Broj: Rev-x 51/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja I. M. iz Z., …, zastupan po punomoćniku M. R., odvjetniku u S.. B., protiv tuženika 1. O. O., zastupana po punomoćnici J. L., odvjetnici u S.. B., 2. A. H. iz Z., …, 3. D. B. iz D. S., … i 4. K. B. iz D. S., …, radi priznanja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž x-104/11 -2 od 19. prosinca 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-452/11-11 od 8. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 23. srpnja 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

              1. Odbacuje se revizija tužitelja I. M. kao nedopuštena.

 

              2. Odbacuju se podnesci - dopune revizije od 21. svibnja 2012.,  te od 24. svibnja 2012., kao nepravodobni.

             

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom prvostupanjskog Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-452/11-11 od 8. srpnja 2011., tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao vlasništvo nekretnina upisanih u zk. ul. br. 362. k.o. P., koje se sastoje od kč. br. 20/1, voćnjak Z. sa 588 čhv, što su tuženici dužni priznati i izdati mu valjanu tabularnu ispravu, koju će u protivnim zamijeniti presuda, kao i dozvoliti zemljišnoknjižni prijenos nekretnina na ime tužitelja, uz naknadu parničnog troška (točka I. izreke). Istom presudom tužitelju je naloženo tuženoj O. O. nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.562,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž x-104/11 -2 od 19. prosinca 2011., žalba tužitelja je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, dalje: ZPP), bez revizijskih prijedloga o postupanju s nižestupanjskim presudama, a sa zahtjevom za preispitivanje i usklađivanje prakse sudova u Republici Hrvatskoj u odnosu na pitanje stjecanje vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u društvenom vlasništvu.

 

Tužitelj je u reviziji postavio pitanje koje glasi: „Može li se u potpunosti zanemariti primjena Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine br. 91/96 i dr. dalje ZV) na stjecanje vlasništva nekretnine dosjelošću s obzirom da je tužba podnesena 1998., osobito odredba članka 388. stavak 3. i 4. Zakona o vlasništvu“.  Ovo pitanje dopunjava s dva potpitanja, navodeći „…odnosno, može li se dosjelošću steći vlasništvo na nekretnini koja je u određenom dijelu proteka potrebnog vremena za dosjelost bila u društvenom vlasništvu s obzirom na kvalificirani posjed posjednika od 1969. godine do podnošenja tužbe 1998.godine odnosno do danas, a uzimajući u obzir različite pravne režime kojima je nekretnina bila obuhvaćena (privatno vlasništvo i društveno vlasništvo), odnosno da li je revident stekao pravo vlasništva dosjelošću na nekretnini k.č.br.20/1 u k.o.P. koja je bila predmet postupka svojim posjedom koji je kvalificiran od 1969. do danas,a s obzirom daje tužba podnesena 1998.godine,bez obzira što se u periodu 1983-1991 godina,nekretnina nalazila u društvenom vlasništvu,ali je i dalje u posjedu revidenta do danas.“

Obrazlažući važnost postavljenog pitanje stjecanja vlasništva dosjelošću na nekretnini koja je u određenom periodu bila u društvenom vlasništvu, tužitelj navodi kako je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni posebno nakon presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu zahtjev br. 3528/04 T. protiv Republike Hrvatske od 11. srpnja 2009.,  kojom je utvrđena povreda prava vlasništva podnositelja zahtjeva odnosno povreda članka 1. Protokola broj l. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, jer navedena presuda predstavlja „svojevrsnu promjenu u pravnom sustavu RH zbog koje je potrebno preispitati sudsku praksu u pogledu stjecanja prava vlasništva nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu dosjelošću“.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su tužiteljev zahtjev zbog toga što su utvrdili da je tužitelj počeo stjecati dosjelošću pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini od kupnje 1963., odnosno u vrijeme kada je ona bila u režimu privatnog vlasništva, pa je dosjedanje započelo prije stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima, za vrijeme primjene pravnih pravila bivšeg OGZ-a. Za dosjelost po pravnom pravilu iz paragrafa br. 1468. OGZ-a bilo je potrebno vrijeme od 30 godina, odnosno od 20 godina prema Načelnom mišljenju opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 3/60 od 4. travnja 1960. Taj rok nije istekao do 1. rujna 1980., odnosno  do stupanja na snagu Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine" br. 53/91, 10/91, 9/92, 77/92 - dalje: ZOVO), pa je nastavio i u režimu ZOVO. Vrijeme dosjelosti (koje je teklo u dva zakonska režima) bi tužitelju isteklo 1989., kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva. S obzirom na to  tužitelju nije, u vrijeme kada je nekretnina prešla u režim društvenog vlasništva (1983.) istekao rok od 20 godina za stjecanje prava vlasništva dosjelošću jer mu se u rok za stjecanje prava vlasništva ne računa vrijeme posjedovanje proteklo od 1983. do 8. listopada 1991. - kada je odredba čl. 29. ZOVO stavljena izvan snage (čl. 3. Zakona o preuzimanju ZOVO, „Narodne novine" br. 53/91), pa tužitelj nije stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

Dakle, u bitnom, tužitelj podnosi predmetnu reviziju pitajući da li se u vrijeme potrebno za stjecanje dosjelošću vlasništva nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme u kojem su nekretnine bile društveno vlasništvo (prije 8. listopada 1991.). Odnosno, tužitelj pita, računa li se u rokove za stjecanje vlasništva dosjelošću i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana, a s obzirom na to da je odredbom čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZV) bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, uračunava i to vrijeme (navedenu odredbu ukinuo je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim odlukama od 17. studenog 1999.).

 

              U presudi Europskog suda za ljudska prava od 11. lipnja 2009. (predmet T. protiv Republike Hrvatske) taj je sud zauzeo shvaćanje da je podnositelj zahtjeva za zaštitu ljudskih prava i sloboda, F. T., stekao pravo vlasništva dosjelošću pri čemu je u tom konkretnom slučaju uračunato u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u društvenom vlasništvu.

 

              Iz navedene presude proizlazi kako Europski sud za ljudska prava na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske gleda „kao na ispravak nepoštenih učinaka čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996.“, te je stoga ta odluka Ustavnog suda „u javnom interesu“. Ali iz navedene presude Europskog suda proizlazi i to da sud smatra bitnim (u predmetu na koji se odnosi njegova presuda) činjenice: da je vlasnik zemljišta bio pokojni ujak podnositelja zahtjeva, da je zemljište bilo konfiscirano 1949. od socijalističkih vlasti i da je od tada kao vlasnik zemljišta upisana država, da je majka podnositelja zahtjeva bila u posjedu zemljišta od 1953., što je to nastavio podnositelj zahtjeva nakon njezine smrti 16. veljače 1992.

 

              Europski sud za ljudska prava u presudi, nadalje, naglašava kako nema naznaka da je bilo tko osim same države stekao bilo kakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je bilo koja treća osoba osim samog podnositelja zahtjeva ikada zahtijevala bilo kakva prava u odnosu na to zemljište. Zbog toga Europski sud za ljudska prava smatra da u navedenom predmetu nije bilo mjesta zabrinutosti koje su potaknule Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine čl. 388. st. 4. ZV. Naime, Europski sud za ljudska prava navodi da je navedena „odredba ukinuta kako bi se zaštitila prava trećih osoba, dok u predmetu podnositelja zahtjeva nisu bila uključena bilo kakva prava trećih osoba“.

 

              U predmetu T. protiv Republike Hrvatske Europski sud za ljudska prava također smatra da „podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao – s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba – snositi posljedice greške koju je počinila sama država donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja je vlasništvo imovine (koju je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna) vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca posebice kad ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

 

              Prema tome, u predmetu Europskog suda za ljudska prava na kojeg se poziva revident nije bilo pretenzija trećih osoba koje bi bilo inkopatibilne s pretenzijama podnositelja zahtjeva, a stranka u tom postupku bila je Republika Hrvatska. Tom odlukom općenito nije dovedena u pitanje Odluka Ustavnog suda, kao ni njeni učinci, u pogledu ukidanja odredbe čl. 388. st. 4. ZV.

 

              U ovom parničnom postupku postoji treća osoba (1. tužena O. O.) kojoj je predmetna nekretnina prenesena u vlasništvo. Cilj ukidanja čl. 388. st. 4. ZVDSP jest upravo zaštita trećih osoba, a stranka u ovom postupku (tuženik) nije Republika Hrvatska, čije tijelo je donijelo neustavan zakon, nego upravo treća osoba u čijem interesu je Ustavni sud Republike Hrvatske ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZVDSP.

 

              Prema tome, predmetni slučaj i slučaj na koji se odnosi presuda Europskog suda za ljudska prava nisu podudarni u svim bitnim elementima, pa ovaj revizijski sud ocjenjuje da zbog navedene presude Europskog suda za ljudska prava u ovom slučaju nema potrebe za preispitivanjem sudske prakse.

 

              U smislu navedenog, ovaj revizijski sud ocjenjuje da pravno pitanje zbog kojeg je podnesena revizija nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 2. ZPP), pa je temeljem odredbe čl. 392b. st. 3. ZPP riješeno kao u izreci (točka 2. izreke ovog rješenja).             

 

Međutim, tužitelj  je predmetnu reviziju dopunjavao podnescima od 21. svibnja 2012., te od 24. svibnja 2012.

 

Stranka može dopunjavati reviziju, odnosno podnositi reviziju u jednom, dva ili više podnesaka, ali sve to mora biti učinjeno unutar zakonom propisanog roka za podnošenje. Nije odlučno je li revizija izjavljena u jednom podnesku ili više pisanih podnesaka. Ako se revizija izjavljuje u više podnesaka, svi ti podnesci moraju biti podneseni sudu unutar zakonom propisanog roka i u tom slučaju čine jednu reviziju, pa ih i revizijski sud razmatra kao jedinstvenu cjelinu.

 

Drugostupanjska presuda dostavljena je punomoćniku tužitelja – odvjetniku 19. travnja 2012., pa su dopune revizije podnesene izvan zakonskog roka od 30 dana unutar kojeg stranke mogu izjaviti reviziju računajući od dana dostave prijepisa presude (čl. 382. ZPP-a).

 

Kako su podnesci s dopunom revizije dostavljeni prvostupanjskom sudu izvan zakonom propisanog roka za podnošenje revizije, to je valjalo primjenom odredbe članka 392. stavak 1. ZPP-a, odbaciti te podneske kao nepravodobne (točka 2. izreke ovog rješenja).

 

Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziji jer, po ocjeni ovoga suda, nije riječ o troškovima koji bi bili potrebni za vođenje ove parnice (čl.155. ZPP).

 

U Zagrebu, 23. srpnja 2014.