Broj: Pi 556/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja pod 1) I. B., OIB:.., iz S., i pod 2) I. B. R., OIB:…, iz S., , oboje zastupani po pun. M. J., odvj. u S. protiv tuženika G. S., OIB:…, zastupanog po pun. J. R., dipl. pravnici kod tuženika, radi isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 2. srpnja 2014.g. u prisutnosti zamjenice pun. tužitelja i pun. tuženika, dana 18. kolovoza 2014. g.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

''Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima pod 1) i 2) iznos od 142.855,53 kn s pripadajućom zateznom kamatom propisanom zakonom.''

 

II.Dužni su tužitelji pod 1) i 2) u roku od 15 dana isplatiti tuženiku na ime troškova postupka iznos od 889,27 kn.

 

Obrazloženje

 

U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 17. srpnja 2012. g. tužitelji su naveli da su dugogodišnji zadnji, mirni i neposredni suposjednici nekretnine označene kao čest. zem. 52/1 k.o. S.. Tužitelji da su, kao pravni slijednici pok. oca M., koji je i prije njih bio upisan kao posjednik ove nekretnine i koji je kao poljoprivrednik dugi niz godina obrađivao to zemljište, smatrali da su oni vlasnici te su pred ovim sudom pokrenuli postupak radi utvrđenja i ispravka uknjižbe protiv zemljišno-knjižnog vlasnika M. B. broj I P 2766/99 u kojem je donesena presuda zbog izostanka od 29. rujna 1999. g. temeljem koje su se oni i uknjižili kao suvlasnici. U postupku po tužbi G. S., kao tužitelja, koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem I P 823/04 protiv njih, kao tuženika, da su doznali da M. B. nije bio stvarni vlasnik nekretnine nego da je on ranije temeljem zamjene stekao vlasništvo druge nekretnine, a da je temeljem pravnih poslova koji su slijedili nakon zamjene vlasništvo stekao tuženik. Stoga je u predmetu I P 823/04 donesena presuda kojim je utvrđeno da je tuženik vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 52/1 k.o. S. te su tužitelji obvezani predati nekretninu vlasniku u posjed, što na području gdje se nekretnina nalazi nije bio rijedak slučaj. Tužitelji su, nadalje, naveli da su obrađivanjem i uređivanjem zemljišta povećali njegovu vrijednost koja je bez valjane pravne osnove prešla u vlasništvo tuženika. Vrijednost građevinskih poboljšica procijenio je vještak za graditeljstvo J. Č., kojeg su angažirali tužitelji i koji je 7. srpnja 2011. g. utvrdio vrijednost jednog pomoćnog objekta u visini od 30.706,83 kn, a drugog pomoćnog objekta u visini od 24.109,70 kn. Tužitelji su angažirali i vještaka za poljoprivredu Z. Š. koji je utvrdio vrijednost nasada u srpnju 2011. g. u visini od 88.039,00 kn. Tužitelji da su se dopisom od 15. srpnja 2011. g. obratili tuženiku i postavili zahtjev za isplatu naknade za građevinske poboljšice i poljoprivrednu kulturu u ukupnom iznosu od 142.855,53 kn o kojem se tuženik nije očitovao. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se tuženika obvezati na isplatu ukupnog iznosa od 142.855,53 kn s pripadajućim kamatama.

 

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu navodeći da su tužitelji pod 1) i 2) posjedovali nekretninu tuženika kao nepošteni posjednici jer su znali da im ne pripada pravo na posjed na nekretnini koja je oduvijek bila u vlasništvu tuženika, što da je utvrdio i obrazložio ovaj sud u presudi broj I P 823/04 od 21. listopada 2008. g. Nadalje, sve da su se tužitelji i smatrali poštenim posjednicima, njihov posjed da je postao nepošten od časa primanja tužbe u predmetu I P 823/04. Položaj nepoštenog posjednika da je reguliran u odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, prema kojoj nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova samo ako su troškovi bili nužni i vlasniku. Obrađivanje zemljišta da sigurno nije nužno tuženiku, a niti je tuženik kao vlasnik tražio bilo kakvu vrstu ulaganja budući da je vlasnik taj koji odlučuje kako će i na koji način raspolagati svojom nekretninom.

 

U postupku su izvedeni dokazi pregledom povijesnog z.k. izvatka za z.u. 16181 k.o. S., rješenja Područnog ureda za katastar S. od 13. studenog 2001. g., presude zbog izostanka ovog suda broj I P 2766/99 od 29. rujna 1999. g., procjene ing. J. Č. od 7. srpnja 2011. g. s fotografijama, procjene mr. sc. Z. Š. od 6. srpnja 2011. g. s fotografijama, zahtjeva tužitelja od 15. srpnja 2011. g. i predmeta ovog suda broj I P 823/04 i Ovr-5561/10. 

 

Stranke su popisale parnični trošak.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja pod 1) i 2) za isplatu iznosa od 142.855,53 kn s pripadajućim kamatama, a na ime naknade za građevinske poboljšice i poljoprivrednu kulturu na zemljištu označenom kao čest. zem. 52/1 k.o. S., koje je bilo u posjedu tužitelja pod 1) i 2) i njihovog pravnog prednika-oca M. B., i koje je nakon pravomoćnosti presude ovog suda broj I P 823/04 vraćeno u posjed vlasniku-tuženiku u ovršnom postupku ovog suda broj Ovr-5561/10.

 

Iako to tužitelji izričito nisu naveli, jer su u tužbi, a vezano uz pravni osnov svog zahtjeva, jedino naveli da su obrađivanjem i uređivanjem povećali vrijednost zemljišta koja da je (vrijednost) bez valjane pravne osnove prešla u vlasništvo tuženika, zahtjev za isplatu koji su postavili temelji se, po ocjeni ovog suda, na odredbama čl. 164. i 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 76/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje ZV).

 

Naime, kad vlasnik uspije sa svojom reivindikacijskom tužbom i posjednik može, pod određenim pretpostavkama, istaknuti zahtjeve prema vlasniku. Pravila o tome sadrže odredbe čl. 164. i 165. ZV-a i ona se sadržajno razlikuju ovisno o tome da li se radi o poštenom ili o nepoštenom posjedniku.

 

Prva pretpostavka ostvarivanja prava posjednika na naknadu troškova je zahtjev vlasnika na predaju stvari odnosno izvršena predaja stvari. To bi značilo da za vrijeme dok se stvar nalazi u njegovu posjedu posjednik ne bi imao pravo postavljati zahtjev za naknadu.

 

U konkretnom je slučaju prvi uvjet zadovoljen jer su tužitelji pod 1) i 2) bili prisiljeni nakon pravomoćnog okončanja reivindikacione parnice (I P 823/04) u ovršnom postupku (Ovr-5561/10) predati nekretninu u posjed tuženiku kao vlasniku.

 

S obzirom na različiti opseg prava na naknadu troškova koji pripada poštenom i nepoštenom posjedniku, trebalo je, nadalje, odgovoriti na pitanje da li su tužitelji bili pošteni ili nepošteni posjednici.

 

Pojam poštenog posjednika ZV je odredio u čl. 18. st. 3. Prema toj odredbi posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, a poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Posjed postaje nepošten od časa kada je posjednik primio tužbu, samo ako je u sporu pravomoćno odlučeno da mu pravo na posjed ne pripada (čl. 18. st. 4. ZV-a).

 

Nepošteni posjednik je, drugim riječima, onaj tko je znao da neovlašteno posjeduje tuđu stvar ili je to s obzirom na okolnosti mogao zaključiti, kao i pošteni posjednik nakon što je primio tužbu radi povrata stvari, uz uvjet da je spor pravomoćno izgubio.

 

Prema mišljenju ovog suda pitanje poštenja odnosno nepoštenja posjeda sporne nekretnine tužitelja pod 1) i 2) i njihovog pravnog prednika oca M. B. u cijelosti je raspravljeno u predmetu koji se pred ovim sudom vodio radi predaje stvari po reivindikacionoj tužbi tuženika, pod poslovnim brojem I P 823/04. U tom je postupku, tako, utvrđeno:

 

-da je čest. zem. 52/1 k.o. S., u naravi vinograd, bila u vlasništvu M. B. pok. M.,

 

-da je između M. B. i PK J. dana 21. studenog 1966. g. zaključen Ugovor o zamjeni zemljišta kojim je PK J. prenio u vlasništvo M. B. nekretnine označene kao čest. zem. 2152 i 2154 z.u. 6263 k.o. S. u površini od ukupno 8.650 m2, a M. B. prenio u vlasništvo PK J. nekretninu označenu kao čest. zem. 52/1 k.o. S. u ukupnoj površini od 4470 m2 uz nadoplatu u novcu radi razlike u kvadraturi zamijenjenih zemljišta (4.000 N.Din.),

 

-da je Ugovorom od 4. prosinca 1970. g. PK J. čest. zem. 52/1 k.o. S. prodao P. za izgradnju S. (P.-a), koji je pravni prednik tuženika,

 

-da su Ugovor o zamjeni iz 1966. g. i Ugovor o prodaji iz 1970. g. u cijelosti realizirani, ali da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik ostao upisan M. B. jer je molba za uknjižbu PK J. odbijena rješenjem ovog suda broj Z-4528/67 od 21. lipnja 1969. g. s obrazloženjem da na Ugovoru o zamjeni nije ovjeren potpis svih ugovornih strana,

 

-da su PK J. i pravni prednik tuženika (P.) zaključili sporazum prema kojem PK J. ima ovlaštenje zemljište koje je prodala P.-u davati kooperantima u zakup, po njihovom traženju, isključivo u svrhu obrađivanja zemljišta radi proizvodnje jednogodišnjih poljoprivrednih kultura, bez prava gradnje bilo kakvih objekata i s obavezom vraćanja zemljišta u roku od 30 dana po pozivu P.-a,

 

-da je PK J. temeljem ovakvog ovlaštenja dao pravnom predniku tužitelja pod 1) i 2), njihovom pok. ocu M. B. dio čest. zem. 52/1 k.o. S. u površini od 1.000 m2 u zakup u svrhu poljoprivredne obrade Ugovorom od 10. srpnja 1974. g. na rok od 12 mjeseci s mogućnošću produženja Ugovora te uz zabranu gradnje bilo kakvih objekata i zabranu davanja zemljišta u podzakup,

 

-da su tužitelji pod 1) i 2), i pored toga što je njihov pravni prednik posjed zemljišta stekao temeljem valjanog Ugovora o zakupu, ustali tužbom radi ispravke uknjižbe u predmetu koji se pred ovim sudom vodio pod poslovnim brojem I P 2766/99 tvrdeći da su oni vlasnici nekretnine. Predmet je okončan donošenjem presude zbog izostanka u odnosu na tuženika M. B., pok. M., koji je, prema navodima saslušanog svjedoka M. B., sina Z., unuka tuženika u tom predmetu, u vrijeme podnošenja tužbe bio mrtav više od petnaest (15) godina,

 

-da je pravni prednik tužitelja pod 1) i 2), kao obrađivač i zakupoprimac, dana 6. listopada 1998. g. s tuženikom zaključio Ugovor u kojem priznaje da je tuženik vlasnik čest. zem. 52/1 k.o. S.. Inače, ovim Ugovorom se tuženik obvezao, radi izgradnje pristupnih cesta za plažu Ž. te u tu svrhu izvođenja radova na čest. zem. 52/1 k.o. S. radi proširenja ulice i pri tome uništenja poljoprivrednih kultura isplatiti pravnom predniku tužitelja naknadu u visini od 9.681,35 kn.,

 

-da su tužitelji pod 1) i 2) znali odnosno mogli i trebali znati da je njihov otac zaključio Ugovor o zakupu spornog zemljišta i da je bio samo obrađivač, kao i da je od tuženika kao vlasnika zemljišta 1998. g. primio naknadu radi uništenih poljoprivrednih kultura kad su izvođeni radovi na širenju ulice.

 

Stoga ovaj sud zaključuje da su tužitelji bili nepošteni posjednici ne samo od trenutka zaprimanja tužbe u predmetu I P 823/04 nego i prije toga, a budući da su znali da oni i njihov pravni prednik posjeduju nekretninu u vlasništvu druge osobe-tuženika, te su se i pored toga ponašali kao vlasnici te ishodili donošenje presude zbog izostanka u odnosu na upisanog vlasnika M. B. za kojeg su znali da nije stvarni vlasnik, upisali se kao vlasnici zemljišta u zemljišnim knjigama, a u katastru zemljišta kao posjednici.

 

Tužitelji, kao nepošteni posjednici, imaju, prema odredbi čl. 165. st. 3. ZV, pravo na naknadu troškova samo tada ako su oni bili nužni i vlasniku. Dakle, kad je riječ o pravu nepoštenog posjednika zahtijevati od vlasnika naknadu, troškovi nisu razvrstani u nužne i korisne (kao kod poštenog posjednika) već su to troškovi koje bi vlasnik morao snositi da se stvar nalazila kod njega, što znači da je pri prosuđivanju prava nepoštenog posjednika na naknadu troškova jedino mjerilo bi li tim troškovima nužno bio izložen vlasnik stvari.

 

Troškovi koje u ovoj parnici traže tužitelji pod 1) i 2), međutim, uopće se ne odnose na troškove koje bi nužno morao snositi i sam vlasnik, pa makar i da bi mogao od zemljišta ostvariti korist koju je ostvarivao nepošteni posjednik. Tužitelji su zahtjev koncipirali na način da su zatražili naknadu vrijednosti uloženog u građevinske poboljšice i poljoprivredne kulture na zemljištu, a ne u vidu troškova koje su morali snositi da bi zemljište nosilo plodove (primjerice troškova zalijevanja, obrađivanja, gnjojenja i slično). Međutim, sve da su tužitelji svoj zahtjev i postavili na način da su zatražili isplatu troškova kojima bi nužno bio izložen i sam vlasnik, pitanje je da li bi vlasnik uopće snosio bilo kakve troškove vezane uz obradu zemljišta kad je notorno da se tuženik uopće ne bavi poljoprivrednom proizvodnjom i uzgojem pa da on takvim troškovima ne bi ni bio izložen.

 

Stoga je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 142.855,53 kn s pripadajućim kamatama bilo potrebno u cijelosti odbiti kao neosnovan i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I. 

 

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a jer su tužitelji u cijelosti izgubili spor pa ih je trebalo obvezati na naknadu troškova postupka tuženiku.

 

Tuženiku je, tako, valjalo priznati trošak pristojbe odgovora na tužbu od 889,27 kn kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka iz točke II. izreke presude. Tužitelje nije bilo moguće obvezati na isplatu iznosa od 100,00 kn koji je tuženik trebao podmiriti na ime pristojbe rješenja o pristojbi, a budući da tužitelji nisu dužni podmiriti trošak koji je nastao radi toga što tuženik svoju obvezu nije podmirio na vrijeme i u skladu sa Zakonom o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03-pročišćeni tekst, 125/11, 112/12 i 157/13).

 

U Splitu, 18. kolovoza 2014.g.