedloga za ovrhu određena rješenjem o ovrsi prvostupanjskog suda poslovni broj Ovr-3453/11 od 10. listopada 2011. godine, kako je razvidno iz priložene preslike tog spisa (list 78-82 spisa), pa se u ovom slučaju isti ne može pozivati na navedeno načelo, odnosno odredbu članka 8. ZZK.

 

            Naime, prema odredbi stavka 4. tog članka ZZK, osoba koja je u dobroj vjeri upisala knjižno pravo postupajući s povjerenjem u potpunost zemljišne knjige, stekla ga je neopterećeno teretima koji nisu bili upisani u času kad je zatražen upis niti je tada iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis, osim ako je zakonom drukčije određeno.

 

            Međutim, spomenutom zabilježbom ovrhe na opisanim nekretninama nije došlo do upisa knjižnog prava u korist prvotuženika, pa se stoga na takav upis ne primjenjuje načelo potpunosti zemljišne knjige u smislu potonje odredbe ZZK, već su pravni učinci takve zabilježbe propisani odredbom članka 79. stavak 2., 3., 4. i 6. OZ-a, a stjecanjem prava na namirenje iz vrijednosti spornih nekretnina prvotuženik nije stekao pravo namirenja iz onog suvlasničkog dijela tih nekretnina na kojem je prije spomenute zabilježbe pravo vlasništva stekla tužiteljica, koje pravo je ista stekla po samom zakonu, tj. u trenutku izgradnje drugog kata kuće za vrijeme trajanja njezine bračne zajednice sa drugotuženikom, u skladu s odredbom članka 21. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91), u vezi s odredbom članka 277. ZBPO.

 

            Slijedom navedenog, za odluku o žalbi bez utjecaja su preostali žalbeni navodi prvotuženika, a među ostalim i pozivanje na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. godine, jer se ista odnosi na drukčiju činjeničnu i pravnu situaciju, tj. na slučaj kada je treća osoba stekla pravo zaloga (hipoteke) na nekretnini jednog bračnog druga na temelju pravnog posla-ugovora o kreditu.

 

            Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o naknadi parničnog troška.

 

            Naime, iz priložene preslike spisa tog suda poslovni broj Ovr-3453/11 proizlazi da prvotuženik kao ovrhovoditelj s obzirom na sadržaj prigovora protiv ovrhe tužiteljice kao treće osobe i dokaze na kojima je ista temeljila prigovor o stjecanju suvlasništva prijepornih nekretnina s naslova bračne stečevine, odnosno okolnost da je u tom smislu predložila saslušanje svjedoka iz čijih iskaza je tek trebalo utvrditi osnovanost njezinih tvrdnji, nije imao opravdanih razloga smatrati da postoji pravo suvlasništva tužiteljice na spornim nekretninama, pa je u skladu s odredbom članka 160. ZPP-a trebalo odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ove parnice.

 

            Stoga je žalbu prvotuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbe članaka 368. stavak 1. i 375. stavak 5. ZPP-a potvrditi pobijanu presudu u točki 1. izreke, dok je djelomičnim uvaženjem njegove žalbe i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a presuđeno kao u točki II izreke.

 

            Budući da je prvotuženik samo djelomično uspio u žalbenom postupku, i to jedino u odnosu na odluku o parničnom trošku kao sporedni zahtjev, a u odnosu na taj dio pobijane presude nije mu nastao poseban trošak, valjalo je primjenom odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka po žalbi, a na jednaki način odlučiti i o zahtjevu tužiteljice za naknadu troška tog postupka, jer isti nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

 

            Rješenje prvostupanjskog suda kao nepobijano ostaje neizmijenjeno.

 

U Rijeci, 28. svibnja 2014. godine.