Broj: Gž-1526/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja G. Z., N. trg 1, OIB:  , zastupan po gradonačelniku, a on po punomoćniku D. T., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika A. S. iz Z., F. G. 3,  koga zastupaju punomoćnici D. i J. T., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu T. iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru od 24. ožujka 2014. godine poslovni broj P-543/08, u sjednici vijeća održanoj dana 10. lipnja 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

            Uvažava se žalba tužitelja G. Z. te se preinačuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 24. ožujka 2014. godine poslovni broj P-543/08 i sudi:

            1. Utvrđuje se da tužitelj G. Z., N. trg br. 1, kao slijednik O. Z., ima valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva na poslovnom prostoru u prizemlju zgrade izgrađene na čest. zem. 10577 k.o. Z., ukupne neto korisne površine 19 m2, a koji poslovni prostor se sastoji od lokala površine 14,20 m2, radionice površine 2,90 m2 i sanitarnog čvora površine 1,90 m2, zajedno sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade, te odgovarajućim suvlasničkim udjelom na zgradi i zemljištu, koji je neodvojivo povezan sa pravom vlasništva naprijed opisanog poslovnog prostora, a koji poslovni prostor je u grafičkom dijelu elaborata za etažno knjiženje obojan crvenom bojom, te potvrdi za etažno knjiženje od 02. lipnja 2002. godine, što je tuženik A. S. dužan priznati i trpjeti da tužitelj temeljem ove presude i po njenoj pravomoćnosti izvrši uknjižbu prava vlasništva naprijed opisanog poslovnog prostora na svoje ime i to za cijelo, uz istovremeno brisanje toga prava sa imena tuženika, te je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak, sve u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

2. Odbija se zahtjev tuženika A. S. za naknadom troškova postupka kao neosnovan, dok se tuženiku nalaže da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.090,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

            Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi kao u izreci ove presude.

            Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.937,50 kuna.

            Protiv gornje presude i rješenja žali se tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, navodeći da je dokazao da je pravni slijednik bivše O. Z., da je tuženik uzaludno pokušavao u pravomoćno okončanoj parnici utvrditi pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru (Gž-1271/01), dok je odlukom broj Gž-1265/05 utvrđeno da je djelomično ništav ugovor o kupoprodaji stana baš u odnosu na sporni prostor pa se tuženik nezakonito uknjižio što tužitelj ispravlja ovom tužbom, a vlasništvo je stekao na temelju zakona poštenim posjedovanjem preko 40 godina, da mu je tuženik plaćao zakupninu pa je sud trebao primijeniti odredbe čl.114. i čl.159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP), s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine.

            U odgovoru na žalbu tuženik, u bitnom, navodi da tužitelj nije naveo po kojem je to pravnom osnovu stekao vlasništvo te da osnov ne postoji, da njegova prednica B. M. i njezin suprug nisu izgubili pravo vlasništva na prostoru, da se u žalbi neistinito ukazuje na dugogodišnje posjedovanje tužitelja i dosjelost budući je prednicima tuženika dozvoljena adaptacija drvarnice u poslovi prostor, koje troškove je snosio tuženik pa je neosnovano pozivanje na ranije parnične postupke, s prijedlogom da se žalba odbije.

Žalba je osnovana.

Pobijana presuda nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl.354.st.2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP.

 Pored toga, nije počinjena ni povreda iz točke 11. na koju se ukazuje u žalbi budući presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati niti postoji proturječje između izreke i obrazloženja te stanja spisa.

Sud svoju odluku obrazlaže time:

- da je predmet tužiteljeva zahtjeva utvrđenje da tužitelj ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini, a zahtjev temelji na činjenici da ju je stekao od prednika - bivše O. Z. što dokazuje dokumentacijom priloženom spisu,

- da je kronološki gledajući tuženiku A. S. dodijeljen na korištenje dio prizemnog poslovnog prostora u tadašnjoj ulici Ž. fašizma br. 10, površine 22,10 m2 za otvaranje filigransko-zlatarske radnje, kako to proizlazi iz zaključka ZSIZ-a u stambeno komunalnoj djelatnosti Općine Zadar broj 02-4439/1985 od 18. rujna 1985. godine, zatim je dana 1. listopada 1985. godine između ZSIZ-a u stambeno komunalnoj djelatnosti Općine Zadar kao zakupodavca i tuženika, kao zakupoprimca, zaključen ugovor o zakupu poslovne prostorije, da je tuženik o svom trošku adaptirao uređenje poslovnog prostora, a prethodno da je izdana građevinska dozvola 7. studenog 1985. godine te dana 9. prosinca 1985. godine i dozvola za upotrebu objekta,

- da je nesporno i to da je dana 15. ožujka 1999. godine između G. Z., kao zakupodavca i tuženika A. S. sklopljen ugovor o zakupu poslovnog prostora iz kojeg proizlazi da se sklapa na određeno vrijeme od 5 godina odnosno s vremenom trajanja od 1. ožujka 1999. do 1. ožujka 2004. godine, međutim, tuženik je dana 14. lipnja 1999. godine podnio tužbu protiv tuženika, između ostalih, i G. Z. u kojem predmetu je donesena presuda pod poslovnim brojem P-917/99 dana 12. veljače 2001. godine kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja da je do stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima stekao pravo vlasništva za cijelo na poslovnom prostoru u Z., Š. B. br. 10, kao posebnom dijelu nekretnine. Međutim, presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1271/01 od 4. travnja 2002. godine preinačena je prvostupanjska presuda, te je odbijen tužbeni zahtjev kako to sve proizlazi iz citiranog predmeta koji se nalazi u privitku spisa. Nadalje, utvrđeno je da je tuženik A. S. dana 15. svibnja 2002. godine sklopio kupoprodajni ugovor sa B. M., a predmet kupoprodaje označen je kao drvarnica u prizemlju, ukupne neto površine 19 m2, koja pripada trosobnom stanu M. B. na  trećem katu, u Z., na adresi Š. B. br. 10, te je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 8.000,00 kuna, dakle, tuženik je ishodio uknjižbu prava vlasništva temeljem navedenog kupoprodajnog ugovora zaključenog sa B. M., tako da je uknjižen vlasnikom za cijelo na etaži trećoj koja u naravi predstavlja poslovni prostor - zlatarnicu upisanu u zk ulošku 12385 k.o. Z.. Nije sporno da je prethodno B. M. zaključila ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo sa G. Z. dana 22. prosinca 1994. godine te da je kao predmet kupoprodaje označen trosobni stan sa zajedničkim dijelovima i uređajima zgrade i drvarnicom koji ugovor je u dijelu kojim je predmet prodaje drvarnica utvrđen ništavim. Naime, između G. Z., kao tužitelja, protiv tuženika B. M. i A. S. vođen je parnični postupak u predmetu ovog suda poslovni broj P-3975/03 u kojem predmetu je donesena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja da se utvrdi ništav ugovor o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na drvarnicu - u naravi poslovni prostor, zatim ugovor o kupoprodaji sklopljen između B. M. i A. S., te naloži brisanje zk upisa temeljem rješenja ovog suda poslovni broj Z-10/03, ali je presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1265/05 preinačena je prvostupanjska presuda i suđeno je tako da se utvrđuje ništav ugovor o prodaji stana u dijelu koji se odnosi na drvarnicu - u naravi poslovni prostor. Dakle, u trenutku provedbe upisa prava vlasništva u korist B. M. nisu bile ispunjene sve pretpostavke za stjecanje odnosno promjenu prava na prijepornoj nekretnini, pa se radi o neistinitom upisu, međutim, kako kupoprodajni ugovor zaključen između B. M. i tuženika nije nevaljani pravni posao kako to slijedi iz citirane presude, a niti je tužitelj uspio brisovnom tužbom, te kako sud odlučuje samo u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, u konkretnom se nalazi da tuženik nije dokazao da ima valjani pravni osnov za uknjižbu prava vlasništva kako je to predviđeno odredbom čl. 114. ZVDSP tako da je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.

Navedenu ocjenu činjeničnih utvrđenja i primjenu materijalnog prava ovaj sud ne prihvaća, jer se u ovoj pravnoj stvari ne radi o klasičnoj brisovnoj tužbi iz čl.129. Zakona o zemljišnim knjigama («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08 i 126/10) nego je u pitanju je tzv. kvazibrisovna tužba izvanknjižnog vlasnika s istim pravozaštitnim ciljem radi brisanja nevaljale uknjižbe kojom se vrijeđa njegovo izvanknjižno pravo vlasništva stečeno izvorno na temelju zakona (v. mutatis mutandis odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-189/2007 od 9. listopada 2008.godine, U-III-338/2002 od 5. travnja 2006.godine i U-III-1729/2008 od 9. svibnja 2012.godine).

Naime, citirane pravomoćne presude ovog suda po načelu res iudicata pro veritate habetur ukazuju da tuženik nije uspio dokazati da je stekao pravo vlasništva na spornom poslovnom prostoru osobno na temelju zakona o adaptacijama ili derivativnim načinom putem prednika budući ni oni nisu bili vlasnici pa je upis prava vlasništva u korist tuženika u zemljišnoj knjizi nevaljan koji valja izbrisati, a što se tiče aktivne legitimacije tužitelja kazati je da iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj pravo vlasništva stekao zasigurno putem prednika dosjelošću dugogodišnjim samostalnim tzv. vlasničkim poštenim posjedovanjem prema podacima u spisu najkasnije od 1985. godine, u smislu čl.159. st.3. ZVDSP budući tuženik nije u smislu čl.18. st.5. ZVDSP i čl.219. st.1. ZPP ničim dokazao da bi tužitelj bio nepošten posjednik, osim uopćenog prigovora, pa otuda nesporne činjenice;

- da je tužitelj sa prostorom dugo godina raspolagao kao zakupodavac,

- da je tužitelj kao ovlašteni prodavatelj svih stanova na kojima je postojalo stanarsko pravo u ovoj zgradi u najstarijem dijelu grada Zadra iste prodavao po odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Narodne novine“ broj 27/91 do 78/02) pa i prednicima tuženika, što znači da je cijela zgrada bila pa i sporni prostor u fondu ZSIZ-a u stambeno-komunalnoj djelatnosti bivše O. Z., potom Fonda za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima G. Z., a nakon njihovog ukidanja u samovlasništvu tužitelja.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je žalbu uvažiti i odlučiti kao u izreci ove presude, temeljem čl. 373.a ZPP, s time da je preinačena odluka o trošku u smislu čl.166. st.2. u svezi čl.154. st.1. ZPP tako da tuženik nadoknadi tužitelju trošak plaćene sudske pristojbe.

U Zadru, 10. lipnja 2014. godine.