Baza je ažurirana 21.10.2024. 

zaključno sa NN 102/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 1690/2014-2 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

              - 1 -              Rev 1690/2014-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1690/2014-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine, člana vijeća, i Goranke Barać - Ručević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice C. b. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik B. U., odvjetnik u I., protiv tuženika I. J. iz S., kojeg zastupaju punomoćnici E. K. B. i M. B. P., odvjetnice u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-172/12 od 18. listopada 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1275/08 od 22. veljače 2012., u sjednici održanoj 6. svibnja 2020.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

1. Prihvaća se revizija tužiteljice, ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžnš-172/12 od 18. listopada 2012. i predmet se vraća tome sudu na ponovno suđenje.

 

2. Ostavlja se drugostupanjskom sudu svojom konačnom odlukom riješiti i o troškovima revizije.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-1275/08 od 22. veljače 2012. suđeno je:

 

"I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana platiti tužiteljici na ime naknade štete iznos od 649.000, 00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 15. rujna 2005. godine do isplate.

 

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 37.515,00 kuna, dok se za više zatraženi trošak u iznosu od 6.150,00 kuna zahtjev tužitelja odbija.

 

III. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj u roku od 15 dana i pod naknadi parnični trošak u iznosu od 55.965,00 kuna."

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnš-172/12 od 18. listopada 2012. suđeno je:

 

I. Prihvaća se žalba tuženika kao osnovana i preinačuje pobijana prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu broj IP-1275/08 od 22. veljače 2012. godine na način da se odbija tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan (točka I. izreke).

 

II. Preinačuje se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka II. i III. izreke) i rješava:

 

Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 67.028,17 kuna.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju i dopunu revizije je podnijela tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti pobijanu presudu drugostupanjskog suda na način da potvrdi prvostupanjsku presudu uz naknadu troškova revizije, podredno da ukine presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje drugom vijeću drugostupanjskog suda.

 

Tužiteljica je podnijela i dopunu revizije 19. ožujka 2013. Stranka, može dopunjavati reviziju, odnosno podnositi reviziju u jednom, dva ili više podnesaka, ali sve to mora biti učinjeno unutar zakonom propisanog roka za podnošenje. Nije odlučno je li revizija izjavljena u jednom podnesku ili više pisanih podnesaka. Ako se revizija izjavljuje u više podnesaka, svi ti podnesci moraju biti podneseni sudu unutar zakonom propisanog roka i u tom slučaju čine jednu reviziju, pa ih i revizijski sud razmatra kao jedinstvenu cjelinu. S obzirom na navedeno ovaj sud reviziju i dopunu revizije razmatrao kao jednu cjelinu.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08  57/11 - dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužiteljica istaknuti razlog bitnih povreda postupka obrazlaže prigovarajući izostanku razloga o odlučnim činjenicama. U bitnom, tužiteljica prigovara, kako drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge svojoj odluci kojom je preinačio prvostupanjsku presudu time što je primijenio za tuženika „blaži“ zakon, odnosno odredbe Zakon o trgovačkim društvima iz 1993., koje otklanjaju mogućnost odgovornosti tuženika tužitelju (vjerovniku) za obveze društva kojemu je bio direktor. Tužiteljica ukazuje na okolnost da se sud kod primjene zakona nije odredio u odnosu na odlučne činjenice – što je bio štetni događaj (odnosno kada je tužiteljici šteta nastala).

 

Ovaj sud ocjenjuje kako tužiteljica osnovano ističe da su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi ostvareni opisani revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koja postoji uvijek kada presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito ako u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Prvostupanjski je sud na temelju činjeničnog stanja utvrđenog uvidom u pisanu dokumentaciju te iskaza svjedoka i tuženika, kao i provedenog vještačenja, ocijenio osnovanim tužiteljičin zahtjev za naknadom štete sukladno odredbi čl. 252. st. 5 Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“,111/93, 34/99, 121/99, 52/00 i 118/03 – dalje u tekstu ZTD /03 zaključivši „(…) kako je kod tuženika kao člana uprave utvrđena povreda dužnosti primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika te kako je njegovim propustima - neobavještavanjem suda o mjestu gdje se nalaze pokretnine trgovačkog društva P. t. d.o.o. G. V. tužiteljici je kao vjerovniku onemogućena naplata potraživanja u ovršnom postupku u iznosu od 649.000,00 kn, a koji iznos predstavlja procijenjenu vrijednost dijela pokretnina na kojima je tužitelj imao zalog.“

 

Iz opsežnog dokaznog postupka provedenog pred prvostupanjskim sudom i brojnih utvrđenih činjenica drugostupanjski se sud pozvao samo na slijedeće:

 

- da prema ovršnom spisu broj Ovr-2554/99 Općinskog suda u Splitu, rješenje o ovrsi u odnosu na ovršenika P. t. d.o.o. postaje pravomoćno s danom 1. ožujka 2002.,

 

- da prema vještačenju u ovršnom postupku procijenjena vrijednost pokretnina trgovačkog društva P. t. d.o.o. iznosi 649.000,00 kuna;

 

- da je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu od 22. travnja 2005., otvoren stečajni postupak nad dužnikom P. t. d.o.o. (VI St-106/04). koji postupak je obustavljen i zaključen 13. ožujka 2006.;

 

- da je trgovačko društvo P. t. d.o.o., brisanjem iz sudskog registra prestalo postojati.

 

Drugostupanjski sud je, u bitnom, zaključio kako je prvostupanjski sud iz utvrđenih činjenica izveo pogrešne zaključke i pogrešno primijenio materijalno pravo na tuženikovu štetu. Ovo, prema obrazloženju drugostupanjske odluke, zbog toga što tuženik kao bivši član trgovačkog društva ne bio odgovoran za štetu koju tužiteljica trpi zbog toga što svoju tražbinu nije naplatila od trgovačkog društva P. t. d.o.o. a sve sukladno odredbi čl. 430. st.1 i 252. Zakona o trgovačkim društvima – ("Narodne novine" broj 111/93, 34/99, 52/00 – odluka USRH)- dalje u tekstu ZTD/93).

 

Zbog nedostatka odlučnih činjenica u obrazloženju drugostupanjske presude nije moguće ispitati pravilnost odluke o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za naknadom štete prema tuženiku kao članu uprave društva P. t. d.o.o., koji tužiteljica temelji na tvrdnji da ju je tuženik nesavjesnim postupanjem onemogućio u naplati potraživanja u iznosu od 649.000,00 kn, čime je povrijedio svoju obvezu vođenja društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika (čl. 252. st. 1. ZTD) i na taj način joj nanio štetu u navedenom iznosu koju temeljem odredbe čl. 252. st. 5. u vezi čl. 430. st 1. i 5. ZTD/03 ima pravo tražiti neposredno od tuženika.

 

Prvenstveno valja reći da je Zakon o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 111/93.) od 23. studenoga 1993., stupio na snagu 30. studenoga 1993., a u primjeni je od 1. siječnja 1995. - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine" broj 34/99.) od 9. travnja 1999., stupio je na snagu 18. travnja 1999. - Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o trgovačkim društvima ("Narodne novine", broj 118/03.) od 24. srpnja 2003., koji je stupio na snagu 1. kolovoza 2003., a primjenjuje se od 1. siječnja 2004.

 

Odredba čl. 252. st. 5. ZTD/93 (prema kojoj vjerovnici mogu zahtjev za naknadu štete postaviti prema članovima uprave dioničkog društva ako svoja potraživanja ne mogu podmiriti od društva) ne primjenjuje na odgovornost člana društva s ograničenom odgovornošću jer je dužna pozornost i odgovornost članova uprave posebno uređena odredbama čl. 430. ZTD/93. Iz sadržaja odredbe čl. 430. st. 1. ZTD/93 proizlazi da vjerovnik nema pravo zahtijevati naknadu štete protiv članova uprave društva s ograničenom odgovornošću ako su oni povrijedili dužnost vođenja poslova urednog i savjesnog gospodarstvenika - dakle, da prije stupanja na snagu ZTD/03 vjerovnici društva s ograničenom odgovornošću nisu mogli pokrenuti postupak za naknadu štete protiv članova uprave tog društva.

 

Odredbom članka 252. stavak 5. ZTD/03 propisano je da zahtjev za naknadu štete prema članovima uprave mogu postaviti i vjerovnici društva ako ne mogu svoje tražbine podmiriti od društva, a istim je propisano da to vrijedi u slučajevima ako član uprave grubo povrijedi dužnost da primjeni pozornost urednog i savjesnog gospodarstvenika.

 

Dakle, iz citirane odredbe proizlazi da tužbu za naknadu štete protiv člana uprave može podignuti svaki vjerovnik koji ne može svoju tražbinu podmiriti od društva, bez obzira na pravnu osnovu nastajanja obveze društva. Pretpostavka je da društvo ne može podmiriti obvezu odnosno da društvo nije podmirilo obvezu kada je to moralo i moglo učiniti, a sada to više ne može.

 

Odredbom čl. 252. st. 1. ZTD/03 propisano je da članovi uprave moraju voditi poslove društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i čuvati poslovnu tajnu društva. Traži se prosječna mjera ponašanja u struci u kojoj djeluje poduzeće određena objektivnim mjerilima.

 

Nadalje, odredbom čl. 430. ZTD/03 propisano je da se na dužnu pozornost i odgovornost članova uprave društva s ograničenom odgovornošću na odgovarajući način primjenjuju odredbe članka 252. i 273. ZTD.

 

Sukladno tome, Zakonom o izmjenama i dopunama ZTD-a iz 2003. pitanje odgovornosti članova uprave društva s ograničenom odgovornošću uređeno na drugačiji način od ZTD /93 upućivanjem na odgovarajuću primjenu odredaba čl. 252. ZTD.

 

Tužiteljica u okviru revizijskih razloga opravdano ističe bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koje su učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom. To iz razloga što drugostupanjska presuda uopće ne sadrži razloge na kojima drugostupanjski sud zasniva svoj zaključak o primjeni ZTD/93, odnosno ne daje razloge o trenutku nastanka štete te kada je tužiteljica saznala za štetu.

 

Polazeći od toga da je pravilima ZTD/93 (čl. 252. u vezi s čl. 430.) drugačije riješeno pitanje aktivne legitimacije tužbu protiv člana društava s ograničenom odgovornošću od uređenja tog pitanja u ZTD/03 te s obzirom na to da je po općim pravilima  za primjenu materijalnog prava kod odgovornosti za štetu mjerodavno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme nastanka štete (štetnog događaja) to rješenje predmetnog spora ovisi o odgovoru na pitanje koji je materijalnopravni propis mjerodavan na konkretni slučaj, a podredno (činjenično) o odgovoru na pitanje u kojem trenutku je tužiteljici nastala šteta.

 

U tom smislu u drugostupanjskoj odluci izostali su jasni razlozi.

 

Kako je u navedenom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a (jer pobijana odluka ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati) valjalo je primjenom odredbe čl. 394. st. 1. ZPP ukinuti drugostupanjsku presudu i rješenje i predmet vratiti u ovom dijelu drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje (točka 1. rješenja)

 

U ponovnom postupku drugostupanjski sud će, ocijeniti postoje li radnje tuženika koje imaju obilježje povreda dužnosti primjene pozornosti urednog i savjesnog gospodarstvenika u vođenju d.o.o., vodeći računa o tijeku ovršnog postupka koji se vodio između ovdje tužiteljice i P. t. d.o.o. i radnjama koje su stranke u tom postupku poduzimale. Ukoliko postoje navedene „štetne radnje“, sud će utvrditi koja od radnji je dovela do štete (nemogućnosti namirenja ili utvrditi trenutak nastanka štete za tužiteljicu) i ovisno o tome primijeniti mjerodavno pravo te donijeti novu valjano obrazloženu odluku.  Pritom će imati u vidu i sve ostale relevantne žalbene razloge.

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 6. svibnja 2020.

 

Predsjednica vijeća

Mirjana Magud, v. r.

 

Copyright © Ante Borić