Broj: Gž-1214/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Sanje  Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužiteljice O. M. iz B. na m., OIB: …, zastupana po punomoćnici L. R., odvjetnici iz B. na m., protiv tuženice J. B. iz B. na m. , OIB: …, zastupana po punomoćniku I. R., odvjetniku iz Z., radi činidbe, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru od 24. veljače 2014.godine poslovni broj P-2665/11, u sjednici vijeća održanoj dana 16. rujna 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužiteljice O. M. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru 24. veljače 2014.godine poslovni broj P-2665/11, s time da se odbija i njezin zahtjev za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Pobijanom presudom pod točkom I. njezine izreke odbijen je tužbeni zahtjev kako slijedi:

"Nalaže se tuženoj B. J., B. na M., , OIB: …, da se suzdrži od svakog uznemiravanja tužiteljičinog prava vlasništva na dijelu čest. zem. 1852 n.i. k.o. B. na M., a posebno da ukloni sve postavljene pitare i željezne stalke za pitare sa dijela čest. zem. 1852 n.i. k.o. B. na M. tvz. ''magazina'' - označena na skici lica mjesta vještaka mjernika kao konoba površine 25 m2, i omogući tužiteljici nesmetani pristup na dio čest. zem. 1852 k.o. B. na M. u naravi konoba (magazin) površine 25 m2, koja konoba se nadovezuje na stepenište, koje stepenište spaja kuću i konobu, koja konoba je udaljena od kuće 3,45 m i koja je površine 25 m2, te da ukloni bršljan uzgojen na međašnom zidu između čest. zem. 1852 n.i. k.o. B. na M. i čest. zem. 1851 n.i. k.o. B. na M., i koji betonski zid je udaljen od kuće sa njene zapadne strane u sjeveroistočnom dijelu 4,30 m, a u jugoistočnom dijelu udaljen od kuće 3,65 m, i koji dio betonskog zida sa bršljanom je označen slovima A-B, dužine 11,70 m, a koji betonski zid se nalazi neposredno ispred prozora tužiteljice te je označen slovima A-B-C, visine 0,85 m, širine 0,20m, dužine 21,70 m, a sve kako je označeno na skici lica mjesta stalnog sudskog vještaka geodetske struke M. O., dipl. ing. geod. od 12. travnja 2012. godine kao i Izvješću stalnog sudskog vještaka geodetske struke M. O. dipl. ing. geod. od 20. travnja 2012. godine."

Točkom II. naloženo je tužiteljici naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 13.937,50 kuna u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko dosuđenog 13.837,50 kn do zatraženog 15.187,50 kuna (odnosno za iznos od 1.350,00 kn), odbija kao neosnovan.

Protiv gornje presude žalbu je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, predloživši da se presuda preinači ili ukine.

U odgovoru na žalbu tuženica je, u bitnome, osporila žalbene navode i predložila da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jedu apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl.354.st.2.točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl.365.st.2. ZPP, a ni onu iz točke 11. na koju se široko upire u žalbi, jer presuda nema baš nikakvih proturječnosti ili nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa ni u pogledu ocjene dokazne građe koju je sud valjano dao na temelju svojih pridržanih procesnih ovlasti iz čl.8. ZPP.

Svoju odluku su obrazlaže time:

- da tužiteljica postavljenim tužbenim zahtjevom traži zaštitu od uznemiravanja njenog prava (su)vlasništva na dijelu čest. zem. 1852 k.o. B. počinjenog od strane tužene tražeći da ukloni sve postavljene pitare i željezne stalke za pitare sa dijela "magazina" te da ukloni bršljan uzgojen na međašnom zidu između čest. zem. 1852 i čest. zem. 1851. k.o. B. na m., sve pobliže označeno prema skici sa održanog sudskog očevida od dana 20. travnja 2012. godine,

- da je člankom 167. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i u svezi čl.46. («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP) propisano je da ako treća osoba bespravno uznemirava (su)vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik može i putem suda zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Člankom 167. st. 2. ZVDSP navedenog članka propisano je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom vlasnik ostvario svoje pravo iz stavka 1. toga članka vlasnik mora dokazati da je stvar njegovo (su)vlasništvo i da ga druga osoba uznemirava u izvršavanju njegovih ovlasti u pogledu te stvari, ako ta osoba tvrdi da ima pravo poduzimati ono što uznemirava vlasnika stvari, na njoj je da to dokaže,

- da je među strankama sporno da li je tužiteljica vlasnica krova "magazina", terase na kojoj su bili postavljeni pitari i željezni stalci za pitare, odnosno da li je ista diobom pripala tužiteljici, kao i način uređivanja, tj. održavanja bršljana uzgojenog na međašnom zidu između čest. zem. 1852. k.o. B. na m. i 1851 k.o. B. na m.,

- da iz rješenja o nasljeđivanju broj O- 69/98 od 21. kolovoza 1998. godine proizlazi da O. M. pripada na ime nasljednog dijela prizemlje kuće u B. kat. čest. 1852, vrta i magazin za cijelo, a J. B. prvi kat kuće i potkrovlje kat. čest. 1852 za cijelo, dok su u odnosu na preostalu imovinu pok. majke M. V., nasljednice O. M. i J. B. proglašene suvlasnicama svaka za ½ dijela,

- da iz sporazuma o uređenju suvlasničkih i suposjedničkih prava zaključenog između O. M. i J. B. dana 23. veljače 1999. godine proizlazi da su se ugovorne stranke suglasne dogovorile da je dvorište oko kuće izgrađene na parceli 1852 k.o. B. u suvlasništvu stranaka te da svaka od njih ima nesmetani suposjed i suvlasništvo. Iz presude Prekršajnog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru  broj Pp XXII J-2903/2010 od 27. srpnja 2010. godine proizlazi da su okrivljenice O. M. i J. B. dana 29. svibnja 2010. godine  počinile prekršaj iz čl. 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a kada je došlo do verbalnog sukoba između okrivljenica, zbog čega je O. posjekla zajednički bršljan koji raste iz njihovog zajedničkog dvorišta, na prvi kat kuće, da bi J. prerezala O. konop za sušenje rublja koji se nalazi na terasi. O. je tada otišla na prvi kat kuće u namjeri da opomenu J. na ponašanje i da pomakne sestrino cvijeće, u čemu ju je J. spriječila fizički je napala, nakon čega su jedna drugoj po podu pobacale više komada pitara sa cvijećem, pri čemu su se dva J. i dva O. pitara razbila,

- da je na očevidu održanom na kat. čest. 1852 k.o. B. na m. dana 16. prosinca 2010. utvrđeno je da predmet spora predstavlja terasa koja se nalaz iznad magazina, a koja predstavlja njgov krov, tj. ploču. Na terasu se dolazi stepenicama koje vode na katni dio kuće te se na predmetnoj terasi nalazio stol i 3-4 pitara na očevidu od dana 12. travnja 2012. godine utvrđeno je da predmet spora predstavlja i bršljan i vinova loza zasađena uz betonsku ogradu koja nekretninu stranaka dijeli od susjedne nekretnine, a iz skice lica mjesta ovlaštenog inženjera geodezije O. M., dipl.inž.geod. proizlazi da je slovima A-B označen betonski zid sa bršljanom dužine 11,70 m,

- da je tužiteljica O. M. u svom iskazu navela da je u svibnju 2010. godine zatekla tuženu kako na ogradi dvorišta širi divlju vinovu lozu, a ona da je sutradan na toj istoj ogradi posjekla bršljan, ali samo do visine ograde da bi imala svjetlost u svojim prostorijama koje se nalaze u prizemlju. Nakon toga kada je išla prostrijeti rublje na terasi tj. krovu magazina da  je vidjela da joj je konop presječen, pa je otišla upozoriti tuženu da to više ne čini, ali da ju je ona grubo otjerala i u tom komešanju ošamarila, zbog čega je ona u revoltu bacila dva pitara s terase. Do svibnja 2010. godine da je bršljan i vinovu lozu uređivala tužena. Također je iskazala da je dvorište oko kuće zajedničko, a dok je njihova majka bila živa i vlasnica cijele nekretnine da je držala lonce i pitare s cvijećem gdje je htjela, ali da je nakon njene smrti izvršena dioba i pitari s cvijećem na terasi da nisu bili,

- tuženica J. B. je u svom iskazu navela kako su pitari s cvijećem njezini i to oni koji stoje s lijeve strane, ali i da tužiteljica tamo ima svoj cvijeće. Bršljan i vinovu lozu da su sadili još njihovi roditelji. Od kada koristi nekretninu 1971. godine na spornoj terasi da je stavljala cvijeće koje je uvijek bilo tamo. Magazin koji je naslijedila tužiteljica da je prostorija u kojoj se ostavlja alat, a da to nije prostorija koja se nalazi ispod terase. Također je istaknula da ona ne zahtjeva prostor ispod terase koji tužiteljica naziva magazin, ali da traži pristup svom dijelu nekretnine, a to da je terasa na kojoj su njene stepenice,

- da nakon provedenog postupka sud smatra da stranke postupka u odnosu na predmet spora nisu u potpunosti izvršile diobu nekretnina naslijeđenih iza majke, u odnosu na "magazin" (konobu) koji je prema rješenju o nasljeđivanju pripao tužiteljici sud ne vjeruje tuženici kada ista navodi da se ostavinsko rješenje odnosi na drugi "magazin" u kojem se ostavljao alat, a ne na "magazin" prostor ispod terase, upravo iz razloga što na ni jednom od održanog očevida tužena nije pokazala koji bi to drugi "magazin" bio, a koji je tužiteljica naslijedila iza majke, ako nije upravo onaj koji se nalazi ispod terase, tim više što je ista u svom iskazu navela da i ne traži prostor ispod terase. Dakle, sud vjeruje da je doista tužiteljica u ostavinskom postupku iza pok.majke naslijedila "magazin, tj. konobu" prostor ispod terase. Međutim, bitno je za istaći da krov predmetnog magazina doista nije samo krov, već ima specifičnu funkciju, odnosno funkciju terase, gdje je još majka stranaka držala pitare sa cvijećem. Nadalje, tužena je iza majke naslijedila prvi kat kuće, i pristup svom dijelu nekretnine ima preko stepenica i upravo sporne terase, pa su  stranke svakako u postupku diobe trebale posebno riješiti i samo pitanje načina korištenja terase. S obzirom ne činjenicu da se ne radi tek o krovu "magazina", već o terasi na koju su obje stranke držale pitare sa cvijećem, a što proizlazi kako iz iskaza tužene tako i presude Prekršajnog suda u Zadru, tuženica upravo preko te terase pristupa svom dijelu nekretnine, sud  smatra da je ista u suvlasništvu stranaka, odnosno da se u odnosu na istu stranke nisu podijelile. Nadalje, dvorište u kojem raste bršljan, također je u suvlasništvu stranaka, što zapravo i sama tužiteljica ne dovodi u pitanje, jer je ista u više navrata sama potvrdila da je dvorište zajedničko. Naime, suvlasnik može tužbom od uznemiravanja zatražiti sudsku zaštitu protiv drugog suvlasnika kada mu drugi suvlasnik onemogućava dogovoreni način obavljanja faktične vlasti na stvari, ili mu na drugi način bitno ograničava dogovorom utvrđeni način obavljanja suvlasničkih ovlaštenja. Tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da su se ona i tužena dogovorile da tužena na terasi neće držati pitare za cvijeće, i da je tužena postupila protivno postignutom dogovoru. U svom iskazu tužena je potvrdila da je na terasi držala cvijeće, ali da je tamo cvijeće držala  još njihova majka, i da ga tamo drži i tužiteljica, a što bi također proizašlo i iz presude Prekršajnog suda u Zadru, u kojoj stoji da su stranke u sukobu dana 29. svibnja 2010. godine pobacale jedna drugoj više komada pitara sa cvijećem. Također je za istaći i da na održanom očevidu od 12. travnja 2012. godine na terasi nisu zatečeni nikakvi pitari, a i sama tužiteljica je navela kako tužena na terasi više ne drži pitare, pa u tom pravcu nema ni mjesta nalaganja tuženoj da makne pitare kojih na terasi i nema, s tim da tužiteljica u postavljenom tužbenom zahtjevu nije zatražila i zabranu, odnosno nije postavila zahtjev prema tuženoj da se istoj zabrani ponavljanje postavljanja pitara na terasi. U odnosu na bršljan koji raste iz zajedničkog dvorišta stranka, a za koji su se tijekom postupka i same stranke složile, da su ga zasadili još roditelji stranaka, a ne tužena osobno, za istaći je da je tužiteljica u više navrata istaknula kako je zapravo sporna činjenica održavanja tog bršljana i na koncu je navela kako traži da se predmetni bršljan ukloni samo sa onog dijela gdje se isti nalazi u prizemnom dijelu kuće gdje se nalazi njen prozor jer da joj isti onemogućava pravilan prodor svjetlosti u kuću. Međutim, postavljenim tužbenim zahtjevom ista i nadalje traži da tužiteljica ukloni cjelokupni bršljan koji se nalazi uzduž betonskog zida (na slici lica mjesta A-B).  Imajući na umu odredbu prema kojoj bi suvlasnik mogao zatražiti sudsku zaštitu protiv drugog suvlasnika kada mu drugi suvlasnik onemogućava dogovoreni način obavljanja faktične vlasti na stvari, pa kada bi se kao logično nametnulo da su se stranke i dogovorile da će se bršljan održavati na način da tužiteljica ima normalan prodor svjetlosti u kuću, to bi u tom pravcu tužiteljica i mogla tražiti od tužene da ukloni onaj dio bršljana koji je u tome onemogućava. Kako tužena nije niti posadila predmetni bršljan pa time i ne uznemirava suvlasništvo tužiteljice, a tužiteljica ničim nije dokazala gdje bi se nalazio upravo dio bršljana koji joj onemogućava prodor svjetlosti u kuću, odnosno u kojem dijelu bi ga tužiteljica trebala skratiti, a da joj svjetlost normalno dopire u kuću to je sud i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev tužiteljica kao neosnovan, jer tužiteljica i nije postavila tužbeni zahtjev da sa bršljan ukloni samo sa onog dijela koji joj onemogućava  normalan dotok svjetlosti, već da se bršljan u cijelosti ukloni.

Navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava ovaj sud načelno prihvaća, u smislu čl.375.st.5. ZPP, s time da u odnosu na žalbene prigovore valja odgovoriti:

- da je na temelju rješenja o nasljeđivanju broj O-69/98 od 21. kolovoza 1998. godine i sporazuma o uređenju suvlasničkih i suposjedničkih prava zaključenog između stranaka dana 23. veljače 1999. godine faktično uspostavljeno između stranaka etažno vlasništvo sa dvorištem kao zajedničkim dijelom i stepenicama koje nisu obuhvaćene rješenjem o nasljeđivanju i sporazumom pa su ostale u režimu suvlasništva i služe kako tuženici za pristup na njezinu gornju etažu i tužiteljici na ploču njezinog magazina u prizemnoj etaži koji je njoj pripao u vlasništvo za cijelo, kako to sasvim jasno proizlazi iz citiranog rješenja o nasljeđivanju što znači i ploča koja je ujedno i terasa na magazinu pa tuženica nema pravo na ploči magazina postavljati pitare sa cvijeće neovisno što je majka to ranije činila za života jer u tom dijelu nije njezina slijednica, no tih pitara kao izvora uznemiravanja vlasništva u vrijeme presuđenja na spornom prostoru ipak nema pa je sud opravdano odbio tužbeni zahtjev jer nije moguće naložiti nemoguću činidbu koja ide za uklanjanjem pitara, a kako petit ne sadrži i zabranu (budućeg) uznemiravanja sud o tome nije ni mogao odlučivati u smislu čl.2. ZPP,

 - da što se tiče bršljana da je isti posađen još po roditeljima stranaka uz među na zajedničkom dijelu nekretnine, odnosno dvorištu, koji bršljan se očito ne održava pa otuda problemi s njim, ali uznemiravanje tužiteljice u ostvarivanju jednakog opsega suvlasničkih prava, tj. prava na suposjed na tom zajedničkom dijelu nekretnine nije posljedica radnje ili pak propuštanja samo tuženice nego obiju stranaka, s time ako se suvlasnici ne sporazumiju oko korištenja zajedničkih dijelova i postoji spor oko načina korištenja suvlasničke stvari mogu zahtijevati da sud prema pravnom pravilu § 266. biv. Zakona o sudskom izvanparničnom postupku u svezi čl.40.st.5. ZVDSP uredi njihov odnos, pri čemu treba istaći da zakonom nije isključena mogućnost da suvlasnik negatornom tužbom zatraži sudsku zaštitu od uznemiravanja ne samo prema trećim osobama, već i prema suvlasniku stvari, ali samo u onim situacijama kada mu drugi suvlasnik onemogućava dogovoreni način obavljanja faktične vlasti na stvari, ili mu na drugi način bitno ograničava dogovorom utvrđeni način obavljanja suvlasničkih ovlaštenja. Međutim, kada stranke u sporu nisu izvršile diobu zajedničkog dvorišta niti su u izvanparničnom postupku utvrdili način korištenja zajedničkog dvornog mjesta, tada se ne ostvaruju ni pretpostavke za ostvarenje zaštite negatornom tužbom.

Kraj navedenog stanja stvari valjalo je temeljem čl.368.st.1. i 2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu zajedno s odlukom o trošku, s time da je zahtjev tužiteljice za naknadom troška žalbenog postupka odbijen (čl.166.st1. u svezi čl.154.st.1. ZPP).

U Zadru, 16. rujna 2014. godine.