Broj: Rev-x 467/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.d., K., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetniku u Z. odvjetničkom uredu M. K., Ž. R. i S. K. u K., protiv tuženice J. M. iz Z., kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-7454/13-2 od 19. studenoga 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10987/00-43 od 21. ožujka 2013., u sjednici održanoj 9. srpnja 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja „K.“ d.d.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

              "I. Odbija e tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              "1. Određuje se javna prodaja stana u Z., ..., upisanog u z.k.ul. 1947/5, k.o. G. Z. u zgradi izgrađenoj na čest. kat. broj 326 k.o. P., koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, blagavaonice, izbe, kupaonice, hodnika i lođe, u površni od 62,21 m², ulaz ravno, kat 6, stan broj 32, a koji je stan vlasništvo tuženice J. M. iz Z., ..., te je tuženica dužna trpjeti namirenje tužiteljeva potraživanja u iznosu od 224.369,49 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 18% godišnje počevši od dana dospijeća pa do konačne isplate i to iz cijene postignute prodajom založenog stana.

              2. Tuženica se može osloboditi naložene prodaje nekretnine ako isplati tužitelju ukupan iznos potraživanja naveden u točki 1. izreke

              3. Tuženici se nalaže da tužitelju nadoknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana zaključenja glavne rasprave do plateža, a sve to u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe."

 

alternativno

 

              "Nalaže se tuženoj da plati tužitelju svotu od 224.369,49 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi zakonske zatezne kamate počam od 08.10.1997. pa do 30.06.2002. po stopi od 18%, od 01.07.2002. pa do 31.12.2007. po stopi od 15%, a od 01.01.2008. pa do potpune isplate po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena sukladno čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a, a sve to najviše do iznosa od 500.000,00 kuna.

              Tuženici se nalaže da tužitelju nadoknadi parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana zaključenja glavne rasprave do plateža, a sve to u roku od petnaest dana pod prijetnjom ovrhe."

 

              II. Nalaže se tužitelju da nadoknadi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 18.550,00 kuna u roku od 15 dana."

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv te presude reviziju podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) ovaj sud ispituje pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima iznesenim u reviziji odluke sudova nižeg stupnja ne sadržavaju nedostatke zbog kojih se ne bi mogle ispitati jer imaju jasne i razumljive razloge koji odgovaraju stanju spisa i podatcima u spisu. Tako da nije osnovan istaknuti razlog postojanja bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Nije niti osnovan istaknuti razlog postojanja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 191. ZPP-a.

 

Naime, kada je tužitelj pored zahtjeva kojeg je istakao u tužbi i koji je citiran u točki I. 1., 2. i 3. izreke presude suda prvog stupnja i koji zahtjev sadržava nenovčani zahtjev i građanskopravnu ponudu (točka 2. izreke) u smislu čl. 409. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 93/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO), tužitelj 3. rujna 2009. istaknuo i alternativni zahtjev sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a on je time i preinačio tužbu na način da je pored prvotno istaknutog zahtjeva istaknuo još jedan zahtjev.

 

Stoga sudovi nisu pogrešno ocijenili da se radi o preinačenju tužbe sukladno odredbi čl. 191. ZPP-a i da se radi o isticanju drugog zahtjeva uz postojeći, neovisno o tome što sud dolazi u poziciju da o tom naknadno postavljenom zahtjevu odlučuje tek ako odluči da zahtjev istaknut prije nije osnovan u smislu čl. 188. st. 2. ZPP-a.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da tužitelj nije stekao založno pravo na nekretnini koje mu daje pravo tražiti da je tužena dužna trpjeti prodaju radi namirenja novčane tražbine tužitelja jer to založno pravo nije upisano u zemljišne knjige.

 

Kako se založno pravo na nekretnini stječe uknjižbom u zemljišne knjige sukladno odredbi čl. 309. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV), a to pravo tužitelj nije stekao to mu niti ne pripada pravo tražiti namirenje iz prodaje nekretnine u smislu odredbe čl. 339. i čl. 340. ZV-a.

 

Pravilno tužitelj u reviziji ističe da je pokretanjem parničnog postupka kojim traži ostvarivanje prava na namirenje iz založene nekretnine predstavlja zahtjev upravljen prema dužniku radi namirenja dužne i dospjele tražbine pa se time i prekida i zastarijevanje sukladno odredbi čl. 388. ZPP-a.

 

No kada je vjerovnikova (tužiteljeva) tužba odbijena, ima se smatrati da prekida zastarijevanje nije niti bilo, sukladno odredbi čl. 389. st. 2. u svezi s čl. 389. st. 1. ZOO-a.

 

Sudovi su posve pravilno odbili tužitelja s njegovom hipotekarnom tužbom pa stoga činjenica podnošenja takve tužbe nema učinka na prekid zastarijevanja slijedom citirane odredbe.

 

Pravilno sudovi ocjenjuju da se glede dijela tužbenog zahtjeva iz tužbe koji glasi: „Tuženica se može osloboditi naložene prodaje nekretnine ako isplati tužitelju ukupan iznos potraživanja naveden u točki 1. izreke.“ radi o alternativnom ovlaštenju oslobađanja tuženika od obveze o kojem sud ne može niti raspravljati niti meritorno odlučivati, zbog čega takav zahtjev nije niti samostalan zahtjev niti se uopće može smatrati zahtjevom na isplatu.

 

Stoga postavljeni zahtjev za isplatu kojeg tužitelj postavlja alternativno, 3. rujna 2009. nije usklađivanje zahtjeva koji je kako je to gore rečeno alternativno ovlaštenje oslobađanja tuženika od obveze, već se radi o posebnom zahtjevu koji je postavljen izvan zastavnog roka iz čl. 371. ZOO-a što u ovoj fazi postupka nije niti sporno.

 

Kako u ovoj fazi postupka nije sporno da je alternativno postavljen zahtjev na isplatu podnesen po isteku roka zastare od pet godina, već je bila sporna priroda tog zahtjeva, s obzirom na tvrdnje tužitelja, koje su iz gore navedenih razloga ocijenjene neosnovanim, to su sudovi pravilno odbili tužitelja i s postavljenim zahtjevom na isplatu sukladno odredbi čl. 360. st. 1. ZOO-a

 

Zbog svih gore navedenih razloga valjalo je reviziju tužitelja odbiti i riješiti kao u izreci sukladno odredbi čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 9. srpnja 2014.