Broj: Rev-x 328/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice - protutuženice D. D. iz O., koju zastupa punomoćnik V. M., odvjetnik u R., protiv tuženika - protutužitelja: 1. S. B., 2. J. B. i 3. D. B., svi iz R., koje zastupa punomoćnik M. S., odvjetnik u R., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji stranaka protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž - 937/2011-2 od 24. ožujka 2011., kojom je djelomično potvrđena, te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P - 3812/09 od 20. kolovoza 2010., u sjednici održanoj 9. listopada 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice - protutuženice i tuženika - protutužitelja odbijaju se kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen zahtjev tužiteljice – protutuženice na utvrđenje ništetnima kupoprodajnog ugovora sklopljenog 17. rujna 1999. između B. B. i D. D., kao i dodatka tom ugovoru od 25. veljače 2000. (izreka pod 1. prvostupanjske presude), te je u zemljišnim knjigama naložena uspostava zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe upisa osnovom ovih ugovora, tako da se briše pravo vlasništva s imena tuženice pod 1. uz istovremeni upis nekretnine u vlasništvo tužiteljice (izreka pod 2. prvostupanjske presude). U dijelu kojim je zahtijevano poništenje ovih ugovora zahtjev tužiteljice – protutuženice odbijen je kao neosnovan (izreka pod 3. prvostupanjske presude).

 

Djelomično je prihvaćen i protutužbeni zahtjev tako da je naloženo tužiteljici – protutuženici isplatiti tuženicima – protutužiteljima iznos od 84.040,81 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan isplate po srednjem tečaju HNB sa pripadajućom zateznom kamatom od 3. ožujka 2000. do isplate, a sve kako je to precizno određeno izrekom pod 4. prvostupanjske presude. U više traženom, do ukupno zahtijevanog iznosa od 102.040,81 EUR, zahtjev tuženika – protutužitelja odbijen je kao neosnovan (izreka pod 5. prvostupanjske presude). Svaka stranka snosi svoj trošak (izreka pod 6. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe stranaka i potvrđena prvostupanjska presuda, osim u dijelu pod točkom 4. izreke prvostupanjske presude i to po osnovu isplate u kunskoj protuvrijednosti, te zateznih kamata tekućih od 3. ožujka 2000. do 28. veljače 2002., te od 1. srpnja 2008. pa do isplate i tako uvažavanjem žalbe tužiteljice – protutuženice u ovom dijelu preinačena prvostupanjska presuda na način da je tužiteljici – protutuženici naložena isplata iznosa od 84.040,81 EUR s zateznim kamatama i to na iznos glavnice od 164.369,54 DEM tekućim od 3. ožujka 2000. do 28. veljače 2002. po stopi  koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju (za valutu glavnice DEM), te na iznos od 84.040,81 EUR kamate tekuće od 1. srpnja 2008. pa nadalje do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, dok je u preostalom dijelu protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijeli tužiteljica – protutuženica, te tuženici – protutužitelji. Tužiteljica – protutuženica drugostupanjsku presudu pobija u dijelu kojim je prihvaćen protutužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da se u ovom dijelu presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Tuženici – protutužitelji drugostupanjsku presudu pobijaju u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te bitne povrede odredaba parničnog postupka, s prijedlogom da revizijski sud presudu u ovom dijelu preinači shodno navodima iznesenim u reviziji, odnosno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužiteljice – protutuženice, kao i revizija tuženika - protutužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP, a kojeg je u ovom postupku primijeniti temeljem odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku "Narodne novine", broj 57/11), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1 ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ovog Zakona.

 

Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. točke 8. ZPP-a, na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, nije počinjena. Isto tako, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u reviziji ukazuju stranke. Naime, pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Isto tako, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidenti opisno ukazuje u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice – protutuženice na utvrđenje ništetnosti ugovora o kupoprodaji, te tako i brisanje uknjižbe prava vlasništva provedene osnovom ovih ugovora i uspostava prijašnjeg zemljišnoknjižnog stanja, te protutužbeni zahtjev tuženika – protutužitelja na isplatu.

 

U provedenom postupku nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće odlučne činjenice:

 

-                      da su dana 17. rujna 1999. tužiteljica – protutuženica D. D., kao prodavateljica i prednik tuženika – protutužitelja B. B., kao kupac, sklopili ugovor o kupoprodaji ½ dijela nekretnine označene kao k.č. br. 79. z.u. br. 1005. k.o. V.

 

-                      da su ove stranke s danom 25. veljače 2000. sklopile dodatak navedenom ugovoru o kupoprodaji u kojem su kupoprodajnu cijenu precizirali u visini od 200.000 DEM, koja je u cijelosti i isplaćena,

 

-                      da je ugovor proveden u zemljišnim knjigama, dok je prednik tuženika – protutužitelja dalje raspolagao predmetnom nekretninom na način da ju je darovao supruzi, tj. tuženici – protutužiteljici pod 1. S. B., kao nesavjesnom stjecatelju jer joj je bila poznata prava svrha prividnih ugovora,

 

-                      da navedeni ugovor, kao i dodatak tom ugovoru, predstavlja prividni pravni posao kod kojeg je stvarna volja stranaka bila sklapanje ugovora o zajmu na iznos od 200.000 DEM, što je i realizirano, i to s obvezom povrata zajma najkasnije do 3. ožujka 2000. godine, te

 

-                      da je tužiteljica – protutuženica kao dužnik iz navedenog pravnog posla izvršila povrat pozajmljenog iznosa u visini od 18.000,00 EUR, dok iznos od 84.040,81 EUR nije vraćen

 

Kako stranke dijelom navoda iznesenih u okviru revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava, osporavaju i pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog tijekom postupka, valja reći da shodno odredbi čl. 385. st. 1. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Tako navode stranaka kojima se osporava utvrđeno činjenično stanje ovaj sud nije mogao uzeti u razmatranje.

 

U naprijed utvrđenom činjeničnom stanju pravilno je primjeno materijalno pravo u pobijanom dijelu kojim je prihvaćen tužbeni i protutužbeni zahtjev.

 

Naime, prema odredbi čl. 66. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine"  br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO, a koji Zakon je primijeniti u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11) prividan (simulirani ili fiktivni) ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi važi ako je udovoljeno uvjetima za njegovu pravnu valjanost. Pri tom valja reći da se u smislu odredbe čl. 66. st. 3. ZOO-a prividnost ugovora ne može isticati prema trećoj savjesnoj osobi, o čemu prema utvrđenju nižestupanjskih sudova u konkretnom slučaju nije riječ.

 

Disimuliranim ugovorom stranke su zaključile ugovor o zajmu u smislu odredbe čl. 557. st. 1. ZOO-a, kojom je propisano da se ugovorom o zajmu obvezuje zajmodavac zajmoprimcu predati određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje da mu vrati poslije stanovitog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvalitete. Međutim, stranke su ugovor o zajmu strane valute sklopile 1999. godine, sa dodatkom ovom ugovoru 2000. godine, kada je pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj bilo zabranjeno odredbama čl. 10. st. 3. i 4., čl. 28., te čl. 34. Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata ("Narodne novine"  br. 91/93, 36/98 i 32/01). Kako je navedenim odredbama bilo zabranjeno pozajmljivanje deviza, ugovor o zajmu kojeg su stranke sklopile ništetan je (protivan prisilnim propisima) u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO-a, s posljedicom da je svaka ugovorna stranka dužna vratiti drugoj ono što je primila po osnovi takvog ugovora (čl. 104. st. 1. ZOO-a). Slijedom navedenog, a kako to ispravno cijeni drugostupanjski sud, budući je valuta DEM dana 1. ožujka 2002. zamijenjena u EUR po tečaju 1. EUR = 1,95583 DEM tužiteljica – protutuženica je dužna vratiti iznos od 84.040,81 EUR s zateznim kamatama kako je to i prihvaćeno pobijanom presudom, i to kao nesavjestan stjecatelj (u okvirima postavljenog zahtjeva) od dana stjecanja – a ne njegovu protuvrijednost u kunama. Naime, u okolnostima konkretnog slučaja tužiteljica – protutuženica je prema činjeničnom utvrđenju pobijane presude nesavjestan stjecatelj. Prema odredbi čl. 214. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

 

Kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništetnog pravnog posla rok zastare tražbine shodno odredbi čl. 371. ZOO-a je pet godina i u načelu, prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbi čl. 103. st. 1. i čl. 104. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana sklapanja ništetnog pravnog posla. Međutim, u konkretnom slučaju, temeljem ništetnog pravnog posla proveden je upis prava vlasništva nad nekretninom u zemljišnim knjigama (brisanje kojeg upisa tužiteljica - protutuženica u ovom postupku zahtijeva), dok novčana tražbina koju tuženica – protutužiteljica zahtijeva u ovom postupku predstavlja isplaćenu kupoprodajnu cijenu temeljem naprijed navedenog ništetnog pravnog posla. Prema pravnim posljedicama ništetnosti pravnog posla (čl. 104. st. 1. ZOO-a) svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog pravnog posla. Kako je vraćanje moguće i prema prirodi onog što je ispunjeno, te kako posebna pravila o pravnim posljedicama ništetnosti drukčije ne uređuju, u ovim okolnostima primjenjuju se pravila o obvezi istodobnog ispunjenja iz odredbe čl. 122. st. 1. ZOO-a prema kojima nijedna strana nije dužna ispuniti svoju obvezu ako druga strana ne ispuni ili nije spremna istovremeno ispuniti svoju obvezu. U navedenom stanju stvari zastarijevanje u smislu odredbe čl. 361. ZOO-a nije moglo početi izvan pravila istodobnog ispunjenja (prije nego druga strana /koja to zahtijeva/ nije ispunila ili bila spremna ispuniti svoju obvezu istodobno kad je ispuni i prva strana), čime je istaknuti prigovor zastare neosnovan.

 

U odnosu na zahtjev tužiteljice - protutuženice koji se odnosi na brisanje provedene uknjižbe i uspostavu prijašnjega stanja, te istaknuti prigovor trećeg stjecatelja, valja reći da su u naprijed izloženom činjeničnom osnovu ispunjene pretpostavke prihvaćanja ovog zahtjeva prema pravilima o brisovnoj tužbi iz čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13 – dalje: ZZK) u svezi s odredbom čl. 168. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV). Naime, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova riječ je o prigovoru nesavjesnog (nepoštenog) trećeg stjecatelja, dok u smislu naprijed navedenih odredbi u odnosu na nepoštenog stjecatelja ne nastupaju pravni učinci zaštite povjerenja u zemljišne knjige. Njegovo se stjecanje ne štiti pa se protiv njega brisovna tužba s uspjehom može podnijeti sve dok postoji knjižno pravo povrijeđeno neistinitom uknjižbom provedenom u korist prednika nepoštenog trećeg stjecatelja.

 

Odluka o troškovima postupka utemeljena je na pravilnoj primjeni odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

Zbog iznesenih razloga predmetne revizije nisu osnovane, pa je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 9. listopada 2014.