Broj: Rev 1307/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. P. iz S., kojeg zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u S., protiv prvotuženika B. I. i drugotuženice A. I., oboje iz S., koje zastupa punomoćnik I. B., odvjetnik u S., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gžp-321/10 od 11. veljače 2011., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu br. P-1962/02 od 3. lipnja 2004., u sjednici vijeća 24. rujna 2014. ,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda i rješenje o troškovima postupka Županijskog suda u Splitu br. Gžp-321/10 od 11. veljače 2011. i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1962/02 od 3. lipnja 2004., te se predmet vraća na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužitelju iznos od 175.040,00 kn i to s osnova prava nadogradnje iznos od 170.090,00 kn, sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te s osnova naknade štete iznos od 4.950,00 kn sa zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate. S preostalim dijelom zahtjeva tužitelj je odbijen. U točci III. izreke prvostupanjske presude određeno je da se tuženici mogu osloboditi svoje obveze ukoliko tužitelju prepuste u posjed i vlasništvo stan u potkrovlju stambene zgrade u S., površine 78,30 m2, sagrađene na čest. zgr. 3537/2 drugo zk. tijelo, zk. ul. 5824 k.o. S. i o tome izdaju tabularnu ispravu za prijenos vlasništva označenog stana na ime tužitelja, jer da će u protivnom istu zamijeniti ova presuda. Rješenjem prvostupanjskog suda odbijen je prijedlog za izdavanje privremene mjere, te su tuženici obvezani solidarno naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 27.047,90 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom i rješenjem odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.950,00 kn, zajedno s pripadajućim kamatama. Žalba tuženika je prihvaćena u dijelu kojim je pod toč. I. izreke prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 170.090,00 kn, te u pogledu odluke o troškovima postupka, te je suđeno da su tuženici obvezani tužitelju isplatiti iznos od 15.338,75 EUR (protuvrijednost 30.000 DEM), zajedno sa zateznom kamatom po viđenju na sredstva u EUR-ima od 4. listopada 2002. pa do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. pa do isplate po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbijen. Isto tako preinačena je i odluka o troškovima postupka na način da su tuženici obvezani tužitelju nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 14.109,04 kn, dok je s dijelom zahtjeva u visini od 12.938,86 kn tužitelj odbijen.

 

              Protiv presude i rješenja suda drugoga stupnja, kojim je odlučeno o troškovima postupka, tuženici su pravodobno podnijeli reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP), budući da vrijednost pobijanog dijela presude prelazi iznos od 100.000,00 kn. Tuženici reviziju podnose zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se revizija prihvati i pobijane presude preinače na način da se zahtjev tužitelja u cijelosti odbije kao neosnovan, odnosno podredno da se pobijane presude ukinu i predmet vrati sud prvoga stupnja na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da tuženici u reviziji iznose cijeli niz netočnosti, pogotovo glede utvrđenih činjenica u prvostupanjskom postupku, pa se predlaže reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu, te obvezati tuženike na naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

              Revizija tuženika je osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Potpuno su neosnovani revizijski razlozi da drugostupanjski sud nije odlučio o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja prvostupanjskog suda od 19. veljače 2008. Naime, o toj žalbi Županijski sud u Splitu je odlučio rješenjem br. Gž-4627/08 od 8. prosinca 2008., pa je taj revizijski navod potpuno neosnovan.

 

U reviziji se nadalje tvrdi da je sud drugoga stupnja morao usvojiti žalbu tuženika i ukinuti pobijanu presudu i to samo zbog iznosa od 4.950,00 kn, budući da su tuženici navedeni iznos platili tužitelju tijekom trajanja postupka. U ovom predmetu glavna rasprava je zaključena 3. lipnja 2004., a prvostupanjska presuda je otpremljena od strane prvostupanjskog suda 18. lipnja 2004. Iz potvrde koja prileži spisu vidljivo je da je iznos od 4.950,00 kn plaćen od strane tuženika punomoćnici tužitelja 1. srpnja 2004., dakle nakon zaključenja glavne rasprave, pa se ne radi o činjenici koja je mogla biti iznesena u prvostupanjskom postupku. Stoga je drugostupanjski sud pravilno u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu, budući da je činjenica plaćanja iznosa od 4.950,00 kn punomoćnici nova činjenica, koja se ne može iznositi u žalbi, a time niti u reviziji.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-        da se zgrada u S., sastojala, prije izvršene nadogradnje po tuženicima, od dvije etaže, prizemnog dijela u vlasništvu tužitelja i stana u potkrovlju u vlasništvu tuženika,

-        da u izjavi potpisanoj od strane tuženika od 25. lipnja 2001. stoji da su se stranke dogovorile da tuženici mogu izvršiti nadogradnju, ali da su dužni otkloniti sva oštećenja nastala radovima izvođenja nadogradnje na stanu u prizemlju ili će isti biti dužni tužitelju, odnosno njegovoj majci isplatiti iznos od 10.000,00 DEM,

-        da iz suglasnosti tužitelja i njegove majke D. P. proizlazi da isti tuženicima daju suglasnost u postupku izdavanja lokacijske i građevne dozvole za nadogradnju stambene zgrade označene kao čest. zem. 3537/2 k.o. S. na način da visina zgrade nakon nadogradnje bude prizemlje, dva kata i mansarda, time da je suglasnost ovjerena kod nadležnog konzularnog predstavništva RH u S.,

-        da je punomoćnica tužitelja i D. P. povukla suglasnost investitorima tj. tuženicima na zapisnik kod nadležnog Ureda državne uprave,

-        da je nakon toga tuženicima bilo odbijeno izdavanje građevne dozvole,

-        da su troškovi sanacije oštećenja u stanu tužitelja iznosili 4.950,00 kn,

-        da je prema nalazu vještaka vrijednost prava nadogradnje 255.720,00 kn.

 

              U postupku pred prvostupanjskim sudom majka tužitelja D. P., slušana kao svjedokinja, je navela da su joj tuženici u vrijeme kada su odlučili dizati kat i mansardu uputili jednu ceduljicu na kojoj je pisalo što će graditi. Tu ceduljicu su joj poslali poštom, a prvotuženik joj je telefonom obećao isplatiti iznos od 30.000 DEM kada izvrše planirane radove. Sam tužitelj pak izrijekom ističe da njemu tuženici nisu ništa obećali isplatiti, te da su se svi kontakti s tuženicima obavljali preko njegove majke. Prvostupanjski sud kod toga navodi da prema odredbi čl. 41. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, dalje ZV) za poduzimanje poslova koje premašuju okvir redovitog upravljanja, a među koje spada i nadogradnja, potrebna je suglasnost svih suvlasnika. Pri tome prema odredbi čl. 39. ZV kada je neki suvlasnik poduzeo posao glede suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih, tada se primjenjuju pravila o poslovodstvu bez naloga. Upravo postupajući na taj način prvostupanjski sud je ocijenio da je osnovano potraživanje tužitelja s osnova poslovodstva bez naloga i to s osnove prava nadogradnje u dosuđenom iznosu.

 

              Sud drugoga stupnja pak smatra da je za odluku o postojanju i visini obveze tuženika mjerodavan sporazum tužitelja i tuženika, pri čemu postojanje sporazuma utvrđuje na temelju iskaza tužitelja i njegove majke.

 

              Pravilno revidenti ukazuju da je sud drugoga stupnja  počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, drugostupanjski sud utvrđuje postojanje sporazuma glede isplate iznosa od 30.000 DEM na ime prava nadogradnje, pri čemu postojanje takvog sporazuma utvrđuju na temelju iskaza majke tužitelja i samog tužitelja. To je pak u suprotnosti s navodima samog tužitelja u tužbi, gdje izričito navodi da o naknadi tuženici nisu uopće htjeli razgovarati. Osim toga, drugostupanjski sud ističe da su se u izjavi od 25. lipnja 2001. tuženici obvezali tužitelju isplatiti na ime nadogradnje iznos od 10.000 DEM, pri čemu to ne proizlazi iz te izjave, već iz navedene izjave proizlazi da ukoliko tuženici ne bi sanirali prostor tužitelja od oštećenja koja će nastati tijekom izvođenja nadogradnje, da se tada obvezuju za to isplatiti tužitelju iznos od 10.000 DEM.

 

              Nejasni su i navodi u obrazloženju prvostupanjske odluke, budući da nije utvrđeno kada su tuženici točno poduzeli nadogradnju, je li nadogradnja izvršen prije negoli je punomoćnica tužitelja povukla suglasnost tužitelja za nadogradnju, od kakvog je značenja činjenica da se u izjavi kojom su tužitelji dozvolili nadogradnju ne navodi bilo kakva obveza tuženika za plaćanje nadogradnje.

 

Stoga je valjalo u pobijanom dosuđujućem dijelu za iznos od 15.338,75 EUR prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke sa zateznim kamatama od 4. listopada 2002. do isplate prihvatiti reviziju tuženika i ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje sve na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP.

 

U nastavku postupka sud će ponovno raspraviti predmet spora, te dati jasne razloge zbog kojih smatra da je tužitelj s tuženicima sklopio usmeni ugovor o isplati vrijednosti nadogradnje i to u većem iznosu (30.000 DEM – sada 15.338,75 EUR) od iznosa koji je naveden u samoj tužbi (79.900,00 kn), kada je takav ugovor sklopljen, tko je preuzeo i kakva prava i obveze prema tom ugovoru, odnosno postoji li obveza tuženika na isplatu vrijednosti nadogradnje prema pravilima o poslovodstvu bez naloga. Kod toga će se razmotriti pitanja na koja je ukazano ovim rješenjem.

 

Isto tako valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, sve na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP, time da će se o cjelokupnim troškovima postupka, uključujući i troškove revizijskog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

 

Zagreb, 24. rujan 2014.