Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev-x 1012/10 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev-x 1012/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika Z. u. L. J. R., kojeg zastupa punomoćnik Z. V., odvjetnik u R., protiv tuženika-protutužitelja Grada Raba, kojeg zastupa punomoćnik E. Š., odvjetnik u R., odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2793/03 od 24. studenog 2006. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-465/01 od 31. siječnja 2003., u sjednici održanoj 24. rujna 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja-protutuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi da je on suvlasnik "kuće za stanovanje sagrađene na k.č. 225 upisane u zk. ul. 1237 k.o. M. u 254/1000 dijela što prema elaboratu o etažiranju stambeno-poslovne zgrade u R., … izgrađenom po M. E. dipl. ing. građ. stalnom sudskom vještaku graditeljske struke čini poslovni prostor ljekarne u prizemlju ukupne površine 165,39 m2 sa prostorijama 11, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 18, 19 i 20 i poslovni prostor ljekarne na I. katu ukupne površine 27,20 m2 sa prostorijama 21 i 22, što je tuženik dužan priznati i tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige kao i suglasnost na etažni elaborat predmetne zgrade, jer će u protivnom takvu ispravu odnosno suglasnost zamijeniti ova presuda kao i nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak".

 

              Prihvaćen je protutužbeni zahtjev kojim se nalaže tužitelju isprazniti poslovni prostor u R., …, a za ljekarnu R. u površini do 184,48 m2 te je naloženo tužitelju-protutuženiku platiti tuženiku iznos od 23.707,58 EUR-a, protuvrijednost u kunama na dan isplate.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev te u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev kojim se traži ispražnjenje predmetnog poslovnog prostora, a drugostupanjskim rješenjem ukinuta je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na plaćanje iznosa od 23.707,58 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je odbijena žalba tužitelja reviziju je podnio tužitelj-protutuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presude nižestupanjskih sudova ukinu u pobijanom dijelu.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik-protutužitelj osporava dopuštenost i osnovanost revizije.

 

              Rješenjem ovog suda od 6. veljače 2008. revizija tužitelja je odbačena, a to rješenje je ukinuto odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 2010. "u dijelu u kojem je odbačena podnositeljičina revizija protiv dijela presude (i rješenja) Županijskog suda u Rijeci broj: Gž-2793/03-2 od 24. studenog 2006. kojim je odbijena podnositeljičina žalba protiv toč. I. izreke presude Općinskog suda u Krku broj: P-465/01-24 od 31. siječnja 2003.".

 

              U preostalom dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja da isprazni poslovni prostor u R., … (protutužbeni zahtjev), ustavna tužba je odbijena.

 

              Dakle, povodom revizije tužitelja ostalo je za odlučiti o tom pravnom lijeku koji se odnosi na onaj dio drugostupanjske presude kojom je odbijena žalba tužitelja protiv dijela prvostupanjske presude kojim se odbija tužbeni zahtjev (uključujući i zahtjev za nadoknadu troškova postupka).

 

              Revizija nije osnovana.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da poslovni prostor u R. u ulici …, koristi Z. u. L. J. R. kao pravni slijednik N. a. R., a u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisan je Grad Rab. Utvrđeno je da je i u Uredu za katastar i geodetske poslove kao posjednik navedene nekretnine upisan Grad Rab u cijelosti, a utvrđeno je i to da je tužitelj prije useljenja u predmetni poslovni prostor izvršio znatne adaptacije što proizlazi iz investicionog programa iz 1963., rješenja o odobrenju za adaptaciju od 25. veljače 1965., zaključka od 25. veljače 1965. kao i iz iskaza svjedoka A. S..

 

              Nižestupanjski sudovi su ocijenili da adaptacijom predmetnog poslovnog prostora tužitelj nije stekao pravo vlasništva "a s obzirom na odredbu čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr.), te da nije udovoljeno niti pretpostavkama za stjecanje prava vlasništva temeljem odredbe čl. 180. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine", broj 75/93, 11/94 i 55/96 – dalje: ZZZ).

 

              Prema odredbi čl. 180. st. 2. ZZZ, danom stupanja na snagu ovoga Zakona društvena sredstva na kojima pravo raspolaganja imaju zdravstvene ustanove iz čl. 31. st. 3. istog Zakona postaju sredstva zdravstvene ustanove koja preuzima sredstva, prava, obveze i djelatnike, a vlasnici zdravstvene ustanove postaju županije odnosno Grad Zagreb.

 

              Tužitelj smatra da, iako on ne raspolaže ispravom iz koje bi izravno proizlazilo pravo raspolaganja temeljem kojeg bi on stekao pravo vlasništva u smislu odredbe čl. 180. st. 2. ZZZ, ipak, iz ostalih utvrđenih činjenica treba zaključiti da je tužitelj imao pravo raspolaganja navedenog prostora te da je stupanjem na snagu ZZZ stekao pravo vlasništva.

 

              Iz razloga revizije proizlazi da se ona odnosi na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), međutim, povreda navedene odredbe može biti razlog zbog kojeg se s uspjehom može podnijeti revizija samo u slučaju kad je ta povreda učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom.

 

              U konkretnom slučaju revizijom se osporava ocjena dokaza koju je iznio prvostupanjski sud, a tu ocjenu dokaza je drugostupanjski sud prihvatio, pa se mora zaključiti da u ovom dijelu koji se odnosi na način utvrđivanja odlučnih činjenica revizija nije prihvatljiva.

 

              Revizija je podnesena i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, međutim, s obzirom na to da su nižestupanjski sudovi ocijenili da se na temelju izvedenih dokaza ne može pouzdano zaključiti da je tužitelj imao pravo raspolaganja, pravilno je ocijenjeno i to da tužitelj nije stekao pravo vlasništva na navedenom poslovnom prostoru temeljem odredbe čl. 180. st. 2. ZZZ.

 

              Dakle, neosnovano prigovara revident da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

              Prema tome, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, kao niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392. a) st. 1. ZPP), pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 24. rujna 2014.

Copyright © Ante Borić