Broj: Pž-3390/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Omazića, predsjednika vijeća, Vesne Buljan, suca izvjestitelja, i Tatjane Kujundžić Novak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. T. d.d., iz Z., S. cesta , kojeg zastupa punomoćnica V. P., odvjetnica u Z., B. , protiv prvotuženika Z. H. d.o.o. iz Z., Podružnica Z. digitalni grad iz Z., S. avenija b.b., kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z., M. , i drugotuženika O.-O. T. d.d. iz Z., B.  radi utvrđenja, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5707/07 od 9. veljače 2011., u sjednici vijeća održanoj 26. lipnja 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5707/07 od 9. veljače 2011. u točkama 1. i 2. izreke.

 

              II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5707/07 od 9. veljače 2011. u točki 3. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da naknadi prvotuženiku parnični trošak u iznosu od 59.778,00 kn i sudi:

 

              Odbija se zahtjev prvotuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 59.778,00 kn kao neosnovan.

 

              III. Odbija se prvotuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-5707/07 od 9. veljače 2011. u točki 4. izreke.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom označenom u izreci ovog rješenja sud prvog stupnja je odbio (kao neosnovan) deklaratorni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio od suda da utvrdi ništavim Ugovor o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. zaključen između prvotuženika i drugotuženika te da mu tuženici solidarno naknade parnični trošak (točka 1. izreke presude). Istom presudom odbijen je i prijedlog tužitelja za donošenjem privremene mjere kojom bi se zabranilo drugotuženiku da isplati naknade za korištenje sustava DTK uplaćuje na račun prvotuženika (točka 2. izreke presude). Rješenjima o troškovima postupka je naloženo tužitelju da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 59.778,00 kn (točka 3. izreke presude), odbijen je zahtjev prvotuženika za naknadom dijela parničnog troška u iznosu od 34.012,00 kn (točka 4. izreke presude), kao i zahtjev drugotuženika za naknadu parničnog troška „kojeg nije specificirao” (točka 5. izreke presude). Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon provedenog postupka ocijenio da ugovor kojeg su tuženici sklopili 17. listopada 2007. nije ništetan u smislu odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05 i 41/08), dok je prijedlog za određivanje privremene mjere sud odbio jer se, prema mišljenju suda, privremenom mjerom ne može osigurati tražbina koja se traži deklaratornom tužbom. Odluke o troškovima postupka prvostupanjski je sud donio primjenom odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku.

 

              Protiv te presude žalbu su izjavili tužitelj i prvotuženik. Tužitelj žalbom pobija točke 1., 2. i 3. izreke presude zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Sud je u pobijanoj presudi citirao odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima te je naveo da zaključeni ugovor „nije ništetan jer sud nije utvrdio da bi bio protivan odredbama Ustava, koji općenito govore o zaštiti vlasništva”. Žalitelj se poziva na odredbe članka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine” broj 85/10 - pročišćeni tekst) te ističe da Ustav Republike Hrvatske jamči pravo vlasništva i određuje u kojim slučajevima je moguće ograničiti ili oduzeti vlasništvo. Navedene ustavne odredbe sud ignorira smatrajući da Ustav samo općenito govori o zaštiti prava vlasništva. Ovakva tvrdnja suda je netočna te se žalitelj poziva na odredbu članka 1. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12) tvrdeći da se pravo vlasništva na ustavan i zakonit način ne može ograničiti niti oduzeti pravnim poslom zaključenim između trećih osoba bez sudjelovanja vlasnika. Žalitelj navodi i odredbu članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima te ističe nespornu činjenicu da se kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu vodi postupak vodi postupak radi utvrđenja vlasništva nad DTK infrastrukturom na području grada Zagreba koji do danas nije riješen. Budući da je to prethodno pitanje za ovaj spor, sud je donio rješenje o prekidu postupka no nakon što je drugostupanjski sud ukinuo to rješenje, sud više nije odlučivao o tome hoće li se zbog tog prethodnog pitanja prekinuti postupak. Nadalje, prema stavu suda budući da se ne zna tko je vlasnik DTK mreže, Grad Zagreb može slobodno raspolagati tom mrežom što bi u praksi značilo legaliziranje bezakonja. U nastavku žalbe žalitelj se poziva na zakonske propise za koje smatra da je on na temelju njih ex lege postao vlasnik DTK mreže te smatra da nevlasnik ne može zaključiti valjan ugovor, a ugovor kojeg nevlasnik zaključi je ništetan. Žalitelj stoga predlaže da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu odnosno da se preinači u smislu žalbenih navoda te u skladu s donesenom odlukom odluči i o parničnim troškovima u ovom postupku; žalitelj potražuje trošak sastava žalbe.

 

              Prvotuženik pobija žalbom točku 4. izreke prvostupanjske presude smatrajući da je pogrešno zbrojio dosuđene iznose za pojedine radnje dok je za određene radnje pogrešno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 91/04, 37/05 i 59/07). Žalitelj smatra da je sud prvog stupnja neosnovano odbio pune troškove za pojedine parnične radnje (naročito određene podneske prvotuženika) te predlaže drugostupanjskom sudu da dosudi prvotuženiku daljnji trošak u iznosu od 34.012,00 kn i trošak sastava žalbe u iznosu od ukupno 2.227,50 kn.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, dok prvotuženikova žalba nije osnovana.

 

              Ispitavši pobijani dio presude temeljem odredbe članka 365. stavak 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13) u granicama razloga navedenih u žalbi, te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je sud prvog stupnja donio pravilnu i zakonitu odluku u dijelu u kojem je odbio deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              U ovom parničnom predmetu tužitelj je u tužbi i kasnije tijekom postupka (na primjer, tužiteljev podnesak s lista 314. - 320. spisa) smatrao da je Ugovor o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. zaključen između prvotuženika i drugotuženika ništetan, budući da su tim ugovorom tuženici povrijedili odredbe članka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, a zbog toga jer je tužitelj vlasnik DTK mreže (o čemu se vodi spor pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu) dok je tim ugovorom prvotuženik dao drugotuženiku kao korisniku „pravo najma, korištenja, polaganja telekomunikacijskih kabela/vodova, odnosno instalacija u izgrađenom i slobodnom prostoru u sustavu DTK na području Grada Zagreba” (članak 2. tog Ugovora; list 265. spisa). Prema tome, tužitelj smatra da je navedeni ugovor ništetan jer je njime prvotuženik raspolagao s njegovim vlasništvom tako da je njegovu DTK mrežu dao na korištenje drugotuženiku. Tuženici su u odgovoru na tužbi i tijekom postupka osporavali tužiteljevo vlasništvo DTK mreže te su osporavali i osnovanost prijedloga za određivanjem privremene mjere. Prvostupanjski je sud radi ispitivanja osnovanosti tužbenog zahtjeva i prijedloga za određivanje privremene mjere proveo dokaz uvidom u Ugovor o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. (list 264. - 270. spisa) te u preostalu dokumentaciju dostavljenu sudu i na temelju tako provedenog postupka je donio pobijanu presudu.

 

              Prvostupanjski je sud pravilno odbio deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja. Naime, neovisno o tom je li tužitelj doista vlasnik DTK sustava na području grada Zagreba (o čemu se vodi spor pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu), Ugovor o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. kojim je prvotuženik dao drugotuženiku u zakup („dao pravo najma i korištenja”) DTK sustav zbog eventualnog tužiteljeva vlasništva tog sustava nije ništetan, a kako to pogrešno smatra žalitelj. Štoviše, čak i u slučaju da je prvotuženik prodao drugotuženiku DTK sustav koji je (eventualno) u vlasništvu tužitelja, ugovor o kupoprodaji zbog toga ne bi bio ništetan, već bi i taj ugovor sukladno odredbi članka 382. Zakona o obveznim odnosima obvezivao ugovaratelje; dakle, čak i u slučaju prodaje tuđe stvari Zakon o obveznim odnosima ne propisuje ništetnost kao posljedicu ugovora kojim je prodana tuđa stvar, već i taj ugovor o prodaji obvezuje ugovaratelje s time da kupac (pod pretpostavkama iz te zakonske odredbe) može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Naime, suprotno mišljenju tužitelja koji smatra da njegovo (eventualno) vlasništvo DTK sustava kojeg je prvotuženik dao u zakup (najam) drugotuženiku predstavlja razlog ništetnosti Ugovora o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007., ta bi (eventualna) okolnost imala značenje pravnog nedostatka u smislu odredbe članka 357. stavak 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-885/07 od 19. prosinca 2007.).

 

              Osim toga, s obzirom na to da je causa Ugovora o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. drugotuženikovo korištenje tog sustava, prema mišljenju ovog suda stranke su tim ugovorom sklopile ugovor o zakupu u smislu odredbe članka 519. Zakona o obveznim odnosima, a ne ugovor o najmu prema članku 550. Zakona o obveznim odnosima jer causa tog ugovora nije (samo) upotreba DTK sustava od strane drugotuženika. Međutim, i prema odredbi članka 531. Zakona o obveznim odnosima (eventualno) tužiteljevo vlasništvo DTK sustava odnosno (eventualno) prvotuženikovo nevlasništvo tog sustava nema utjecaja na valjanost predmetnog ugovora o zakupu, jednako kao što to nema niti prema odredbi članka 560. istoga Zakona (kada bi se radilo o ugovoru o najmu). Naime, posljedica činjenice da je prvotuženik predmetnim ugovorom dao na korištenje stvar koja je (eventualno) u tužiteljevu vlasništvu nema za posljedicu ništetnost ugovora o zakupu, već i taj ugovor obvezuje ugovorne stranke s time da drugotuženik kao zakupnik mora o eventualnim smetnjama za svoje korištenje DTK sustava obavijestiti prvotuženika kao zakupodavca (stavak 1. članka 531. Zakona o obveznim odnosima) ili ako se radi o takvom pravu koje drugotuženika sasvim isključuje od prava korištenja stvari tada se ugovor raskida po samom zakonu, a zakupodavac/prvotuženik mu je dužan naknaditi štetu (stavak 2. istoga članka Zakona o obveznim odnosima), odnosno ako se radi o pravu tužitelja kao trećega koje samo ograničuje drugotuženikovo pravo korištenja drugotuženik može raskinuti ugovor ili zahtijevati sniženje zakupnine i u svakom slučaju naknadu štete (stavak 3. istoga članka Zakona o obveznim odnosima). Prema tome, eventualno tužiteljevo vlasništvo DTK sustava kojeg je ugovorom sklopljenim 17. listopada 2007. prvotuženik dao na korištenje drugotuženiku nema za posljedicu ništetnost predmetnog ugovora, a kako to pogrešno smatra tužitelj.

 

              Nadalje, kao što i prvostupanjski sud pravilno ističe u obrazloženju svoje presude (premda se pri tome, prema mišljenju ovog suda, nepotrebno poziva i na odredbe Zakona o komunalnom gospodarstvu) ugovor je u smislu odredbe članka 322. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Međutim, u ovom parničnom predmetu niti iz činjenične osnove tužbe niti iz samog ugovora (budući da sukladno odredbi članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti) ne proizlazi da bi se radilo o ugovoru koji je suprotan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili pravilima morala.

 

              U odnosu na tužiteljevo pozivanje od odredbe članka 48. i 50. Ustava Republike Hrvatske, ovaj sud napominje da je točno da se tim odredbama jamči pravo vlasništva te da se samo iznimno može oduzeti ili ograničiti pravo vlasništva. Međutim, sam Ugovor o pristupanju i korištenju sustava DTK broj 1334/07 od 17. listopada 2007. nema nikakvog utjecaja na (eventualno) tužiteljevo ograničavanje prava vlasništva DTK sustava. Naprotiv, ako tužitelj smatra da je on vlasnik DTK sustava kojeg prvotuženik neosnovano drži u svom posjedu odnosno kojeg je predmetnim ugovorom dao u posjed i na korištenje trećoj osobi (drugotuženiku), tada tužitelj kao (eventualni) vlasnik može koristiti zakonska prava koje mu stoje na raspolaganju, a radi onemogućavanja radnji koje tuženici poduzimaju s ciljem onemogućavanja prava koja tužitelj kao (eventualni) vlasnik ima prema odredbi članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kao što su na primjer, prava vlasnička tužba (rei vindicatio) ili publicijanska tužba iz članaka 162. i 166. tog Zakona.

 

              Nadalje, iz spisa ne proizlazi da bi predmetni Ugovor bio protivan prisilnim propisima ili pravilima morala te da bi zbog toga bio ništetan prema odredbi članka 322. Zakona o obveznim odnosima, a na što uostalom niti sam tužitelj u žalbi ne ukazuje.

 

              U odnosu na tužiteljev žalbeni navod da je prvostupanjski sud donio rješenje o prekidu postupka no nakon što je drugostupanjski sud to rješenje ukinuo sud prvog stupnja nije odlučivao je li vlasništvo DTK sustava prethodno pitanje i hoće li zbog toga prekinuti ovaj postupak, ovaj sud napominje da je taj žalbeni navod irelevantan za ispitivanje pravilnosti i zakonitosti pobijane odluke. Naime, eventualno tužiteljevo vlasništvo DTK sustava nema značaj prethodnog pitanja u ovom parničnom predmetu u smislu odredbe članka 12. Zakona o parničnom postupku jer ono ne utječe na ništetnost ugovora o zakupu (niti najmu) kojeg je kao zakupodavac sklopio prvotuženik kao eventualni nevlasnik predmeta zakupa (najma).

 

              Slijedom navedenog, tužiteljeva žalba izjavljena protiv točke 1. izreke prvostupanjske presude nije osnovana pa ju je kao takvu valjalo odbiti i potvrditi taj dio prvostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

 

              U odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude ovaj sud napominje da prvostupanjski sud pogrešno smatra da se privremena mjera ne može tražiti u slučaju kad tužitelj tužbom traži deklaratornu zaštitu za utvrđenjem ništetnosti ugovora. Naime, privremenu mjeru je moguće tražiti i u parnicama koje se vode povodom deklaratornog tužbenog zahtjeva, a što je uostalom tužitelj pravilno isticao tijekom postupka pozivajući se na knjigu prof. Mihajla Dike: „Građansko ovršno pravo” (izdavač „Narodne novine“ lipanj 2007., stranica 854. - list 111., 133. i 192. spisa). Međutim, neovisno od navedenog, prvostupanjsku presudu je valjalo potvrditi i u dijelu u kojem je odbijen prijedlog za određivanjem privremene mjere, s time da ovaj sud napominje da odluku o određivanju privremene mjere, odnosno o odbijanju prijedloga za određivanjem privremene mjere sud treba donijeti u obliku rješenja, a ne presude.

 

              Naime, da bi sud odredio privremenu mjeru radi osiguranja nenovčane tražbine predlagatelj osiguranja u smislu (u vrijeme podnošenja prijedloga za osiguranje važeće) odredbe članka 298. Ovršnog zakona („Narodne novine” broj 57/96, 29/99, 173/03, 88/05 i 67/08) mora učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim mora učiniti vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili učiniti vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

 

              U konkretnom predmetu, tužitelj kao predlagatelj osiguranja nije učinio vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine, a nije niti učinio vjerojatnim opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, odnosno da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Naime, tužitelj je u prijedlogu za osiguranje naveo da mu prvotuženik zabranjuje i onemogućuje pristup njegovoj DTK infrastrukturi čime mu onemogućava redovito poslovanje i nanosi nenadoknadivu štetu (list 7. spisa), no na okolnost postojanja opasnosti za ostvarenje svoje (eventualne) tražbine tužitelj se tijekom cijelog prvostupanjskog postupka nije udostojao predložiti izvođenje niti jednog dokaza. Upravo zbog navedenog, premda je sud prvog stupnja zauzeo pogrešno pravno stajalište da se privremena mjera ne može odrediti u slučaju kada tužitelj traži deklaratornu zaštitu utvrđenjem ništetnosti ugovora, točka 2. izreke presude je pravilna i zakonita.

 

Slijedom navedenog, tužiteljevu je žalbu izjavljenu protiv te točke presude je valjalo odbiti kao neosnovanu i u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe članka 368. stavak 2. odnosno (budući da se zapravo radi o rješenju) članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

U odnosu na pobijane odluke o troškovima postupka (točke 3. i 4. izreke presude), ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, budući da su oba tuženika (pa tako i prvotuženik) uspjeli u sporu, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku tužitelj je parnična stranka koje je u obvezi prvotuženiku naknaditi parnični trošak. Međutim, prilikom odmjeravanja tih troškova sud prvog stupnja je pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 164. stavak 3. Zakona o parničnom postupku.

 

              Prema navedenoj zakonskoj odredbi zahtjev za naknadu troškova postupka stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima postupka. To u konkretnom predmetu znači da je prvotuženik (odnosno njegov punomoćnik) trebao podnijeti određen zahtjev za naknadu troška parničnog postupka do zaključenja glavne rasprave, a što nije učinio. Naime, iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu održanom 26. siječnja 2011. proizlazi da prvotuženik, odnosno njegov punomoćnik nije prije zaključenja glavne rasprave podnio zahtjev za naknadom troška već je potraživao „trošak po troškovniku u roku od dva dana” (list 326. spisa). Prema tome, s obzirom na to da prvotuženik tijekom cijelog prvostupanjskog postupka prije zaključenja glavne rasprave nije podnio sudu određen zahtjev za naknadom troška postupka, njegov zahtjev za naknadom troška kojeg je podnio sudu nepoznatog datuma (list 330. spisa), ali evidentno tek nakon zaključenja glavne rasprave je nepravovremeno podnesen u smislu odredbe članka 164. stavak 3. Zakona o parničnom postupku. Naime, budući da je na ročištu održanom 26. siječnja 2011. na kojem je zaključena glavna rasprava prvotuženika zastupao zamjenski punomoćnik prema članku 95. stavak 1. točka 4. Zakona o parničnom postupku te da taj punomoćnik nije podnio zahtjev za naknadu troška parničnog postupka, već je to učinio „pravi” punomoćnik prvotuženika, očito je da je prvotuženikov zahtjev za naknadom troška parničnog postupka s lista 330. spisa nepravovremeno podnesen. Upravo zbog navedenog, prvotuženik neosnovano potražuje trošak postupka.

 

Slijedom navedenog, tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv točke 3. izreke prvostupanjske presude je valjalo uvažiti kao osnovanu i u tom dijelu preinačiti pobijanu odluku o troškovima postupka na temelju odredbe članka 380. točka 3. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, iz istih razloga je prvotuženikovu žalbu izjavljenu protiv točke 4. izreke presude kojom je odbijen preostali zahtjev prvotuženika za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi taj dio presude na temelju odredbe članka 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku.

 

U Zagrebu 26. lipnja 2014.