Broj: P-955/2013

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu toga suda Aneli Batinac-Bartulović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz B., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima Z. G., T. F.-G. i H. M., odvjetnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda u B., protiv tuženika D. J. iz B., OIB:…, zastupanog po punomoćniku Č. J., odvjetniku u B., radi naknade štete i uporabe tuđe stvari u svoju korist, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 04.lipnja 2014. godine, u nazočnosti punomoćnika stranaka i tužitelja osobno, primjenom odredbe čl. 335. st. 3. Zakona o parničnom postupku ( NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i dr., dalje ZPP ), dana 17.srpnja 2014. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Tuženik D. J. iz B., dužan je platiti tužitelju I. M. iz B., iznos od 18.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, odnosno po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to :

- na iznos od 6.000,00 kn tekućom  od 27.srpnja 2012.g. do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. kolovoza 2012.godine do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. rujna 2012.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1.listopada 2012.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. studenog 2012.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. prosinca 2012.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. siječnja 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. veljače 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. ožujka 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. travnja 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. svibnja 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. lipnja 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 1.000,00 kn tekućom od 1. srpnja 2013.godine do isplate,

- na  iznos od 500,00 kn tekućom od 1. kolovoza  2013.godine do isplate, kao i platiti mu iznos od 1.014,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje, odnosno po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 24.srpnja 2013.g. do isplate, sve u roku od 15 dana.

 

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 1. veljače 2012.godine do 26.srpnja 2012. godine na iznos od 1.000,00 kn, za razdoblje od 1. ožujka 2012.godine do 26. srpnja 2012.godine na iznos od 1.000,00 kn, za razdoblje od 1. travnja 2012.godine do 26. srpnja 2012.godine na iznos od 1.000,00 kn, za razdoblje od 1. svibnja 2012.godine do 26. srpnja 2012.godine na iznos od 1.000,00 kn, za razdoblje od 1. lipnja 2012.godine do 26. srpnja 2012.godine na iznos od 1.000,00 kn te za razdoblje od 1. srpnja 2012.godine do 26. srpnja 2012.godine na iznos od 1.000,00 kn. 

 

              III. Odbijaju se kao neosnovani protutužbeni zahtjevi koji glase:

 

„ Nalaže se tužitelju - protutuženiku I. M. sa prebivalištem u B., OIB:… da plati tuženiku - protutužitelju D. J. sa prebivalištem u B., OIB: … iznos od 7.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu Eur važećem na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, tekućom od dana 23.rujna 2013.g. do isplate.“

 

„Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o nagodbi zaključen dana 21.prosinca 2011. godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. Č. P. dana 21.prosinca 2011. godine, pod brojem OV-…, a koji je zaključen između tužitelja - protutuženika I. M. iz B., i tuženika - protutužitelja D. J. iz B., i to u dijelu gdje je čl.3. ugovoreno, a iznad iznosa od 8.500,00 Eur da se plaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom, a ujedno i naknadom za stanovanje do 31.prosinca 2011.g.“

 

IV. Tuženik je dužan tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 7.965,00 kn    zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 12% godišnje odnosno po stopi koja se dobije uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena tekućom od 17.srpnja 2014. godine do isplate, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

           Tužitelj I. M. je protiv tuženika D. J. dana 23.rujna 2013.g. podnio tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom dana 21.prosinca 2011.g. sklopio i kod javnog bilježnika solemnizirao Ugovor o nagodbi kojim su uredili svoje međusobne odnose vezane za kupoprodaju nekretnine upisane u zk.ul.br…. k.o. …, čk.br….  724 m2  i to stambena zgrada kbr…. (prizemna stambena zgrada sa 105 m2, dvorište sa 599m2 i izgrađeno zemljište sa 20m2). Nastavno navodi da su člankom 4. Ugovora o nagodbi ugovorili da se taj ugovor raskida ukoliko tuženik ne plati kupovninu do 01.svibnja 2012.g. te da tuženik pristaje da javni bilježnik u tom slučaju na ugovor stavi potvrdu ovršnosti kako bi se mogla provesti ovrha iseljenjem tuženika s nekretnine koja je bila predmet prodaje. Tužitelj tvrdi da tuženik do 01.svibnja 2012.g. nije podmirio ostatak kupoprodajne cijene tako da se ugovor smatra raskinutim, a nastavno navodi da je na Ugovor o nagodbi dana 03.svibnja 2012.g. kod javnog bilježnika M. Č. P. pod brojem OV-… stavljena potvrda o ovršnost time da je Ugovor o nagodbi stekao svojstvo ovršnosti dana 02.svibnja 2012.g.. Tužitelj je protiv tuženika pokrenuo i ovršni postupak radi iseljenja i predaje u posjed predmetnih nekretnina koji postupak je vođen kod Općinskog suda u Bjelovaru u predmetu br.Ovr-…, te je na uredovanju održanom dana 18.srpnja 2013.g. tuženik napustio nekretninu tužitelja i ona je predana tužitelju u posjed slobodna od osoba i stvari. Obzirom da tuženik nije isplatio ostatak kupoprodajne cijene i ugovor se smatra raskinutim, tužitelj tvrdi da je tuženik od 01.siječnja 2012.g. do 18.srpnja 2013.g. bespravno koristio njegovu nekretninu, koja je u naravi kuća sa okućnicom i od toga ostvario korist u visini od 1.000,00 kn mjesečno, pa pozivajući se na odredbu čl. 165. st.1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, od tuženika  za navedeno razdoblje potražuje naknadu u iznosu od po 1.000,00 kn mjesečno, što smatra vrijednošću koristi koje je ostvario tuženik korištenjem njegove nekretnine, a što ukupno za razdoblje od 1. siječnja 2012.godine do 18. srpnja 2013.godine iznosi 18.500,00 kn, koji iznos potražuje od tuženika postavljenim tužbenim zahtjevom zajedno sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesečni iznos od prvog dana narednog mjeseca.

              U tužbi se također navodi da tuženik nije uredno plaćao naknadu za utrošak električne energije za razdoblje od 27.siječnja 2013.g. do 23.srpnja 2013.g., a koristio je njegovu nekretninu, tako da je on dana 23.srpnja 2013.g. platio Hrvatskoj elektroprivredi iznos od 1.014,18 kn, čime je došlo do umanjenja njegove imovine te pozivajući se na odredbe čl.1046., 1086., 1089. i 1090. Zakona o obveznim odnosima potražuje od tuženika da mu taj iznos isplati zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.srpnja 2013.g. pa do isplate.

 

              Tuženik u odgovoru na tužbu (list 15-17) priznaje da je s tužiteljem dana 21.prosinca 2011.g. sklopio Ugovor o nagodbi u vezi s kupoprodajom predmetne nekretnine kojim su uredili međusobne odnose s time da ističe da nije istinita tvrdnja tužitelja da je on kriv za raskid ugovora, jer ostatak kupoprodajne cijene nije mogao podmiriti obzirom da nije prodao jednu drugu svoju nekretninu zbog čega nije uspio doći do novca za isplatu kupoprodajne cijene. Ne osporava da je koristio tužiteljeve nekretnine od 01.siječnja 2012.g. do 18.srpnja 2013.g., te da je ostvario korist od 1.000,00 kn mjesečno, ali smatra da tužitelju ne pripada pravo na isplatu tog iznosa i to iz razloga što je prilikom sklapanja Ugovora o nagodbi od 21.prosinca 2011.g. tužitelj iskoristio njegove teške materijalne prilike i nametnuo mu odredbe čl.3. Ugovora o nagodbi prema kojima se do tada plaćeni iznos od 16.000,00 Eur na ime kupoprodajne cijene smatra kaparom, a ujedno i naknadom za stanovanje do 31.prosinca 2011.g. Nadalje navodi da ukoliko se uzme u obzir da je u okviru navedenih 16.000,00 Eur uračunata i naknada za stanovanje, prema citiranom čl. 3. Ugovora o nagodbi, u razdoblju od 12. veljače 2010.godine do 31. prosinca 2011.godine, po 1.000,00 kn mjesečno kako to navodi i sam tužitelj, može se zaključiti kako je u okviru iznosa od 16.000,00 Eur uračunata i naknada za 23 mjeseca, dakle za razdoblje od 12. veljače 2010.godine do 31. prosinca 2011.godine, u ukupnom iznosu od 23.000,00 kn ili protuvrijednosti od 3.000,00 Eur, a što prema tome znači da je tužitelj na ime kapare zadržao iznos od 13.000,00 Eur ( 16.000,00 Eur -3.000,00 Eur ) pa kako je to 23,6% od kupoprodajne cijene koja je iznosila 55.000,00 Eur to tuženik smatra da je to prekomjerna odnosno pretjerano visoka kapara. Priznaje kao primjerenu kaparu iznos od 5.500,00 Eur, što je 10 % od kupoprodajne cijene i odgovora važećoj sudskoj praksi, a na ime naknade za korištenje tužiteljevih nekretnina od 12.veljače 2010.g. do 31.prosinca 2011.g.  priznaje tužitelju iznos od 3.000,00 Eur i suglasan je da se taj iznos prizna tužitelju od ranije uplaćenog iznosa od 16.000,00 Eur, dok je za iznos od 2.500,00 Eur istakao prigovor radi prebijanja i postavio protutužbeni zahtjev, pozivajući se na odredbu st.4. čl.304. Zakona o obveznim odnosima,  kojim traži da se naloži tužitelju da mu isplati iznos od 5.000,00 Eur  u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu Eur važećem na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate (list 16 i 17).

              Na ročištu održanom dana 24.ožujka 2014.g. (list 35 i 36 ) tuženik nadopunjuje svoje činjenične navode iz odgovora na tužbu i ističe da je Ugovor o nagodbi djelomično ništetan jer je tužitelj prilikom njegovog sklapanja iskoristio njegove teške materijalne i obiteljske prilike, što da je u suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima i to s osnovnim načelom savjesnosti i poštenja kao i s načelom jednakih vrijednosti uzajamnih davanja stranaka, a preinačio je i protutužbu postavljajući još jedan zahtjev (list 36) koji glasi: „Utvrđuje se da je djelomično ništav Ugovor o nagodbi zaključen dana 21.prosinca 2011. godine, koji je solemniziran kod javnog bilježnika M. Č. P. dana 21.prosinca 2011. godine, pod brojem OV-…, a koji je zaključen između tužitelja - protutuženika I. M. iz B., i tuženika - protutužitelja D. J. iz B., i to u dijelu gdje je čl.3. ugovoreno, a iznad iznosa od 8.500,00 Eur da se plaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom, a ujedno i naknadom za stanovanje do 31.prosinca 2011.g.“

              Tuženik je na istom ročištu ( list 36 ) i povisio protutužbeni zahtjev od prvotno zatražene isplate iznosa od 5.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu Eur na dan isplate sada na iznos od 7.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za valutu Eur na dan isplate.

 

              Na istom ročištu, temeljem čl. 190.st.2. ZPP-a, sud je rješenjem dopustio preinaku protutužbe povišenjem protutužbenog zahtjeva i isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći ( list 36 ).

 

              Na ročištu održanom dana 23. travnja 2014.godine tuženik je odustao od prigovora radi prebijanja istaknutog u protutužbi (list 41 odlomak III.). Na istom ročištu dana 23.travnja 2014.g. (list 41) tuženik je ustvrdio i da je Ugovor o nagodbi djelomično ništetan zbog toga što se radi o zelenaškom ugovoru.

             

              Tužitelj je predložio da sud prihvati postavljeni tužbeni zahtjev te odbije protutužbene zahtjeve, kao i da tuženika obveže da mu naknadi parnične troškove zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, dok je tuženik predložio da sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, a da prihvati protutužbene zahtjeve, te je postavio  i zahtjev za naknadu parničnih troškova.

 

              Radi razjašnjenja spornih odlučnih činjenica sud je izveo dokaze uvidom u  Ugovor o nagodbi od 21.prosinca 2011.g. (list 4, 25), potvrdu privatne isprave i potvrdu ovršnosti (list 5, 26-27), prijedlog i rješenje o ovrsi Općinskog suda u Bjelovaru br.Ovr-… od 21.kolovoza 2012.g. (list 6-7), zapisnik o pljenidbenom popisu i procjeni od 18.srpnja 2013.g. (list 8), potvrdu o uplati (list 9), predugovor o prodaji nekretnine s pridržanim pravom vlasništva od 12.veljače 2010.g. (list 21-23), dopis od 28.studenog 2011.g. (list 24), izjavu od 27.prosinca 2013.g. (list 28), ugovor od 07.rujna 2013.g. (list 29), ispis internetske objave (list 30-32), ugovor o prodaji nekretnine od 12.veljače 2014.g. (list 39), punomoć i dopis (list 48), te je izvršen uvid u ovosudne spise br.P-… i Ovr-… (u prilogu).

 

              Izvedeni su dokazi saslušanjem svjedoka M. K. (list 41-42), M. Đ. (list 50-51), G. P. (list 51) i V. J. (list 51).

 

              Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja I. M. (list 42-45) i tuženika D. J. (list 45-46).

 

              Izvedene dokaze sud je ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a.

             

              Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, a protutužbeni zahtjevi su neosnovani.

 

              Među strankama nije sporno, a to proizlazi i iz pisanog ugovora (list 21-23) da su dana 12.veljače 2010.g., tužitelj kao prodavatelj, a tuženik kao kupac, sklopili Predugovor o prodaji nekretnine s pridržanim pravom vlasništva za cijenu od 55.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja od čega je prilikom sklapanja tog ugovora tuženik isplatio iznos od 16.000,00 Eur, dok se ostatak kupoprodajne cijene obvezao isplatiti u tri jednaka obroka po 13.000,00 Eur, time da je zadnji obrok dospijevao 12.veljače 2013.g.

              Čl.7. tog Ugovora stranke su ugovorile i da kupac stječe pravo korištenja nekretnine od dana potpisa ugovora.

 

              Među strankama nije sporno niti da tuženik osim iznosa od 16.000,00 Eur nije ništa tužitelju isplatio već su stranke dana 21.prosinca 2011.g. sklopile Ugovor o nagodbi  ( list 4 ) solemniziran po javnom bilježniku M. Č. P. iz B. pod brojem OV-… i ponovno regulirali svoje obveze u vezi s kupoprodajom nekretnine.

 

              Čl.3. tog Ugovora o nagodbi (list 4) konstatirano je da ostatak kupoprodajne cijene iznosi 39.000,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju najkasnije do 01.svibnja 2012.g., a ako tuženik to ne učini, prema odredbama čl.4. Ugovor se raskida, a tuženik kao kupac pristaje da javni bilježnik na ugovor i to na pisani zahtjev tužitelja stavi potvrdu o ovršnosti i da se može provesti ovrha radi tuženikova iseljenja.

 

              Čl.3 Ugovora o nagodbi stranke su ugovorile da se ranije isplaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom, a ujedno i naknadom za stanovanje tuženika do 31.prosinca 2011.g., a nije sporno i da je tuženik nastavio koristiti tužiteljeve nekretnine i poslije 31.prosinca 2011.g. sve do 18.srpnja 2013.g. kada ih je napustio.

 

              Kako tuženik tužitelju nije isplatio ostatak kupoprodajne cijene do 01.svibnja 2012.g. prema odredbama čl.4. tog Ugovora smatra se da je ugovor raskinut, te da je tuženik tužiteljeve nekretnine bespravno koristio od 01.siječnja 2012.g. do 18.srpnja 2013.g. kada ih je napustio.

 

              Tužitelj za korištenje svojih nekretnina potražuje iznos od 1.000,00 kn mjesečno što za navedeno razdoblje iznosi 18.500,00 kn, a što tuženik smatra primjerenim i u biti priznaje činjenične navode tužitelja (list 15), pa je sud temeljem odredbi čl.1111. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine br. 35/05 i 41/08, dalje ZOO ) prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da mu isplati s naslova naknade za korištenje njegove nekretnine iznos od 18.500,00 kn, kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove presude.

 

              Međutim, sud djelomično nije prihvatio zahtjev za isplatu zatezne kamate koja teče na svaki mjesečni iznos od 01.-og u narednom mjesecu.

 

              Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o ugovornoj obvezi kojoj rok ispunjenja nije određen pa da se dospijeće potraživanja određuje u skladu s odredbama čl.173. i čl.300. ZOO-a, već se radi o izvanugovornoj obvezi nastaloj stjecanjem bez osnove pa dospijeće obveze odnosno početak tijeka zatezne kamate ovisi o tome da li se radi o poštenom stjecatelju ili nepoštenom stjecatelju, u smislu odredaba čl.1111. ZOO-a.

 

              Odredbom čl. 1115. ZOO propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

              Tuženik je stupio u posjed tužiteljevih nekretnina temeljem čl.7. Predugovora o prodaji nekretnine s pridržanim pravom vlasništva (list 21-23). Ugovor o nagodbi ne sadrži posebnu odredbu kojom bi bilo točno određeno kada za tuženika prestaje pravo korištenja tužiteljeve nekretnine, već sadrži odredbu čl. 4. prema kojoj tuženik za slučaj neisplate kupovnine pristaje da se na taj ugovor stavi potvrda ovršnosti temeljem koje će se moći provesti ovršni postupak radi njegova iseljenja,  pa kako je tužitelj  prijedlog za ovrhu protiv tuženika radi njegova iseljenja Općinskom sudu u Bjelovaru  podnio dana 26.srpnja 2012.g (list 6), do tada je tuženik bio pošteni stjecatelj, tako da tužitelju zatezna kamata, sukladno odredbama čl. 1115. ZOO-a na dosuđeni iznos od 6.000,00 kn ( razdoblje od siječnja do lipnja 2012.g. ) pripada počev od 27. srpnja 2012.godine, dakle podnošenjem zahtjeva, a to je u ovom slučaju prijedlog za ovrhu, a na preostali dosuđeni iznos od 12.500,00 kn ( počev od srpnja 2012.g do 18. srpnja 2013.godine ), dakle nakon što je tuženik postao nepošten stjecatelj podnošenjem prijedloga za ovrhu, te odlučujući u okvirima postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelju zatezna kamata pripada na pojedinačne iznose ( od kojih je prvi s dospjećem 1. kolovoza 2012.godine ) kako ih je i zatražio, jer se radi o stečenom s naslova korištenja nekretnine koja se korist, kao dio troškova života,  stječe mjesečno i osnovano tužitelj od tuženika za to razdoblje i to kao nepoštenog stjecatelja, kamatu potražuje od prvog u mjesecu za prethodni mjesec, te je valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

              U toč. II. izreke, sud je odbio dio tužbenog zahtjeva za isplatu zatezne kamate, kojeg je obzirom na naprijed navedeno ocijenio neosnovanim.

 

              Sud je tužitelju dosudio i iznos od 1.014,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.srpnja 2013.g., a koji iznos je tužitelj platio Hrvatskoj elektroprivredi na ime utroška električne energije za predmetne nekretnine kada ih je tuženik koristio, a koji zahtjev ne samo da tuženi nije osporio već se nije niti očitovao na tužbu u tom dijelu, a sud prihvaća uvjerljivim iskaz tužitelja iz kojeg proizlazi da nakon što se tuženik iselio iz predmetne nekretnine nitko drugi nekretninu nije koristio (list 44).

 

              Sud nije prihvatio protutužbeni zahtjev tuženika da mu tužitelj isplati iznos od 7.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti sa zakonskom zateznom kamatom kao i protutužbeni zahtjev da se utvrdi da je djelomično ništetan Ugovor o nagodbi (list 36).

 

              Iznos od 7.500,00 Eur koji potražuje tuženik od tužitelja protutužbom tuženik temelji na tvrdnjama da se nije moglo u čl.3. Ugovora o nagodbi ugovoriti da se ranije isplaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom, a istovremeno i naknadom za korištenje tužiteljeve nekretnine do 31.prosinca 2011.g.

 

              Iz Ugovora o nagodbi nije vidljivo koji iznos se odnosi na kaparu, a koji iznos na naknadu za korištenje tužiteljeve nekretnine, a da to nije bilo niti ugovoreno, nedvojbeno proizlazi iz iskaza stranaka (list 42-47).

 

              Iz iskaza tužitelja zapravo proizlazi  ( list 44 ) da je on prilikom sklapanja Ugovora o nagodbi za katni dio kuće tražio najamninu od 1.200,00 kn mjesečno, nakon čega da je odvjetnik H. M. rekao da bi najamnina za cijelu kuću mogla iznositi 2.500,00 kn i da su se s tim složili tuženik i njegova majka.

 

              Međutim, sud ne prihvaća uvjerljivim iskaz tužitelja u tom dijelu, jer iz suglasnih iskaza tuženika (list 46) i njegove majke M. Đ. (list 49) proizlazi da nije bilo govora o visini kapare, a niti o visini naknade za korištenje tužiteljevih nekretnina.

 

              Kako tužitelj tužbom potražuje naknadu za korištenje predmetnih nekretnina za razdoblje od 01.siječnja 2012.g. do 18.srpnja 2013.g. u visini od 1.000,00 kn mjesečno, tuženik zaključuje da je tužitelj u tom iznosu ( 16.000,00 Eur ) obračunao i naknadu do 31.prosinca 2011.g., što znači za 23 mjeseca iznos od 23.000,00 kn. Tuženik smatra i da bi kapara mogla iznositi 10% od kupoprodajne cijene odnosno iznos od 5.500,00 Eur i pozivajući se na odredbe st.4. čl.304. ZOO-a postavio je protutužbeni zahtjev da mu tužitelj isplati iznos od 7.500,00 Eur u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom (list 36).

              Pozivajući se na odredbe st.4. čl.304. tuženik je postavio i zahtjev da sud po njegovom mišljenju prekomjernu kaparu umanji za iznos od 7.500,00 Eur.

 

              Protutužbeni zahtjev ( list 36 ) tuženika da se utvrdi djelomično ništetnim Ugovor o nagodbi tuženik temelji na činjenici da je u tom dijelu ugovor u suprotnosti s osnovnim načelima Zakona o obveznim odnosima i to načelom savjesnosti i poštenja, te načelom jednake vrijednosti uzajamnih davanja stranaka kao i da postoje drugi razlozi ništavosti iz čl.322. ZOO-a, a i da se radi o zelenaškom ugovoru.

 

              Međutim, prema ocjeni ovoga suda ne postoje zakonske pretpostavke za smanjenje kapare jer se ne radi o prekomjerno visokoj kapari, a ne bi se radilo o tome niti da je ugovoreno da se cijeli isplaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom, budući su stranke zaključile Ugovor o nagodbi.

 

              Bitna karakteristika Ugovora o nagodbi iz čl.150. ZOO-a je ta da taj ugovor sklapaju osobe između kojih već postoje određeni pravni odnosi, ali su djelomično ili u cijelosti postali sporni ili za neke postoji neizvjesnost da li će se ostvariti pa obje ugovorne strane uzajamnim popuštanjem prekidaju spor odnosno otklanjaju neizvjesnost, a prava i obveze uređuju tako da pojačavaju postojeća osiguranja ili uvode nova, s time da sadržaj nagodbe može biti svako pravo s kojim se može raspolagati, kako to propisuje odredba čl.153. ZOO-a, a ne može se niti tražiti poništaj ugovora o nagodbi zbog prekomjernog oštećenja, kako je to izričito propisano  čl.155. ZOO-a.

 

              Ugovorom o nagodbi od 21.prosinca 2011.g. (list 4) popuštanjem obiju ugovorni strana stranke su regulirale svoje obveze u vezi s kupoprodajom nekretnine i to prvenstveno da se otkloni neizvjesnost ispunjenja obveze, pa se tako tuženik suglasio da se već isplaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom i naknadom za korištenje tužiteljevih nekretnina dok se tužitelj odrekao kamate iz čl.3. Predugovora o kupoprodaji nekretnine s pridržanim pravom vlasništva (list 21), a tužitelj se odrekao i potraživanja za oštećenja na kući zbog izvođenja radova tuženika u potkrovlju te skidanja umivaonika.

 

              Prema ocjeni ovoga suda, tuženik pogrešno smatra da je prekomjerno oštećen postupkom tužitelja koji mu je nametnuo odredbe čl.3. Ugovora o nagodbi prema kojima se ranije uplaćeni iznos od 16.000,00 Eur smatra kaparom i naknadom za korištenje njegove nekretnine do 31.prosinca 2011.g.

 

              Naime, kada bi za tuženika primjenom čl.3. Ugovora o nagodbi i nastalo prekomjerno oštećenje, što po ocjeni ovoga suda nije, tuženik ne bi mogao zahtijevati poništenje nagodbe prema naprijed navedenoj izričitoj odredbi čl.155. ZOO-a, a nije riječ niti o djelomičnoj ništetnosti Ugovora o nagodbi iz razloga koje navodi tuženik.

 

              Prema ocjeni ovoga suda nije riječ niti o zelenaškom ugovoru, kako to tvrdi tuženik, navodeći da je tužitelj iskoristio njegove teške obiteljske i materijalne prilike, jer to ne proizlazi niti iz njegovog iskaza, a očigledno je i da se tuženik nije nalazio u takvim neprilikama. Naime, iz njegova iskaza proizlazi (list 45) da se na kupnju tužiteljevih nekretnina odlučio jer je htio poboljšati svoje stambene prilike jer je s obitelji koristio 65m2 stambenog prostora, a tužiteljeve nekretnine imaju 105m2 stambenog prostora što proizlazi iz Predugovora o prodaji nekretnine s pridržanim pravom vlasništva.

              Prihvatljivo je da se tuženik našao u nezavidnoj situaciji jer nije mogao prodati svoju nekretninu kao niti njegova majka M. Đ., koja je također namjeravala prodati svoju nekretninu i pokušati time pomoći tuženiku da isplati kupoprodajnu cijenu tužitelju, no iz tog proizlazi zaključak da se očigledno radilo o pogrešnoj procjeni tuženika za što samo on može snositi posljedice.

 

              Radi navedenog, valjalo je temeljem odredbi čl.322. i 329. ZOO-a u cijelosti odbiti protutužbene zahtjeve tuženika kao neosnovane, kako je to odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

 

              Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 3. u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Kako tužitelj sa tužbenim zahtjevom nije uspio samo u neznatnom dijelu, koji se odnosi na razdoblje za koje se potražuju zatezne kamate, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, dok je u cijelosti uspio u odnosu na protutužbene zahtjeve, tuženik mu je u obvezi naknaditi parnične troškove u cijelosti. Parnični troškovi tužitelja odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr. 7. st.1 važeće odvjetničke Tarife), sastav podneska od 22.siječnja 2014.g. kojim se očitovao na odgovor na tužbu i dao odgovor na protutužbu u iznosu od 1.000,00 kn (Tbr.8. toč.1. Tarife), troška zastupanja na ročištu održanom dana 23.siječnja 2014.g. koji je priznat u iznosu od 500,00 kn ( Tbr. 9. toč. 2. Tarife ),  troška zastupanja na ročištima dana 24.ožujka 2014.g., dana 23.travnja 2014.g. i dana 04.lipnja 2014.g., za svako u iznosu od po 1.000,00 kn (Tbr.9. toč.1. u vezi sa Tbr.7. toč.1. Tarife), troška PDV-a koji je priznat u iznosu od 1.375,00 kn, te sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 545,00 kn i na presudu u iznosu od 545,00 kn, dok tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na protutužbu jer ju prema važećim odredbama Zakona o sudskim pristojbama niti nije dužan platiti, tako da ukupni priznati troškovi tužitelja iznose 7.965,00 kn i tuženik ih je u obvezi tužitelju naknaditi zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 17.srpnja 2014.g., kao dana donošenja presude, a sukladno odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

 

              Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

U Bjelovaru, 17.srpnja 2014. godine.