Broj: Rev 1610/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L. iz S., kojeg zastupa punomoćnik J. A. M., odvjetnik u S., protiv prvotuženika D.P. M. d.o.o. V., kojeg zastupa punomoćnik D. Z., odvjetnik u V., drugotuženika M. V. iz G., Bosna i Hercegovina, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Z. odvjetničkom uredu I. S. i M. S., odvjetnici u S., te trećetuženika Z. b. d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnik D. S., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva i izdavanja tabularne isprave, te utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu uz fiducijarno osiguranje, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžx-211/12 od 21. ožujka 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Supetru br. P-261/07 od 12. srpnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 27. kolovoza 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnina označenih u zemljišnim knjigama kao čest. zem. 2089/1, čest. zem. 2089/2, čest. zem. 2089/3, čest. zem. 2089/4, čest. zem. 2089/5, čest. zem. 2089/6, čest. zem. 2087/1, čest. zem. 2087/2 i čest. zgr. 476, sve upisane u zk. ul. 1659 k.o. S. (toč. I.). Odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži prvotuženiku i trećetuženiku da tužitelju u roku od 15 dana izdaju tabularnu ispravu podobnu za uknjižbu prava vlasništva u korist tužitelja, uz istovremeni izbris uknjiženog vlasničkog prava s imena prvo i trećetuženika, time da će u protivnom takvu ispravu zamijeniti ova presuda (toč. I./2.) i na utvrđenje da je ugovor o kreditu uz fuducijarno osiguranje ovjeren od strane javnog bilježnika A. H. od 3. studenoga 2002. u cijelosti ništetan, odnosno ništav odnosu na prvotuženika, te da isti ne proizvodi pravne učinke, te da se naloži uspostava prijašnjeg zk. stanja i brisanje fiducijarnog vlasništva s imena trećetuženika, uz upis prava vlasništva u korist prvotuženika (toč. I./3.). Ujedno je tužitelj obvezan prvotuženiku nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 493.845,00 kn, te drugotuženiku u iznosu od 201.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP). Predlaže se prihvatiti reviziju, preinačiti istu u skladu s revizijskim navodima, odnosno podredno ukinuti pobijanu presudu i vratiti je na ponovni postupak.

 

U odgovoru na reviziju trećetuženik poriče sve revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik gore pobliže navedenih nekretnina u k.o. S. i da su mu prvo i trećetuženici dužni izdati tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva tužitelja na tim nekretninama, da je ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje od 3. studenoga 2002. ništavu odnosu na prvotuženika, uz zahtjev da se uspostavi ranije zemljišnoknjižno stanje.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da su trećetuženik Z. b. d.d. kao kreditor i Ž. H. kao korisnik kredit, te prvotuženik kao sudužnik sklopili ugovor o kreditu uz fiducijarno osiguranje 16. travnja 2012.,

- da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu Ž. H. bio direktor prvotuženika,

- da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu u sudskom registru nisu bila upisana bilo kakva ograničenja glede zastupanja prvotuženika u pravnom prometu prema trećim osobama,

- da se trećetuženik upisao kao fiducijarni vlasnik spornih nekretnina pod brojem Z-612/02, uz zabilježbu da je prijenos prava vlasništva izvršen u svrhu osiguranja tražbine vjerovnika u iznosu od 300.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju HNB važećim na dan plaćanja tražbine, uz pripadajuće zatezne kamate,

- da je tužitelj kupio predmetne nekretnine od prvotuženika 28. lipnja 2004., dakle u vrijeme kada su predmetne nekretnine bila upisane kao fiducijarno vlasništvo trećetuženika.

 

              Tužitelj reviziju podnosi i zbog počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, time da se u samoj reviziji pobliže ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji, pa ovaj revizijski sud navedeni razlog cijeni paušalno iznesenim.

 

              U reviziji se ističe da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, da su pogrešno interpretirali propise Zakona o trgovačkim društvima i Zakona o sudskom registru, te da je shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci u suprotnosti sa shvaćanjem revizijskog suda izraženog u predmet Revt-105/2007.

 

              Naime, tužitelj u reviziji i nadalje tvrdi da je ugovor o zasnivanju fiducije, sklopljen između prvo i trećetuženika, ništav, jer je sklopljen protivno zakonu i ograničenjima u zastupanju, bez obzira na nepostojanje ograničenja zakonskog zastupnika prvotuženika koja bi bila upisana u sudskom registru.

 

              Prema odredbi čl. 41. st. 1. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ br. 111/93, 34/99 - dalje ZTD) ovlast za zastupanje trgovačkih društva po zakonu imaju osobe koje su za pojedini oblik toga društva određene odredbama ZTD. U st. 2. je dalje određeno da osobe koje zastupaju trgovačkom društvo u smislu odredbe st. 1. ovog članka, te ograničenja njihovih ovlasti ako djeluju prema trećim osobama, upisuju se u sudski registar. Kod toga se na zastupnike društva, prema st. 3., odnosi ograničenje iz čl. 49. ZTD.

 

              U čl. 49. ZTD je propisano da prokurist ne može bez posebne ovlasti trgovačkoga društva nastupati kao druga ugovorna strana i s društvom sklapati ugovore u svoje ime i za svoj račun, u svoje ime a za račun drugih osoba, ili u ime i za račun drugih osoba.

 

              U konkretnom slučaju Ž. H. je kao fizička osoba sklopio s trećetuženikom ugovor o kreditu, dok je trećetuženik s prvotuženikom u ovom predmetu sklopio ugovor o osiguranju zasnivanjem fiducijarnog vlasništva radi osiguranja tražbine trećetuženika prema Ž. H., u smislu odredbe čl. 275. Ovršnog zakona („Narodne novine“ br. 57/96, 29/99, 42/00 - dalje OZ). Dakle radi se o dva odvojena pravna posla, s različitim ugovornim stranama, neovisno o tome jesu li ti ugovori navedeni u istoj ispravi ili ne.

 

              Treba naglasiti da niti u jednom od gore navedenih pravnih odnosa – ugovoru o kreditu odnosno ugovoru o fiducijarnom osiguranju Ž. H. nije ugovor potpisao za obje ugovorne strane istog ugovora, radi čega se tužitelj neosnovano poziva na odredbu čl. 49. u vezi čl. 41. st. 3. ZTD. Nije osnovano pozivanje tužitelja nit na odluku revizijskog suda u predmetu Revt-150/07, budući se u tom slučaju radi upravo o sklapanju ugovora zastupnika društva sa samim društvom (prodaja dionica samog društva zastupniku društva).

 

              Glede pak ograničenja u zastupanju na koja se poziva tužitelj, valja istaći da nije sporno da ograničenja u zastupanju direktora prvotuženika Ž. H. nisu bila upisana u sudski registar, niti su iz registra bila vidljiva trećima, pa time niti trećetuženiku.

 

              U odredbi čl. 427. st. 1. ZTD je propisano da članovi uprave moraju poštivati ograničenja ovlasti za zastupanje postavljena društvenim ugovorom, odlukom članova društva i obveznim uputama nadzornog odbora. Kod toga prema st. 2. ograničenja iz st. 1. su bez pravnog učinka prema trećim osobama. To vrijedi napose ako se ovlast za zastupanje ograničava na sklapanje određenih poslova ili poslova određen vrste ili se ono daje samo pod određenim okolnostima, za određeno vrijeme ili mjesto ili je za sklapanje pojedinih poslova potrebna suglasnost članova društva, nadzornog odbora ili nekog drugog organa društva. Stoga ugovor koji bi bio sklopljen bez prethodne suglasnosti društva je pravno valjan, a društvo može od člana uprave odnosno zastupnika potraživati eventualno naknadu štete. Identično shvaćanje izraženo je u odluci revizijskog suda br. Rev-541/05, odnosno odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-8771/03.

 

              Radi navedenog ugovor o kreditu, kao i ugovor o osiguranju zasnivanje fiducijarnog vlasništva nije ništav, pa je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja odbijen.

 

              Isto tako pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđenje da je on vlasnik nekretnina pobliže navedenih u toč. I.1. izreke prvostupanjske presude, budući da se isti nije upisao u zemljišnu knjigu kao vlasnik, pa u smislu odredbe čl. 120. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, dalje ZV) nije ispunjen modus stjecanja. Naime, da bi se na temelju pravnog posla steklo pravo vlasništva na nekretnini potrebno je da postoji valjani pravni temelj stjecanja (titulus) i upis u zemljišnu knjigu (modus). Radi toga je u tom dijelu pravilo primijenjeno materijalno pravo.

 

              Niti u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje tabularne isprave prema prvo i trećetuženiku za upis prava vlasništva na spornim nekretninama nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zahtjev za izdavanje tabularne isprave je obveznopravni zahtjev, pa kako tužitelj s trećetuženikom nije ni u kakvom pravnom odnosu, to već iz tog razloga u odnosu na trećetuženika taj zahtjev nije osnovan. Glede pak prvotuženika valja istaći da isti nije mogao, u vrijeme dok su sporne nekretnine bile u fiducijarnom vlasništvu, sporne nekretnine prodati tužitelju, radi čega nije osnovan niti zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

              Radi navedenog valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.              

 

U Zagrebu 27. kolovoza 2014.