Broj: Gž-1859/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja: 1. M. K. i 2. D. K. oboje iz K., Matije i zastupani po punomoćniku mr. sc. Z. Z., odvjetniku iz Z., protiv tuženica: 1. D. K. iz K., , 2. L. K. iz K., , 3. S. K. iz K., V. N. 1 i 4. Z. K. iz L., , radi utvrđenja i činidbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru od 11. travnja 2014.godine poslovni broj P-4330/09, u sjednici vijeća održanoj dana 7. listopada 2014. godine,    

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

           

            Odbija se žalba tužitelja M. i D. K. kao neosnovana te se potvrđuje presuda i rješenje Općinskog suda u Zadru od 11. travnja 2014.godine poslovni broj P-4330/09 u točki 1. njegove izreke, s time da u nepobijanom dijelu pod točkom 2. rješenje ostaje neizmijenjeno i da se ujedno odbija i njihov zahtjev za naknadom troškova ovog žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

                       

            Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je kako slijedi:

            "1.Odbija se kao neosnovan glavni tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1. i 2. koji glasi:

            I. Utvrđuje se da tuženice nisu nositelji nikakvog prava služnosti na nekretnini tužitelja označenoj kao k. čest. 10075 k.o. V., pa tako niti prava služnosti korištenja bušotine vode koja se nalazi na poziciji unutar te nekretnine a koja je označena slovom A u skici sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, slijedom čega se tuženicima zabranjuje pristup na k. čest. 10075 k.o. V..

            II. Utvrđuje se da su tužitelji ovlašteni sagraditi zid na k. čest. 10075 k.o. V. po dužini označeno brojkama 1 i 2 u skici sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, što su tuženici dužni trpjeti.

            2.Odbija se kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja ad. 1. i 2. koji glasi:

            I. Prelaže se pravo služnosti korištenja bušotine vode koja se nalazi na poziciji unutar k. čest. 10075 k.o. V. označenoj slovom A u skici sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, a koje pravo služnosti tereti tu nekretninu u korist nekretnine k. čest. 10074 k.o. V. u vlasništvu tuženih, na način da se uspostavlja pravo služnosti postavljanja podzemne vodovodne cijevi preko k. čest. 10075 k.o. V. i to po pravocrtnoj dužini od bušotine vode na poziciji označenoj slovom A pa do međe između k. čest. 10075 i k. čest. 10074 k.o. V., na način da se navedena vodovodna cijev spaja na navedenu bušotinu u točki A skice sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine i omogućava nesmetano crpljenje vode s k. čest. 10074 u vlasništvu tuženih.

            II. Utvrđuje se da su tužitelji ovlašteni sagraditi zid na k. čest. 10075 k.o. V. po dužini označenoj brojkama 1 i 2 u skici sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, što su tuženici dužni trpjeti."

            Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

            „1. Dužni su tužitelji ad. 1. i 2. naknaditi parnični trošak tuženicama ad. 1. - 4. u iznosu od 1.199,25 kuna, dok se u preostalom dijelu do ukupno zatraženog iznosa naknade troškova postupka od 1.399,25 kuna zahtjev tuženica ad. 1. i 2. odbija kao neosnovan.

            2. Odbija se prijedlog tužiteljice ad. 1. M. K. i tužitelja ad. 2. D. K. da ih se u ovoj pravnoj stvari oslobodi od plaćanja sudskih pristojbi.“

            Protiv gornjih odluka žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se  pobijana presuda preinači ili ukine.

            Na žalbu  nije odgovoreno.

            Žalba nije osnovana.

            Po ocjeni ovog suda pobijana presuda nije ostvarila niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14.  Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istog Zakona, a ni onu iz točke 11. na koju se ukazuje u žalbi, jer presuda nema nikakvih nedostataka ili proturječnosti zbog kojih se ne bi mogla ispitati.    

Prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi:

- da je predmet spora glavni tužbeni zahtjev tužitelja pod točkom I. da se utvrdi da tuženice nisu nositelji nikakvog prava služnosti korištenja bušotine vode koja se nalazi na poziciji unutar nekretnine tužitelja označene kao kat. čest. 10075 k.o. V. slijedom čega se zabranjuje tuženicama pristup na kat. čest. 10075 k.o. V., dok su pod točkom II. njihovog glavnog tužbenog zahtjeva tužitelji tražili da se utvrdi da su oni ovlašteni sagraditi zid na kat. čest. 10075 k.o. V. po dužini označenoj brojkama 1 i 2 na skici sudskog očevida vještaka geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, što su tuženice dužne trpjeti. Pritom se tužitelji u potkrjepu osnovanosti njihovog glavnog tužbenog zahtjeva pozivaju na čl. 239. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 - dalje ZVDSP) tvrdeći da nakon što je 1. tužiteljica izgradila ogradni zid preko bušotine da je ista uklonila dio tog ogradnog zida kojeg je postavila preko predmetne bušotine za vodu i da je vratila spornu pumpu početkom prosinca 2012. godine o čemu su tuženici kao ovrhovoditelji u ovršnom predmetu broj Ovr - 2359/2009 obaviješteni podneskom, pa zbog činjenice da tuženice, a po iskazu 3. tuženice zadnjih šest godina vodu osiguravaju putem PVC cisterne, a da pritom niti tijekom ljeta 2013. godine, iako su mogle pristupiti bušotini i crpiti vodu iz nje, tako nisu postupale, pa se prema tužiteljima tu radi o jednostranom odreknuću temeljem kojeg je došlo do prestanka prava služnosti korištenja sporne bušotine vode koja da se nalazi na čestici tužitelja oznake 10075 k.o. V.,

- da su tuženice tijekom postupka osporavajući glavni tužbeni zahtjev tužitelja isticale, i to u podnesku kojeg su predale u spis 28. ožujka 2013. godine, da su one posljednji put na V. bile u kolovozu 2012. godine te da tada sporni ogradni zid kojeg je 1. tužiteljica morala srušiti sukladno pravomoćnom rješenju broj P-519/08 još uvijek nije bio srušen, s tim da tužitelji tek 24. prosinca 2012. godine u onom ovršnom postupku koji se vodio pod brojem Ovr-2359/09 obavještavaju sud kako su u cijelosti postupili prema pravomoćnom rješenju broj P-519/08, a s obzirom da su tuženice bile na V. tek u svibnju 2013. godine, dakle, nakon što je srušen dio ograde i time vraćen u prvobitno stanje, smatraju da i dalje imaju pravo služnosti korištenja bušotine, jer se u razdoblju od 2008. pa do svibnja 2013. godine nisu mogle služiti pravom služnosti korištenja bušotine, jer su u tome bile onemogućene nasilnim postupanjem tužitelja. Tuženice izričito tvrde da se one nikada nisu niti namjeravaju odreći prava služnosti uzimanja vode iz sporne bušotine, odnosno tužene smatraju da tužitelji jednostrano zaključuju pozivajući se na čl. 239. st. 1. ZVDSP da su se tužene odrekle prava služnosti, pritom navodeći da se one nisu odrekle prava služnosti korištenja sporne bušotine već su kroz spomenuti vremenski period bile spriječene u tome od strane tužitelja, a da tijekom ljeta 2013. godine one doista nisu izvršavale to pravo služnosti upravo zbog predmetnog sudskog postupka,

- da nije sporno među strankama da su tužitelji upisani kao suvlasnici na jednake dijelove na kat. čest. 10075 k.o. V., u naravi kuća površine 60 m2 i dvorište površine 146 m2, te da su ovdje tuženice  u različitim suvlasničkim udjelima upisane kao suvlasnice na kat. čest. 10074 k.o. V., u naravi dvorište površine 176 m2 i kuća površine 57 m2, da to sudu nije sporno i iz razloga jer takvo nešto proizlazi iz neslužbenih izvadaka iz zemljišne knjige, s time da iz istih izvadaka također proizlazi da formalnopravno nikakvo pravo služnosti u zemljišnoj knjizi nije upisano u korist kat. čest. 10074 k.o. V. kao povlasne nekretnine, a na teret kat. čest. 10075 k.o. V. kao poslužne nekretnine. Nadalje, sudu s obzirom na očitovanja samih stranaka tijekom ovog postupka proizlazi da među strankama nije sporno da bi ovdje tuženice kao suvlasnice povlasne nekretnine oznake kat. čest. 10074 k.o. V. imale pravo služnosti vezano za korištenje bušotine za vodu koja da se nalazi na nekretnini ovdje tužitelja pod 1. i 2. oznake 10075 k.o. V., s tim da su same tužene tijekom postupka isticale, a koju tvrdnju tužitelji nisu osporavali, da su one po samom zakonu temeljem dosjelosti stekle prije navedeno pravo služnosti da crpe vodu iz sporne bušotine jer da su dulje od dvadeset godina vršile tu služnost. Također, sudu s obzirom na rezultate provedenog dokaznog postupka je  nesporna i činjenica iz koje bi proizlazilo da se sporna bušotina za vodu nalazi upravo na nekretnini oznake kat. čest. 10075 k.o. V. koja je u vlasništvu tužitelja s tim da je sudu potonja činjenica nesporna, neovisno o tome što su je tuženice ipak dovodile u pitanje u svome odgovoru na tužbu navodeći da one smatraju da se sama bušotina nalazi na međi između njihovih čestica, a ne na nekretnini tužitelja, obzirom na skicu sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine izrađenoj od stalnog sudskog vještaka za geodeziju T. Ć., na kojoj je u njenom tekstualnom dijelu spomenuti vještak izričito naveo da se "sporna cijev koja izvire iz zemlje" nalazi na dijelu čest. zem. 10075 k.o. V., dakle, na nekretnini koja je nesporno u suvlasništvu ovdje tužitelja. Kako tuženice  tijekom ovog postupka nisu dovodile u pitanje točnost prije navedene skice sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine to sudu govori da je ispravan njegov stav iz kojeg bi proizlazilo da se sporna bušotina nalazi na nekretnini u vlasništvu tužitelja, a ne na nekretnini koja je u vlasništvu tuženica, a koju činjenicu su kasnije tijekom postupka očito prihvatile i same tuženice, obzirom, kao što je prethodno spomenuto, nisu prigovarale na skicu sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine, te obzirom su iste, i to u svome odgovoru na tužbu, navodile da su one po samom zakonu na temelju dosjelosti stekle pravo služnosti "na dijelu nekretnine tužitelja koji im je potreban da bi mogle crpiti vodu iz predmetne bušotine",

 - da je sporno među strankama da li je prije navedeno pravo služnosti korištenja sporne bušotine za vodu prestalo, kako to tvrde tužitelji sukladno čl. 239. ZVDSP odnosno zbog odricanja od toga prava tuženica. Prema odredbi čl. 219. i čl. 7. ZPP svaka je stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji neki svoj navod, s tim da ovaj sud ukazuje na prethodne zakonske odredbe iz razloga jer iste određuju da je upravo na strani ovdje tužitelja bio teret dokazivanja činjenice iz koje bio proizlazilo da je u konkretnoj situaciji prestalo pravo služnosti korištenja bušotine vode od strane tuženica, a koja bušotina da se nalazi na nekretnini tužitelja oznake kat. čest. 10075 k.o. V., a da je do prestanka te služnosti došlo radi odricanja samih tuženica. Stoga se sud u daljnjem tijeku obrazloženja presude najprije osvrće na neke od zakonskih odredbi kojima se uređuje sam institut služnosti, a uključujući i sam prestanak služnosti odreknućem ovlaštenika. Prema odredbi čl. 174. st. 1. ZVDSP, služnost je ograničeno stvarno pravo na nečijoj stvari koja ovlašćuje svojeg nositelja da se na određeni način služi tom stvari (poslužna stvar) ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik je dužan to trpjeti ili pak zbog toga glede nje nešto propuštati, dok iz st. 2. iste odredbe proizlazi da se način na koji je nositelj prava služnosti ovlašten se služiti poslužnom stvari određuje kod osnivanja prava služnosti, ako se služnost osniva na temelju pravnog posla određuje se to svojom voljom ili u sporazumu sa stjecateljem onaj čija je poslužna stvar, ako se osniva na temelju odluke suda ili drugoga tijela vlasti određuje se tom odlukom, inače to određuje zakon, dok iz st. 3. iste odredbe proizlazi da služnost ima sadržaj s kojim je osnovana ako nije kasnije zakonito izmijenjena, a tko tvrdi da je izmijenjena treba to dokazati. Prema odredbi čl. 175. st. 1. ZVDSP svaka služnost mora imati razumnu svrhu. Prema odredbi čl. 176. ZV-a proizlazi da nekretnina može biti opterećena pravom služnosti, bilo u korist svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) ili nositelja prava građenja na istoj, bilo u korist određene osobe. Prema odredbi čl. 177. st. 1. ZVDSP ovlaštenik prava služnosti može ovlasti koje mu to njegovo pravo daje izvršavati po svojoj volji, ali ne šireći ih, nego stežući koliko to dopušta narav i svrha služnosti, iz st. 2. iste odredbe proizlazi da ovlaštenik prava služnosti mora pri izvršavanju svojih ovlasti postupati obzirno tako da što manje opterećuje poslužnu stvar, dok iz st. 3. iste odredbe proizlazi da vlasnik poslužne stvari ne smije činiti ništa što bi onemogućilo ili bitno otežalo izvršavanje služnosti, ali nije dužan išta sam činiti ako nije drukčije određeno. Prema odredbi čl. 178. st. 1. ZVDSP proizlazi da dotadašnji način izvršavanja svojih ovlasti može nositelj prava služnosti glede sadržaja i mjesta na kojem ih izvršava na poslužnoj stvari preinačiti po svojoj volji ako bitno ne mijenja dotadašnji način na koji ih je izvršavao, dok iz st. 2. iste odredbe proizlazi da ako bi se bitno promijenio dotadašnji način izvršavanja ovlasti, preinaka je dopuštena samo u sporazumu s vlasnikom poslužne stvari, a ako bi se time ometao dotadašnji način izvršavanja ostalih stvarnih prava na istoj stvari - tada i u sporazumu s ovlaštenicima tih prava. Prema odredbi čl. 239. st. 1. ZVDSP proizlazi da pravo služnosti prestaje valjanim jednostranim odreknućem njezina ovlaštenika bez obzira na to na kojem je pravnom temelju osnovana, dok iz st. 2. iste zakonske odredbe proizlazi da se pojedini suvlasnik ili zajednički vlasnik povlasne nekretnine ne može odreći prava stvarne služnosti bez pristanka ostalih,

- dakle, kada se prethodno citirane zakonske odredbe, posebice ona iz čl. 239. ZVDSP koja uređuje pitanje prestanka služnosti odreknućem ovlaštenika, povežu sa rezultatima provedenog dokaznog postupka, ovaj sud drži da tužitelj nije uspio na nedvojben način dokazati osnovanost njegovog glavnog tužbenog zahtjeva po kojem bi zbog odricanja tuženica iste prestale biti nositeljice prava služnosti korištenja bušotine vode koja se nalazi na nekretnini tužitelja koja ima oznaku kat. čest. 10075 k.o. V.. Naime, sud prihvaća u tome pravcu razloge koje su tijekom ovog postupka isticale tuženice, a koji razlozi se svode na to da je sporni ogradni zid između parcela stranaka, odnosno dio tog zida, koji je onemogućavao tuženicama da sa svoje nekretnine oznake kat. čest. 10074 k.o. V. kao povlasne pristupe do sporne bušotine za vodu, od strane ovdje tužiteljice pod 1. uklonjen tek u prosincu 2012. godine, a kako su tuženice na svoju nekretninu u V. prvi put nakon toga došle tek u svibnju 2013. godine, i to očito onda kada je u ovoj pravnoj stvari dana 21. svibnja 2013. godine proveden dokaz uviđajem na licu mjesta, a u odnosu na koju tvrdnju tužitelji istu nisu osporavali tijekom ovog postupka, a da se pritom tuženice po vlastitom kazivanju, spornom bušotinom za vodu doista nisu koristile tijekom ljeta 2013. godine iz razloga vođenja upravo ovog parničnog postupka, što su sve razlozi koji ovome sudu govore da se kraj takvog stanja stvari tuženice nisu odrekle konkretnog prava služnosti korištenja sporne bušotine vode koja se nalazi na nekretnini tužitelja. Stoga, je sukladno ranije citiranoj odredbi iz čl. 239. ZVDSP pravo služnosti prestaje valjanim "jednostranim odreknućem njezina ovlaštenika", a kakva jednostrana izjava volje učinjena od bilo koje od ovdje tuženica ne prileži ovom parničnom spisu, jer da bi se uopće govorilo o odreknuću tuženica isto sukladno čl. 239. st. 2. ZVDSP može biti valjano jedino ako bi sve četiri ovdje tuženice dale jednostranu izjavu kojom se odriču prava stvarne služnosti korištenja sporne bušotine vode, s tim da tužitelji, iako je na njima bio teret dokazivanja te činjenice, ovome sudu nisu predočili nedvojben dokaz u tome pravcu, što je razlog radi kojeg je sud odbio kao neosnovan njihov glavni tužbeni zahtjev. Kako zbog, a iz prije navedenih razloga, odbijanja točke I. glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja samim time nije bilo osnove usvojiti niti točku II. glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja  u kojoj su isti tražili da su ovdje tuženice dužne trpjeti gradnju zida na kat. čest. 10075 k.o. V. po dužini označenoj brojkama 1 i 2 sa skice sudskog očevida vještak geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine, jer bi se time tuženice očito onemogućile u korištenju njihova prava služnosti korištenjem sporne bušotine vode koja se nalazi na nekretnini tužitelja, a koje postojanje prava služnosti su tijekom ovog postupka, po vlastitom kazivanju, prihvaćali i ovdje tužitelji, slijedom čega nije bilo prostora niti usvojiti točku II glavnog tužbenog zahtjeva, a radi čega je od strane ovog suda odlučeno kao pod točkom 1. izreke ove presude.

- da je u odnosu na točku 2. izreke presude predmet spora podredni (eventualni) tužbeni zahtjev tužitelja u kojem isti traže prelaganje prava služnosti korištenja bušotine vode koja se nalazi na nekretnini tužitelja pod 1. i 2. oznake kat. čest. 10075 k.o. V., i to označena slovom A na skici sudskog očevida vještak geometra T. Ć. od 21. svibnja 2013. godine i to na način da se uspostavi pravo služnosti postavljanja podzemne vodovodne cijevi preko kat. čest. 10075 k.o. V. i to po "pravocrtnoj dužini od bušotine vode na poziciji označenoj slovom A pa do međe između kat. čest. 10075 i kat. čest. 10074 k.o. V." na način da se navedena vodovodna cijev spoji na navedenu bušotinu i time omogući nesmetano crpljenje vode sa kat. čest. 10074 k.o. V. koja je u vlasništvu tuženica. Tužitelji su svoj podredni tužbeni zahtjev objašnjavali da se u međuvremenu, odnosno od izgradnje sporne bušotine vode, promijenile okolnosti zbog kojih taj dogovor valja promijeniti na razuman način i to da tuženice i dalje imaju vodu iz bušotine, ali uz manje tegobe na strani tužitelja, pritom ističući da se kroz niz prethodnih godina obitelj tuženica bitno povećala i isti, zajedno s brojnim prijateljima, dolaze svakodnevno u dvorište tužitelja po vodu praveći veliku buku i puno veću gužvu nego u vrijeme kada su dogovor o bušotini postigli prednici stranaka. Pritom tužitelji smatraju da je njihov takav podredni tužbeni zahtjev logičan i razuman jer omogućava da oni konačno ograde svoje dvorište, dok bi tuženice zadržale mogućnost crpljenja vode iz bušotine. Tuženice su tijekom postupka osporavajući podredni tužbeni zahtjev tužitelja isticale da je netočno da one gotovo svakodnevno dolaze na nekretninu tužitelja i crpe vodu, nadalje su isticale da prelaganje cijevi uz među u dvorište tuženica, kako predlažu tužitelji, njima nije prihvatljivo jer je prostor između njihove kuće i ogradnog zida ionako uzak, a tom radnjom bi se u potpunosti onemogućio prolazak vozilom u stražnji dio njihova dvorišta, te su tuženice isticale da ukoliko bi se građenjem zida od strane tužitelja prekrila sporna bušotina za vodu, da bi eventualni kvar na toj bušotini zahtijevao dodatne građevinske radove i samim time bespotrebne materijalne troškove, što je tuženicama potpuno neprihvatljivo. Prema odredbi čl. 179. st. 1. ZVDSP koja odredba uređuje institut prelaganja služnosti, proizlazi da je služnost teret na cijeloj poslužnoj stvari, ali ako se stalno izvršava samo na jednom njezinom dijelu, može vlasnik poslužne stvari zahtijevati da se izvršenje preloži na neko drugo, ovlašteniku podjednako prikladno mjesto, ako je izvršavanje na dosadašnjem mjestu vlasniku osobito tegobno, iz st. 2. iste odredbe proizlazi da troškove prelaganja služnosti snosi vlasnik poslužne stvari, dok iz st. 3. iste odredbe proizlazi da se vlasnikovo pravo iz st. 1. ovog članka ne može pravnim poslom isključiti niti ograničiti. Dovodeći potom u vezu prethodno citirane odredbe iz čl. 179. ZVDSP sa sadržajem podrednog tužbenog zahtjeva u kojem tužitelji traže prelaganje prava služnosti korištenja bušotine vode koja je na skici sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine označena slovom A na čest. 10075 k.o. V. u vlasništvu tužitelja na način da se "uspostavlja pravo služnosti postavljanja podzemne vodovodne cijevi preko kat. čest. 10075 k.o. V. i to po pravocrtnoj dužini od bušotine vode označene slovom A pa do međe između kat. čest. 10075 i kat. čest. 10074 k.o. V. na način da se navedena vodovodna cijev spaja na navedenu bušotinu u točki A…", te potom sve to povezujući sa stanjem utvrđenim na licu mjesta u koje se neposrednim opažanjem uvjerio i sam sud te je isto stanje konstatirano tekstualno i vizualno na skici sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine sa ls. 29, stav je suda da tužitelji nisu dokazali osnovanost njihovog prethodno citiranog podrednog tužbenog zahtjeva. Naime, kraj činjenice da se sporna bušotina, odnosno "cijev koja izvire iz zemlje" kako je to konstatirano na skici sudskog očevida od 21. svibnja 2013. godine, nalazi u neposrednoj blizini međe između čestice 10075 k.o. V. koja je u vlasništvu tužitelja i čestice 10074 k.o. V. koja je u vlasništvu tuženica po slobodnoj procjeni uređujućeg suca na udaljenosti koja nije duža od 5 do maksimalno 10 centimetara od spomenute međe, a što bi proizlazilo i iz uvida u fotografije koje se u priležećem ovosudnom spisu poslovni broj P-519/08 nalaze na listu spisa 13, 14 i 21, a što sve sudu govori da nije ispunjen zakonski uvjet iz čl. 179. st. 2. ZVDSP nužan za prelaganje prava služnosti, a koja odredba predviđa tu mogućnost "ako je izvršavanje na dosadašnjem mjestu vlasniku osobito tegobno", odnosno ovaj sud ne vidi na koji način bi izvršavanje ovdje sporne služnosti tužiteljima bilo "manje tegobno" ako bi se sukladno njihovom podrednom tužbenom zahtjevu postavila podzemna vodovodna cijev od postojeće bušotine pa do međe između parcela tužitelja te tuženica obzirom ta podzemna vodovodna cijev ne bi bila duža od 5 do maksimalno 10 centimetara. Nadalje, nije razlog na koji je sud ukazao u prethodnom odlomku obrazloženja ove presude jedini doprinio tome da se odbije kao neosnovan podredni tužbeni zahtjev tužitelja u vidu prelaganja prava služnosti korištenja sporne bušotine vode na način i u sadržaju kako su to tužitelji tražili u njihovom podrednom tužbenom zahtjevu. Naime, ovaj sud drži da ukoliko bi on dopustio da se sukladno podrednom tužbenom zahtjevu tužitelja na postojeću bušotinu vode koja se nalazi unutar čest. 10075 k.o. V. koja je u vlasništvu tužitelja postavi podzemna vodovodna cijev koja će po pravocrtnoj dužini od te bušotine ići do međe između čestica tužitelja i čestica tuženica koja ima oznaku čest. 10074 k.o. V., da se u takvoj situaciji ne bi radilo o prelaganju prava služnosti sukladno čl. 179. ZVDSP, već bi se po stavu suda radilo o zasnivanju potpuno nove služnosti, a čemu se tuženice kao što je prethodno ukazivano, izričito protive. Sud naime ukazuje na prethodni detalj jer drži da ukoliko bi sud usvojio podredni tužbeni zahtjev tužitelja na način i u sadržaju kako se to traži u njihovom podrednom tužbenom zahtjevu, da samim time više ne bi niti egzistiralo pravo služnosti korištenja bušotine vode koje po stavu obiju stranaka egzistira u korist nekretnine tuženica kao povlasne, a na teret nekretnine tužitelja kao poslužne nekretnine, jer se dosadašnje pravo služnosti korištenja bušotine vode svodi na to da tuženice imaju pravo pristupa sa svoje nekretnine do te bušotine koja se nesporno nalazi na nekretnini tužitelja te imaju pravo iz te bušotine crpiti vodu, pa kada bi se na tu bušotinu spojila podzemna vodovodna cijev koja bi išla do međe između nekretnina stranaka, samim time se po stavu ovog suda, a kao što je prethodno ukazano, ne bi radilo o prelaganju "starog" prava služnosti korištenja bušotine vode, već o zasnivanju nove i sadržajno drugačijeg prava služnosti. Imajući u vidu sve prije navedeno ovaj sud je mišljenja da kraj takvog stanja stvari nije bilo moguće usvojiti niti podredni tužbeni zahtjev tužitelja pa je odlučeno kao pod točkom 2. izreke ove presude, a posljedica čega je i daljnje zaključivanje ovog suda da samim time nije bilo osnove usvojiti niti točku II. podrednog tužbenog zahtjeva tužitelja i to iz istih onih razloga na koje je sud ukazao ranije u obrazloženju ove presude u dijelu u kojem je obrazlagao svoje razloge vezano za točku II. glavnog tužbenog zahtjeva tužitelja pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje od strane ovog suda na taj dio obrazloženja ove presude.

Ovaj drugostupanjski sud prihvaća navedena činjenična utvrđenja, njihovu ocjenu i primjenu materijalnog prava, u smislu čl.375.st.5. ZPP, s time da u odnosu na žalbene prigovore valja odgovoriti:

- da nema govora ni o konkludentnom odreknuću tuženica kao ovlaštenica sporne realne služnosti budući ničim nisu iskazale namjeru da ne žele ostvarivati njezin sadržaj pa ni u razdoblju od prosinca 2012.godine kada je tek u ovrsi prisilno uspostavljeno ranije posjedovno stanje, dapače, ustrajne su u tome, s time da tuženice samo povremeno koriste svoju nekretninu pa time i spornu bušotinu, a da bi se moglo govoriti o derelikciji (napuštanju) potrebno je da se ovlaštenik na sasvim jasan način odrekne svoga stvarnog prava pa okolnost da netko ima pasivno držanje i da u roku izvjesnog vremena ne poduzima ništa u pogledu vršenja svoga prava ne može se tumačiti kao izraz volje o odricanju od prava,

- da je prema odredbi čl. 179. ZVDSP služnost teret na cijeloj poslužnoj stvari, ali ako se stalno izvršava samo na jednom njezinom dijelu, može vlasnik poslužne stvari zahtijevati da se izvršavanje preloži na neko drugo ovlašteniku služnosti podjednako prikladno mjesto, ako je izvršavanje na dosadašnjem mjestu vlasniku osobito tegobno, te u tom slučaju troškove prelaganja vlasnik poslužne stvari, što ovdje nije slučaj, jer se ne nudi neko drugo podjednako prikladno mjesto za bušotinu, što je pretpostavka iz cit. odredbe, no eventualnim petitom traži se preinaka načina izvršavanja sadržaja služnosti tako da se cijev na istom pravcu ukopa i sustav pumpi prebaci na nekretninu tuženica, što je moguće samo uz sporazum stranaka, u smislu čl.178. ZVDSP, do kojega unatoč pokušaju ipak nije došlo, no tužitelji nisu dokazali niti zašto bi sada služnost bila tegobnija nego ranije, jer se bušotina i dalje nalazi na istom mjestu, tj. međi, niti da li je tehnički moguće izvesti takvu dislokaciju crpilišta i da bi to bilo podjednako prikladno za tuženice, a očito nije, jer predloženi način osjetno nepovoljniji i moguć samo uz znatne materijalne izdatke i građevinske preinake na nekretnini tuženica, a ovlaštenicima tog prava ne mogu se nalagati takve obveze vezane za prelaganje služnosti, dakle, zaključiti je da predloženi način doista ne osigurava ovlaštenicama tog prava istu gospodarsku svrhu kao do sada, a sadržaj i opseg prava služnosti se ne može mijenjati po vlastitom nahođenju, pa ni u slučaju ukoliko bi to bilo manje opterećenje za poslužno dobro kako to tvrdi tužitelj, jer je odlučujuće da li uvećanje ekonomske koristi koju ostvaruju tužitelji u značajnoj mjeri premašuje štetu koja prelaganjem trpe tuženice kao vlasnice poslužnog dobra, što ovdje nije slučaj, pa tužitelji na tom dijelu zemljišta ne mogu podići ogradni zid jer bi bio smetnja tuženicama da ostvaruju sadržaj sporne služnosti.

Slijedom navedenog obrazloženja valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem čl.368. st.1. i 2. ZPP potvrditi osporavanu presudu, a posljedično i rješenje u točki 1. (odluku o trošku) temeljem čl.380. točka 2. ZPP, s time da je odbijen i njihov zahtjev za naknadom troškova ovog žalbenog postupka (čl.161.st.1. u svezi čl.154.st.1. ZPP).

 

  U Zadru, 7. listopada 2014. godine.