Broj: Rev 1207/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. G. iz C. B., zastupanog po punomoćnici Ž. K.-T., odvjetnici iz V., protiv tuženih P. d.o.o. iz C. B., zastupanog po zastupniku po zakonu direktoru Z. G. iz C. B., i Z. G. iz C. B., zastupanog po punomoćnici R. H., odvjetnici iz N., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-4758/2012-9 od 20. veljače 2014., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Valpovu broj 1 P-419/11-41 od 17. listopada 2012., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi vlasnikom pokretnina pobliže označenih i navedenih u točki I. izreke prvostupanjske presude, te da se tuženima naloži da tužiteljima predaju u posjed sve pokretnine. U točki II. izreke prvostupanjske presude tužitelju je naloženo da tuženima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 72.950,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti. Ujedno tuženima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj, navodeći da istu izjavljuje iz svih zakonskih razloga, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13  - dalje: ZPP), ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi vlasnikom pokretnina i ujedno da se naloži tuženima predaja u posjed svih pokretnina za koje tužitelj tvrdi da su njegovo vlasništvo.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da su sva sredstva za kupovinu spornih pokretnina bila nabavljena iz poslovanja obrta A. C. u vlasništvu tužitelja, odnosno sporne pokretnine stečene su temeljem kredita banaka za koje su kredite tužitelj i njegova supruga dali osiguranje u vidu hipoteke na vlastitim kućama,

- da su predmetne nekretnine prvotno prenesene iz vlasništva obrta A. C. u vlasništvo trgovačkog društva G. A. C. d.o.o., a zatim u vlasništvo prvotuženika,

- da je obrt tužitelja A. C. prestao temeljem rješenja nadležnog upravnog tijela 18. travnja 2011.,

- da je razlog prestanka obrta dovršetak stečajnog postupka koji je bio otvoren i zaključen rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku broj St-62/06-13 od 2. ožujka 2007.,

- da je u stečajnom postupku utvrđeno da tužitelj kao dužnik nema imovine iz koje bi se makar mogli pokriti troškovi stečajnog postupka,

- da je sam tužitelj kao stečajni dužnik u navedenom stečajnom postupku dao prokaznu izjavu i prokazni popis imovine izjavivši da nema u vlasništvu nikakve imovine, a koja izjava je ovjerena i od strane javnog bilježnika.

 

Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi u cijelosti su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, kako u odnosu na utvrđenje prava vlasništva spornih pokretnina, tako i u odnosu na zahtjev za predaju u posjed tih pokretnina. Pri tome nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao svoje vlasništvo spornih pokretnina, slijedom čega nije osnovan zahtjev na utvrđenje prava vlasništva, a slijedom toga niti zahtjev za predaju u posjed pokretnina. Nižestupanjski sudovi u bitnom zaključuju da je tužitelj naplatno prenio sporne pokretnine u vlasništvo prvotno prednika prvotuženika, a zatim na prvotuženika, koji je na taj način stekao vlasništvo spornih pokretnina.

 

Tužitelj u reviziji ističe da istu izjavljuje iz svih razloga predviđenih zakonom, pri čemu pobliže ne navodi u čemu bi se sastojala eventualno počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka od strane nižestupanjskih sudova, a ne navodi niti u čemu bi sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

Revizija tužitelja u svom pretežitom dijelu pobija utvrđeno činjenično stanje u postupku, a iz tog razloga revizija se ne može podnijeti (čl. 385. st. 1. ZPP). Međutim, iz navoda revizije moglo bi se zaključiti da revident ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. ZPP, jer da prvostupanjski sud nije prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje dokaza financijskih vještačenjem računa koji su izdani kod prijenosa prava vlasništva spornih pokretnina na prvotuženika.

 

U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz navoda revizije moglo bi se zaključiti kako tužitelj smatra kako je on i dalje ostao vlasnik predmetnih pokretnina koje su samo transferirane na prvotuženika bez stjecanja prava vlasništva prvotuženika.

 

Nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka jer prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi čl. 220. ZPP kada nije proveo financijsko vještačenje računa koji su izdani kod prijenosa prava vlasništva na spornih pokretninama s obrta tužitelja na prvotuženika.

 

Naime, u smislu odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, slijedom čega proizlazi da sud nije dužan provesti sve predložene dokaze, već samo one koji su dostatni da bi se utvrdile odlučne činjenice.

 

Prvostupanjski sud je u cijelosti utvrdio relevantno činjenično stanje temeljem saslušanja svjedoka, stranaka te uvidom u priležeće isprave, slijedom čega prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a niti drugostupanjski sud koji eventualno nije sankcionirao takvo počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Iako tužitelj u reviziji ne navodi u čemu bi se točno sastojala pogrešna primjena materijalnog prava  od strane nižestupanjski sudova, iz navoda u reviziji moglo bi se zaključiti da tužitelj smatra kako nikada nije niti prestao biti vlasnikom spornih pokretnina, slijedom čega tuženi drže bez pravnog osnova sporne pokretnine i dužni su mu ih predati u posjed.

 

Takvi navodi tužitelja u suprotnosti su s utvrđenim činjeničnim stanjem u postupku, iz kojeg nedvojbeno proizlazi da je tužitelj prvotno stekao pravo vlasništva spornih pokretnina, zatim ih unio u svoj obrt, iz kojeg je temeljem valjanih pravnih poslova prenio sporne pokretnine na prvotuženika. Na taj način pravilno su nižestupanjski sudovi zaključili da je prvotuženik u smislu odredbe čl. 115. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP) na temelju valjanog pravnog posla stekao predmetne pokretnine od dotadašnjeg vlasnika tužitelja. Stoga u smislu odredbi čl. 161. i 162. ZVDSP nema pretpostavki da tužitelj zahtijeva predaju u posjed predmetnih pokretnina jer isti nije dokazao svoje vlasništvo kao osnovnu pretpostavku za vlasnički zahtjev za povrat stvari.

 

Obzirom da nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, reviziju tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 393. ZPP i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 2. srpnja 2014.