Broj: Rev-x 876/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Dragana Katića, Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice V. M. M., iz J. C., koju zastupa punomoćnica G. V., odvjetnica u Z., protiv tuženika M. S. i R. S., obojice iz Z., koje zastupa punomoćnik G. M., odvjetnik u Z. i protiv tuženice I. S. iz Z., koju zastupa punomoćnik Z. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o darovanju, brisanja uknjižbe i upisa prava vlasništva, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7789/11-2 od 19. veljače 2013., kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4889/10-66 od 5. svibnja 2011., ispravljena rješenjem od 7. studenoga 2012., u sjednici održanoj 30. rujna 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se djelomično revizija tuženika M. i R. S., preinačuje se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7789/11-2 od 19. veljače 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4889/10-66 od 5. svibnja 2011., ispravljena rješenjem od 7. studenoga 2012., u dijelu kojim je utvrđena ništavost ugovora o darovanju od 23. siječnja 1997.  (toč. II. izreke) i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Utvrđuje se ništavim Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen 23. siječnja 1997. između M. S. i V. S., oboje iz Z., kao darovatelja i R. S. iz Z.,  kao daroprimatelja, kojim su M. S. i V. S. darovali svome sinu R. S. stan upisan u podulošku 13118 zk.ul.br. 16707 k.o. G. Z., koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija ukupne površine 73,68 m2, na III katu zgrade u Z., sagrađene na z.k.č.br. 5231/21 k.o. G. Z., po novoj izmjeri k.č.br. 3293 k.o. Č., zajedno sa pripadajućim idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te zemljišta."

 

r i j e š i o   j e

 

I.              Prihvaća se djelomično revizija tuženika M. i R. S., ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-7789/11-2 od 19. veljače 2013. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-4889/10-66 od 5. svibnja 2011., ispravljena rješenjem od 7. studenoga 2012., u dijelu kojim je naloženo brisanje uknjižbe prava vlasništva R. S. (toč. III. izreke) i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              Revizija tuženika M. i R. S. u odnosu na pitanja M. i R. S. "Ima li tužiteljica pravo na podnošenje brisovne tužbe?" i "Ukoliko bi tužiteljica imala pravo na podnošenje brisovne tužbe, je li nastupila zastara?" odbacuje se kao nedopuštena.

 

III.              Revizija tuženice I. S. odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I. Utvrđuje se ništavim Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen 20.09.1994. između S. B. iz Z., kao primateljice uzdržavanja i M. S. i V. S., oboje iz Z., kao davatelja uzdržavanja, a ovjeren od strane Općinskog suda u Zagrebu dana 11. listopada 1994. pod brojem R1-2400/94 kojim S. B. ostavlja u nasljedstvo M. S. i V. S. stan upisan u podulošku 13118 zk.ul.br. 16707 k.o. G. Z., koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija ukupne površine 73,68 m2, na III katu zgrade u Z., sagrađene na z.k.č.br. 5231/21 k.o. G. Z., po novoj izmjeri k.č.br. 3293 k.o. Č., zajedno sa pripadajućim idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te zemljišta.

 

              II. Utvrđuje se  ništavim Ugovor o darovanju nekretnine sklopljen 23. siječnja 1997. između M. S. i V. S., oboje iz Z., kao darovatelja i R. S. iz Z., kao daroprimatelja, kojim su M. S. i V. S. darovali svome sinu R. S. stan upisan u podulošku 13118 zk.ul.br. 16707 k.o. G. Z., koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija ukupne površine 73,68 m2, na III katu zgrade u Z., sagrađene na z.k.č.br. 5231/21 k.o. G. Z., po novoj izmjeri k.č.br. 3293 k.o. Č., zajedno sa pripadajućim idealnim dijelom zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, te zemljišta.

 

              III. Nalaže se brisanje uknjižbe prava vlasništva R. S. iz Z., izvršene temeljem Ugovora o darovanju nekretnina sklopljenog 23. siječnja 1997. sa M. S. i V., te brisanje uknjižbe prava vlasništva M. S. i V. S., oboje iz Z., izvršene temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenom 20. rujna 1994. sa S. B., na nekretnini upisanoj u podulošku 13118 zk.ul.br. 16707 k.o. G. Z., kao stan na III katu koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija u površini 73,68 m2, a nalazi se u stambenoj zgradi u Z., sagrađenoj na z.k.č.br. 5231/21 po novoj izmjeri k.č.br. 3293 k.o. Č., uz istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice  V. M. M. iz J. C., temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-2731/95 od 07. 06. 2002. i dopunskog rješenja Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove broj Klasa: UP/I-942-01/97-03/143, Urbroj: 251-18-12/203-04-21 od 03. 09. 2004.

 

IV. Nalaže se tuženicima M. S., I. S. i R. S. solidarno naknaditi tužiteljici V. M. M. parnične troškove  u iznosu od 11.908,63 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 5. svibnja 2011. do isplate, u roku od 15 dana."

 

              Drugostupanjskom presudom djelomično su odbijene žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda, osim u dijelu u toč. III. izreke kojim se nalaže u zemljišnim knjigama istovremeni upis prava vlasništva tužiteljice, te u odluci o troškovima postupka (toč. IV. izreke). 

 

              Tuženici M. i R. S. protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. II. i III. izreke podnijeli su reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11- dalje: ZPP). Predlažu da ovaj sud ukine pobijanu drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica I. S. reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP podnijela je protiv drugostupanjske presude s prijedlogom da ovaj sud nižestupanjske presude preinači odbijanjem tuženog zahtjeva u cijelosti, a podredno da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Na revizije nije odgovoreno.

 

              Revizija tuženika M. i R. S. je dopuštena i osnovana, dok je revizija tuženice I. S. nedopuštena.

 

              Pošavši u bitnom od utvrđenja

 

              - da su rješenjem Kotarskog suda III. Zagreb od 24. prosinca 1949. konfiscirane nekretnine roditelja tužiteljice T. J. i T. M. te tužiteljice, tada T. V., i to nekretnine upisane u z.k.ul. broj 16707 k.o. G. Z., poduložak broj 13118, stan na III. katu zgrade u Z., koji se sastoji od dvije i pol sobe i ostalih prostorija površine 73,68 m2;

 

              - da je tužiteljica jedina nasljednica svojih roditelja;

 

              - da su G. Z., kao prodavatelj, i S. B., kao kupac, dana 1. travnja 1993. sklopili ugovor o kupoprodaji naprijed navedenog stana;

 

              - da je u pogledu istog stana S. B., kao primateljica doživotnog uzdržavanja sklopila s M. i V. S., kao davateljima uzdržavanja, dana 20. rujna 1994. ugovor o doživotnom uzdržavanju;

 

              - da su M. i V. S. isti stan dana 23. siječnja 1997. darovali R. S. koji je u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik stana;

 

              - da je V. S. umrla ..., a njeni nasljednici da su tuženik M. S. i tuženica I. S.;

 

              - da je pravomoćnim djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravne poslove, Prvi područni odsjek, klasa: UP/I.942-01/97-03/143, Ur.br.251-18-04/03-99-10 od 15. rujna 1999. odlučeno da se tužiteljici daju u vlasništvo posebni dijelovi zgrade u Z., ali ne i sporni stan;

 

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Zagrebu broj Ps-2731/95 od 7. lipnja 2002. utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji stana od 1. travnja 1993.

 

              - da je pravomoćnim djelomičnim rješenjem Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove, Odjel za upravne poslove, Prvi područni odsjek, klasa: UP/I.942-01/97-03/143, Ur.br.251-18-02/203-04-21 od 3. rujna 2004. odlučeno da se tužiteljici daje u vlasništvo i sporni stan;

 

prvostupanjski sud zaključuje da su i ugovorom o doživotnom uzdržavanju i ugovorom o darovanju, a nakon što je utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji, otuđene tuđe nekretnine, zbog čega da su navedeni ugovori ništavi.

 

Drugostupanjski sud, međutim, zaključuje da je ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen u vrijeme važenja Zakona o zabrani prijenosa prava raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba ("Narodne novine" 53/90, 61/91, 25/93 i 70/93 - dalje: Zakon o zabrani) i to protivno odredbama tog Zakona i time ništav, dok za ugovor o darovanju zaključuje da je ništav jer je protivan odredbi čl. 32. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj 92/96 - dalje: Zakon o naknadi).

 

              Prigovore tuženika kojima se pozivao na načelo povjerenja u zemljišne knjige propisano u odredbama čl. 12. i 123. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV) drugostupanjski sud otklonio je uz obrazloženje da tuženik R. S., kao stjecatelj čiji se upis briše zbog nevaljanosti, nije pošteni stjecatelj.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumom ili odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je podnesena i koje je u njoj određeno označeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

U odnosu na reviziju tuženika M. i R. S.:

 

Navedeni tuženici u odnosu na toč. II. izreke prvostupanjske presude (utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju) u reviziji navode pitanja:

 

"Da li je ugovor o darovanju od 23. siječnja 1997. valjan pravni posao, a obzirom da je isti sklopljen nakon prestanka važenja zabrana sadržanih u Zakonu o zabrani, odnosno nakon 1. siječnja 1997.?"

 

"Da li odredba iz čl. 32. Zakona o naknadi čini ništavim ugovor o darovanju od 23. siječnja 1997. te je sud trebao u konkretnom slučaju primijeniti čl. 52. Zakona o naknadi?"

 

Obrazlažući važnost postavljenih pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazuju na presudu ovog suda broj Rev-373/2008 od 28. listopada 2008. u kojoj je izraženo shvaćanje da Zakon o naknadi nema odredbe kojima bi raspolaganja nekretninama obuhvaćenim Zakonom o zabrani, a koja su učinjena nakon stupanja na snagu Zakona o naknadi, bila ništava.

 

U odnosu na toč. III. izreke presude (brisanje uknjižbe) ovi tuženici navode slijedeća pitanja:

 

Ima li tužiteljica pravo na podnošenje brisovne tužbe?

 

Ukoliko bi tužiteljica imala pravo na podnošenje brisovne tužbe, je li nastupila zastara?

 

Obrazlažući važnost tih pitanja ukazuje na odluku ovog suda broj Rev-1156/04 od 13. rujna 2005. u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da pravo na podnošenje brisovne tužbe ima samo nositelj knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom.

 

Po ocjeni ovog suda navedeno pitanje "Da li odredba iz čl. 32. Zakona o naknadi čini ništavim ugovor o darovanju od 23. siječnja 1997. te je sud trebao u konkretnom slučaju primijeniti čl. 52. Zakona o naknadi?" važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, budući da shvaćanje izraženo u pobijanoj drugostupanjskoj presudi o tom pitanju nije podudarno sa shvaćanjem izraženim u presudi ovog suda  broj Rev-373/2008 od 28. listopada 2008.

 

U razlozima drugostupanjske presude koji se odnose na ništavost ugovora o darovanju se navodi:

 

"Prema čl. 32. Zakona o naknadi, prijašnjem vlasniku daje se u vlasništvo stan oduzet na temelju propisa o konfiskaciji te odluka i akata iz čl. 2. stavka 2. ovoga Zakona odnesenih na temelju propisa o konfiskaciji.

 

Prema tome, darovnim ugovorom od 23. siječnja 1997., dakle, u vrijeme važenja Zakona o naknadi, predmetni stan prenijet je u vlasništvo R. S., koji nije njegov prijašnji vlasnik, koji stan je oduzet tužiteljičinoj prednici na temelju odluke o konfiskaciji, te koji je zbog toga dan u vlasništvo tužiteljici kasnijim pravomoćnim rješenjem nadležnog upravnog tijela.

 

Dakle, predmetnim darovnim ugovorom raspolagano je stanom koji je oduzet na temelju propisa odnosno odluka o konfiskaciji na način da tim darovnim ugovorom stan nije dan u vlasništvo ranijem vlasniku pa je zbog toga protivan članku 32. Zakona o naknadi, dakle, navedenom prinudnom propisu i zbog to razloga je u smislu čl. 103. ZOO/91, ništav".

 

Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 53/91, 73/91, 113/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

 

Ništavost spornog ugovora o darovanju zbog protivnosti odredbi čl. 32. Zakona o naknadi ovisi o odlučnoj činjenici - predstavlja li navedena odredba prisilni propis.

 

Prisilni (kogentni) propis je propis koji obvezuje na jedno čvrsto određeno ponašanje koje zakonodavac smatra posebno važnim za pravni poredak, za pravnu sigurnost i za vladavinu prava i koje ponašanje svakako hoće postići.

 

              Prisilni propisi nisu formulirani na isti način pa se tako nekad jasno određuje da je posljedica nepoštivanje određenog propisa ništavost, odnosno da ugovor nema pravni učinak. Nekad se posredno rabe izrazi "mora" i "zabranjuje", odnosno se prisilnost propisa izražava izrazom "samo ako".

 

Iz formulacije zakonske odredbe čl. 32. Zakona o naknadi, koju je pravilno citirao drugostupanjski sud ne proizlazi da je riječ o prisilnom propisu, jer prisilnost nije određena neposredno određivanjem "gubitka pravnog učinka", odnosno posredno izrazima "mora", "zabranjuje", "samo ako" i sličnim izrazima koji bi upućivali na zaključak da zakonodavac hoće samo takvo postupanje adresata i nikakvo drugačije, ne proizlazi da je riječ o prisilnom propisu, nepoštivanje kojeg bi dovodilo do ništavosti ugovora u smislu čl. 103. st. 1. ZOO.

 

Slijedom iznesenog pogrešno je ocijenio drugostupanjski sud da je odredba čl. 32. Zakona o naknadi prisilni propis prema kojem je ugovor o darovanju od 23. siječnja 1997. protivan i time ništav, čime je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

 

Pogrešan je i zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor ništav jer je predmet darovanja, a nakon što je ugovor o kupoprodaji od 1. travnja 1993. utvrđen ništavim, bila tuđa stvar. Naime, činjenica da je predmet darovanja tuđa stvar ne daje sama po sebi osnovu trećoj osobi, koja polaže vlasnička prava na darovanoj stvari, zahtijevati utvrđenje ništavosti ugovora o darovanju.

 

Slijedom iznesenog valjalo je na temelju čl. 395. st. 1. ZPP preinačiti pobijanu presudu u dijelu kojim je utvrđena ništavost ugovora o darovanju i tužbeni zahtjev u tom dijelu odbiti kao neosnovan.

 

Zahtjev za brisanje uknjižbe u odnosu na tuženika R. S. tužiteljica ističe posljedično utvrđenju ništavosti ugovora  o kupoprodaji, te istaknutim zahtjevima za poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju i ugovora o darovanju, dakle, zbog neistinitosti prednikovih upisa i to na temelju odredbe čl. 123. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 - dalje: ZVDSP).

 

Prema odredbi čl. 123. st. 1. ZVDSP stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezinog vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri stekne od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude izbrisan zbog nevaljanosti. Brisanje upisa iz stavka 1. tog. članka može se zahtijevati zbog neistinitosti (nevaljanosti) prednikova upisa tužbom za brisanje dok ne proteknu tri godine od kad je bio zatražen prednikov upis; ali onaj tko je o neistinitom prednikovom upisu bio uredno obaviješten, može zbog neistinitosti prednikova upisa zahtijevati brisanje upisa samo ako je u roku za žalbu zatražio zabilježbu da je taj upis sporan i odmah, a najkasnije u roku od 60 dana od isteka roka za žalbu, podnio tužbu protiv onih koji su osporenim upisom stekli pravo ili su na temelju njega ishodili daljnje upise u zemljišnu knjigu (st. 2.).

 

Zbog pogrešnog pravnog pristupa u ocjeni valjanosti ugovora o darovanju, zaključivši da je zbog ništavosti ugovora o darovanja izostala jedna od pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na temelju pravnog posla, nižestupanjski sudovi osnovanost zahtjeva za brisanje uknjižbe nisu raspravili u smislu odredbe čl. 123. ZVDSP, zbog čega je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno te nema uvjeta za preinaku pobijane presude u dijelu koji se odnosi na brisanje uknjižbe, pa je u tom dijelu nižestupanjske presude valjalo ukinuti (čl. 395. st. 2. ZPP) i vratiti za navedeno sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu izrazili shvaćanje u primjeni čl. 123. ZVDSP, ni čl.129. ZZK, to preostala pitanja revidenata M. i R. S. ("Ima li tužiteljica pravo na podnošenje brisovne tužbe?" i "Ukoliko bi tužiteljica imala pravo na podnošenje brisovne tužbe, je li nastupila zastara?") nisu u suprotnosti s izraženim shvaćanjem ovog suda niti su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te je revizija vezano na ta pitanja nedopuštena.

 

Slijedom iznesenog revizija ovih tuženika u odnosu na potonja pitanja  na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP odbačena je kao nedopuštena.

 

U odnosu na reviziju tuženice I. S.:

 

Tuženica I. S. u reviziji navodi slijedeća pitanja:

 

1.) Da li primjena međunarodnog ugovora između Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država (Službeni list SFRJ, br.14/63) isključuje primjenu Zakona o zabrani i Zakona o naknadi?

 

2.) Da li čl. 10. Zakona o zabrani ima pravnu snagu obzirom da isti propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom?

 

3.) Da li ugovori ovjereni i potvrđeni od stane Naslovljenog suda imaju pravnu snagu i legitimitet i da li je zaista obveza suda da pazi na ništetnost po službenoj dužnosti?

 

4.) Da li vrijedi načelo povjerenja u potpunost i istinitost zemljišno-knjižnog stanja?

 

5.) Da li se na R. S. kao II. tuženika trebala primijeniti odredba čl. 52. Zakona o naknadi u konkretnom slučaju?

 

6.) Pravna sigurnost stečenih prava i vladavina prava?

 

7.) Da li je u čl. 6. Zakona o zabrani propisano da donošenjem zakonskih propisa o vraćanju nekretnina i plaćanju naknade za nepokretnu imovinu oduzetu temeljem zakonskih propisa navedenu u čl. 1. istog Zakona prestaje zabrana prijenosa prava raspolaganja i korištenja nekretnina u društvenom vlasništvu?

 

8.) Da li se isti Zakon o zabrani ima primijeniti u odnosu na ugovor o darovanju sklopljen 23. siječnja 1997.?

 

Obrazlažući važnost pitanja navedenih pod 1.) i 2.) tuženica ukazuje na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci broj Rev-911/1998-2 od 17. listopada 2000. u kojem se u bitnom navodi da, obzirom na postojanje Sporazuma od 5. studenoga 1964. (dodatak "Službenog lista SFRJ 9/65 - Međunarodni ugovori) sklopljenog između bivše SFRJ i SAD, prema kojem je SAD, za njene državljane isplaćena globalna i paušalna naknada, imovina državljana SAD nije pod zabranom raspolaganja.

 

Kako proizlazi iz stanja spisa tuženici su prigovor da je tužiteljica američka državljanka, koja je za konfiscirane nekretnine obeštećena u okviru Sporazuma od 5. studenoga 1964., slijedom čega da su sporne nekretnine izuzete iz zabrane, a koji prigovor u sebi sadrži i činjenična utvrđenja, istakli tek u žalbi.

 

Budući da se slijedom navedenog o osnovanosti tog prigovora nije raspravljalo u postupku pred nižestupanjskim sudovima, odluka u sporu ne ovisi o pitanjima "Da li primjena međunarodnog ugovora između Jugoslavije i Sjedinjenih Američkih Država (Službeni list SFRJ, br. 14/63) isključuje primjenu Zakona o zabrani i Zakona o naknadi?" i "Da li čl. 10. Zakona o zabrani ima pravnu snagu obzirom da isti propisuje da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom?"

 

U odnosu na ostala navedena pitanja tuženica I. S. ne izlaže razloge zbog kojih smatra da su ona važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Stoga je reviziju tuženice I. S. valjalo na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odbaciti kao nedopuštenu.

 

U Zagrebu, 30. rujna 2014.