Broj: Gž-1601/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

            Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Prosenice, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Marine Tante, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. Z., OIB: …, zastupanog po zakonskom zastupniku gradonačelniku, a ovaj po punomoćniku D. T., dipl. iur., protiv tuženika: 1) B. G. iz P., OIB: … i 2) S. G. iz Z., OIB: …, zastupanih po punomoćniku D. J., odvjetniku iz Z., radi predaje u posjed stana, odlučujući o žalbi tuženika pod 1) i 2) izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2822/06 od 4. ožujka 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

            Odbija se kao neosnovana žalba tuženika pod 1) B. G. i 2) S. G. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2822/06 od 4. ožujka 2014. godine.

            Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 1) B. G. i 2) S. G. za naknadom parničnog troška po osnovi sastava žalbe.

Obrazloženje

            Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

            „Nalaže se tuženicima da tužitelju predaju u posjed slobodan od osoba i stvari stan u Z., površine 69,35 m2 , četvrti kat, te da mu nadoknade troškove ovog postupka u iznosu od 550,00 kuna, sve u roku od 15 dana.“

            Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:

            „Utvrđuje se da su tuženici povukli protutužbu u ovoj pravnoj stvari.“

Protiv navedene presude žalbu su izjavili tuženici pod 1) i 2) – dalje: tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, kao i zbog odluke o troškovima postupka uz prijedlog da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U žalbi ističu da je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka iste je nerazumljiva i odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Usvojeni tužbeni zahtjev da je posve neodređen, nerazumljiv i neprovediv i to iz razloga jer nije jasno o kojem se stanu radi, na kojoj je čestici izgrađena zgrada u kojoj se taj stan nalazi, u kojem zemljišnoknjižnom ulošku je isti upisan i u kojoj površini, da nedostaje opis stana, nadalje da prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev u pogledu stana u Z., površine 69,35 m2 , IV. kat, dok se u Ugovoru o korištenju stana navodi površina od 63,50 m2 , u Zapisniku o bodovanju stana navodi se površina od 69,36 m2 , dok je u rješenju  SO Z. od 4. travnja 1975. godine riječ o površini od 67,80 m2 , a koji svi dokazi su priloženi od strane tužitelja. Nadalje, da je naložena predaja stana tužiteljima i od strane tuženika pod 1) B. G., iako iz iskaza tuženika pod 2) na ročištu od 19. srpnja 2007. godine proizlazi da njegov otac ne boravi u tom stanu. Tuženici da su istakli prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer iz dokaza koje je tužitelj priložio u spis ne bi proizlazilo da je predmnijevani vlasnik ili vlasnik predmetnog stana. Tuženici da su na ročištu od 19. srpnja 2007. godine naveli da tužitelj nije otkazao stanarsko pravo bivšem nositelju M. Š., a koju činjenicu tužitelj nije osporio niti pružio dokaze u pravcu suprotnog. Pogrešna da je analiza prvostupanjskog suda u pogledu instituta publicijanske tužbe. Na podizanje ovakve tužbe aktivno je legitimiran predmnijevani vlasnik koji je izgubio posjed stvari. Na tužitelju je teret dokaza da on dokaže činjenicu da je bio u posjedu sporne stvari i da su tuženici u vrijeme vođenja spora u posjedu. Predmnijeva o vlasništvu postoji ako tužitelj dokaže zakonitost posjeda te način stjecanja što u konkretnom predmetu od strane tužitelja nije učinjeno. Predlaže preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu uz naknadu parničnog troška, kao i troška sastava žalbe.          

            Na žalbu nije odgovoreno.

            Žalba nije osnovana.

Ispitujući pobijanu presudu ovaj drugostupanjski sud nalazi da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08,  57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 - dalje ZPP) jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati stoga što su u njoj navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ili proturječni pa se ista presuda može ispitati.

            Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st . 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl. 365. st . 2. istog Zakona.   

Stoga žalba tuženika zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka nije osnovana.

Prvostupanjski sud usvaja tužbeni zahtjev s obrazloženjem da je tužitelj presumirani vlasnik predmetnog stana te da je time aktivno legitimiran za podnošenje publicijanske tužbe, a što da proizlazi iz Ugovora o korištenju stana od 26. veljače 1976. godine (list spisa 20 i 21) te Zapisnika o bodovanju stana i Zapisnika o ponovnom utvrđivanju vrijednosti stana (list spisa 23 do 25), da se tuženici nalaze u posjedu navedenog stana, da isti nisu dokazali da imaju pravni temelj posjedovanja koji je jači ili jednak tužiteljevom tj. da bi bili kvalificirani posjednici ili vlasnici prijepornog stana budući da do zaključenja glavne rasprave nisu dostavili sudu dokaz da im je stan dodijeljen na korištenje niti su s tužiteljem sklapali bilo kakav pravni posao u pogledu korištenja stana, sve ovo pored činjenice da od useljenja nisu ni plaćali nikakvu najamninu tužitelju pa je temeljem odredbe čl. 166. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP) tužbeni zahtjev usvojen.    

Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća navedena činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava te se žalitelji upućuju na isto u smislu odredbe čl. 375. st . 5. ZPP.

U odnosu na žalbene navode tuženika odgovoriti je:

- da nije nejasno koji stan je predmet spora budući da je isti opisan kao stan u Z., površine 69,35 m2 , IV. kat pa okolnost da u izreci pobijane presude nije naznačena čestica na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj se nalazi stan ipak predstavlja odrediv tužbeni zahtjev,  

- da što se tiče razlike u površini stana u odnosu na Ugovor o korištenju stana od 26. veljače 1976. godine, Zapisnik o bodovanju stana te rješenje SO Z. od 4. travnja 1975. godine u odnosu na površinu koja je navedena u izreci pobijane prvostupanjske presude ne bi proizlazilo da nije utvrđen identitet stvari jer je nedvojbeno o kojem se stanu radi pa eventualne razlike u površini u navedenim ispravama nisu pravno odlučne, uz napomenu da je iz Zapisnika o bodovanju stana od 10. siječnja 1987. godine (kao najmjerodavnije isprave u pogledu površine stana) razvidno da bi bila riječ o površini od 69,36 m2 koja predstavlja najbližu površinu onoj koja je navedena u izreci prvostupanjske presude ( 69,35 m2 ),

- da iz iskaza tuženika pod 2) na ročištu od 19. srpnja 2007. godine (list spisa 41) proizlazi da su roditelji /pa time i tuženik pod 1)/ u kući u P. s tim da dođu povremeno u stan kad dolaze na pretrage i onda da ostanu kod njih što znači da ne bi bili utemeljeni navodi žalitelja da tuženik pod 1) time što ne boravi kontinuirano u stanu nije posjednik u smislu odredbe čl. 166. st . 4. u svezi s čl. 161. st . 1. i čl. 162. st . 1. ZVDSP,    

- da okolnost što eventualno bivšem nositelju M. Š. nije otkazano stanarsko pravo nema utjecaja na pravnu poziciju tuženika jer je riječ o odnosu između tužitelja i treće osobe koja nije odlučna za ovu parnicu pri čemu valja istaći da je čl. 30. st . 1. Zakona o najmu stanova (Narodne novine, broj 91/96) propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona (5. studenog 1996. godine) prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu Zakona o najmu stanova,   

            - da je prvostupanjski sud pravilno zaključio kako je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ove tužbe kao predmnijevani vlasnik te kako se na takvu vrstu tužbe sukladno odredbi čl. 166. st . 4. ZVDSP primjenjuju odredbe u pogledu prave vlasničke tužbe iz čl. 161. i čl. 162. ZVDSP, pa da bi kao takav bio ovlašten tražiti od tuženika koji posjeduju njegovu stvar da mu je predaju u posjed, pri čemu dodatno treba ukazati da istaknuti prigovor tuženika kako tužitelj nije dokazao da bi bio u posjedu predmetnog stana nije utemeljen budući da posjed ne predstavlja samo faktičnu vlast na određenoj stvari već se u konkretnom slučaju posjed tužitelja očituje u tome što je od strane njegovih prednika raspolagano s istim na način da je sporni stan predan u posjed nositelju stanarskog prava M. Š.,

            - da su prema Zakonu o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine, broj 36/95) fondovi u stambenom i komunalnom gospodarstvu koji se odnosi na ta gospodarstva prestali s radom, kao i da je nakon toga prema odredbi čl. 394. st . 1. ZVDSP u cijelosti prestao važiti Zakon o fondovima u stambenom i komunalnom gospodarstvu s tim da je u čl. 386. istog Zakona određeno da fondovi u stambenom gospodarstvu prestaju s radom u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ZVDSP, nadalje da je čl. 387. istog Zakona određeno da će Vlada Republike Hrvatske donijeti Uredbu vezanu uz razrješenje odnosa nastalih prestankom fondova te konačno da je Uredbom o prestanku rada fondova u stambenom gospodarstvu (Narodne novine, broj 64/97) određeno da će jedinice lokalne samouprave na području kojih je fond upravljao stambenim zgradama s danom prestanka rada fonda preuzeti nekretnine tog fonda koje se nalaze na njihovom području i preuzeti sva prava i obveze u svezi s tim nekretninama i     

            - da posljedično tome nije utemeljen ni navod žalitelja kako tužitelj nije dokazao pravni temelj stjecanja prava vlasništva budući da je isti kao pravni slijednik bivšeg Stambenog poduzeća OOUR Gospodarenje iz Z. te nedvojbeno slijednik bivše SO Z. - koja se u Zapisniku o bodovanju stana od 10. siječnja 1987. godine (list spisa 23) navodi kao vlasnik stana, pri čemu valja ukazati tuženicima da iz niti jednog provedenog dokaza ne proizlazi da bi isti imali valjani pravni temelj za posjed predmetnog stana, iako je na istima u smislu odredbe čl. 219. st . 1. ZPP teret dokazivanja ove odlučne činjenice.    

            Dakle, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kako u pogledu glavne stvari, tako i u pogledu odluke o troškovima postupka (čl. 154. st . 1. ZPP) to je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st . 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP (jer se odluka o troškovima postupka sadržana u presudi ima smatrati rješenjem – čl. 129. st . 5. istog Zakona) odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku.

            Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 166. st . 1. ZPP.

            Prvostupanjsko rješenje kojim je utvrđeno da su tuženici povukli protutužbu ostaje neizmijenjeno jer nije pobijano žalbom.

U Zadru, 10. lipnja 2014. godine