Broj: Rev 2009/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i izvjestitelja, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz O., zastupanog po punomoćniku D. Z., odvjetniku iz O., protiv tuženika Grada O., O., zastupanog po punomoćnici E. P., diplomiranoj pravnici zaposlenoj kod tuženika, radi uklanjanja cijevi s nekretnine - izvršenja činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Virovitici posl. br. Gž-939/11-2 od 26. svibnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Slatini, Stalne službe u Orahovici posl. br. P-596/09-30 od 24. studenoga 2010., u sjednici održanoj 19. kolovoza 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika ukloniti s nekretnina tužitelja k.č.br. 75/2 pov. 773 m², upisane u z.k.ul. br. 784 k.o. D., te k.č.br. 80 pov. 1065 m² i k.č.br. 81 pov. 500 m², obje upisane u z.k.ul. br. 785 k.o. D., cijevi koje služe za punjenje J. D., kao i da dovede zemljište u prvobitno stanje, dok je tuženiku naloženo na ime parničnog troška isplatiti tužitelju 3.075,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev prihvati.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se odredba primjenjuje na ovaj spor na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog na kojeg se jedino revident i poziva: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika ukloniti s nekretnina tužitelja (k.č.br. 75/2 pov. 773 m² iz z.k.ul. br. 784 k.o. D., te k.č.br. 80 pov. 1065 m² i k.č.br. 81 pov. 500 m² iz z.k.ul. br. 785 k.o. D.) cijevi koje služe za punjenje J. D. i dovesti „zemljište u prvobitno stanje“. Tužitelj (koji u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije osporavao da je na teret navedenih nekretnina stečeno pravo služnosti, a sve obzirom na izjavu: „Tužitelj dozvoljava da je tuženik temeljem zakona - dosjelošću - stekao pravo služnosti“) drži da mu istaknuti zahtjev pripada kao vlasniku prijepornih nekretnina i njihovom stjecatelju u dobroj vjeri („savjesnom“), a sve obzirom da (prema njegovom shvaćanju) tuženik (jer stečeno pravo nije upisao u zemljišnim knjigama) nema osnove koja bi mu davala pravo zadržati cijevi ukopane na tim nekretninama - a koje su za njega „nepodobne i gotovo bezvrijedne“ i sprečavaju ga u korištenja tih nekretnina za planiranu namjenu.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je vlasništvo prijepornih nekretnina tužitelj stekao na temelju upisa u zemljišne knjige, i to: kupoprodajnog ugovora sklopljenog 28. ožujka 2008. (provedenog u zemljišnim knjigama 2. travnja 2008.), te kupoprodajnog ugovora sklopljenog 29. travnja 2008. (provedenog u zemljišnim knjigama 30. travnja 2008.) i kupoprodajnog ugovora sklopljenog 23. lipnja 2008. (provedenog u zemljišnim knjigama 29. kolovoza 2008.), s time da od sklapanja tih ugovora vrši i posjed tih nekretnina (nakon uređenja planira ih „privesti namjeni izgradnjom objekata i podizanjem nasada voćnjaka“),

 

- da tim nekretninama (na dubini od oko 1 metar) prolaze prirodnim padom cijevi vodovoda za punjenje vodom J. D. (koje je „u sklopu“ orahovičkog turističkog kompleksa J. -. R. g.), a postavljene su 1960. i u vlasništvu i posjedu su tuženika - kojemu „nitko od dosadašnjih vlasnika zemljišta nije osporavao postavljanje toga vodovoda niti njegovu rekonstrukciju“,

 

- da je tužitelj u vrijeme sklapanja navedenih kupoprodajnih ugovora i njihove provedbe u zemljišnim knjigama „imao dovoljno razloga posumnjati“ da te cijevi prolaze (uz ostalo) i kupljenim nekretninama, odnosno da „bi na tim nekretninama mogla postojati prava trećih osoba koja vlasništvo ograničavaju“.

 

Sporno je u revizijskom stupnju može li tužitelj, kao vlasnik navedenih nekretnina, s uspjehom zahtijevati od tuženika, kao neospornog ovlaštenika služnosti provođenja vode cijevima na teret tih nekretnina, uklanjanje tih cijevi i uspostavu stanja na njegovim nekretninama kakvo je bilo prije nego su postavljene - a sve (budući tužitelj na tome temelji tužbeni zahtjev) jer (da) je u odnosu na tu služnost nekretnine stekao u dobroj vjeri, kao savjestan kupac nekretnina - ne znajući da su opterećene služnošću.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju izloženih utvrđenja tužbeni zahtjev ocijenili neosnovanim i odbili uz osnovno i odlučno shvaćanje da tužitelj nema osnove zahtijevati od tuženika uklanjanje prijepornih cijevi obzirom da je prilikom sklapanja navedenih ugovora i upisa vlasništva prijepornih nekretnina imao osnovanih razloga znati („posumnjati“) za pravo služnosti zasnovano na teret tih nekretnina.

 

Pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova je pravilno.

 

Nižestupanjski sudovi pravilno su predmet spora raspravili primjenom Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a), i to:

 

- odredaba čl. 18., prema kojima: (stavak 3.) „Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada.“, (stavak 5.) „Posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.“,

 

- odredaba čl. 122., prema kojima: (stavak 1.) „Smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnoga stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona.“, (stavak 2.) „ Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju.“, (stavak 3.) „Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.“,

 

- odredbe čl. 124. stavak 1., prema kojoj: „Stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis.“,

 

- odredaba čl. 167., prema kojima: (stavak 1.) „Ako treća osoba bespravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane.“, (stavak 2.) „Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. ovoga članka, vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari; ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže.“.

 

Tužitelj je, a da bi u smislu prethodno navedenih odredaba čl. 167. ZV-a uspio u sporu, trebao dokazati ono što tvrdi i na čemu temelji tužbeni zahtjev: da je vlasnik i posjednik prijepornih nekretnina i da ga tuženik prijepornim cjevovodom i njegovim korištenjem uznemirava u izvršavanju vlasničkih ovlasti na ovima, a na tuženiku je bilo (obzirom na navod da ima pravo koristiti cjevovod na nekretninama tužitelja kao ovlaštenik služnosti zasnovane na njihov teret, a koji je navod tužitelj tijekom postupka koji je prethodio ovome učinio neospornim - „dozvoljavajući“ da je istinit) prije svega dokazati da ima pravo i dalje poduzimati ono čime tužitelja uznemirava (ograničava u vršenju vlasničkopravnih ovlaštenja).

 

Budući da je u postupku utvrđeno ono što tužitelj tvrdi - da je vlasnik i posjednik prijepornih nekretnina, ali i ono na čemu tuženik temelji svoju poziciju - da je ovlaštenik dosjelošću stečene stvarne (a ne osobne, kako to revident pogrešno drži) služnosti vode (prava vodovoda na teret prijepornih nekretnina, a očitovanog u pravu provođenja vode cijevima preko nekretnina tužitelja), a koje utvrđenje nije niti bilo predmetom osporavanja u postupku pred nižestupanjskim sudovima - i u revizijskom stupnju ne može biti predmetom preispitivanja (obzirom da bi uključivalo i pitanje nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovor postojanja kojeg se u reviziji ne može isticati), na tuženiku je ležao i teret dokazivanja (imajući na umu smisao odredbe čl. 18. st. 5. ZV-a, prema kojoj se poštenje stjecatelja pretpostavlja, ali i smisao odredaba čl. 122. i 124. ZV-a, prema kojima bi, ali tek kada bi se pravilnim ocijenilo shvaćanje tužitelja da je prijeporne nekretnine u odnosu na spornu služnost stekao postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige i u dobroj vjeri, valjalo slijedom toga prihvatiti i da je tužitelj ove stekao kao da na njima „ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja“, pa dakle i kao da na njima ne postoji prijeporna služnost - koja u trenutku stjecanja po tužitelju nije bila upisana niti je zatražen njezin upis) da tužitelj (i uz postupanje s povjerenjem u zemljišne knjige) te nekretnine ipak nije stekao u dobroj vjeri u odnosu na navedeno neupisano pravo služnosti - jer (da) je kod sklapanja navedenih kupoprodajnih ugovora i u trenutku kada je po njima zahtijevao upis znao ili s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da to prijeporno pravo služnosti postoji.

 

Kako je tuženik upravo to i dokazao, odnosno kako je dokazao činjenicu (koja je u postupku pred nižestupanjskim sudovima jedina bila sporna) da je tužitelj u navedenom ovdje relevantnom trenutku imao dovoljno razloga posumnjati da postoji prijeporno pravo služnosti na teret nekretnina koje je kupio, nižestupanjski sudovi, uz pravilnu primjenu odredaba čl. 122. st. 1. i 2., te čl. 124. stavak 1. i čl. 167. ZV-a i pravilno shvaćanje da se (time) u odnosu na tu služnost tužitelj ne može s uspjehom pozivati na posljedice stjecanja nekretnina prema načelu povjerenja u zemljišne knjige, nisu imali razloga zahtjev tužitelja prihvatiti osnovanim i ocijeniti da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina tužitelj stekao u dobroj vjeri (kao pošteni stjecatelj): kao da na njima ne postoji navedena služnost koja ga djelomično ograničava u vršenju vlasničkopravnih ovlasti.

 

Stoga, a kako iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 19. kolovoza 2014.