Broj: Rev 1810/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. iz R., koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u O., protiv prvotuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Ogulinu, Građansko-upravni odjel i drugotuženika Grada Ogulina, radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-458/2010-2 od 2. svibnja 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Ogulinu poslovni broj P-193/2008-35 od 21. prosinca 2009., u sjednici vijeća održanoj 9. listopada 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Odbacuje se revizija tužiteljice kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužiteljica G. B. iz R., vlasnica kč. br. 1006/15 pašnjak G. površine 880 čhv upisane u zk. ul. br. 946 k.o. O. O., pa se nalaže I- tuženici Republici Hrvatskoj i II-tuženiku Gradu Ogulinu da tužiteljici izdaju tabularnu ispravu podobnu za upis njezinog prava vlasništva na navedenoj nekretnini, koju će ispravu u protivnom zamijeniti ova presuda, u roku od 15 dana.“ (točka I. izreke).

 

Tužiteljici je naloženo da prvotuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 3.625,00 kn (točka II. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda te je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava žalbe na prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je pravodobno podnijela reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - dalje: ZPP). Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužiteljice nije dopuštena.

             

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u čl. 382. st. 2. toč. 1. do 3. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP, u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, treba određeno navesti propise i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U predmetnoj reviziji tužiteljica je postavila sljedeća pitanja:

 

„Primjenjuje li se na utvrđenje tužiteljičinog prava vlasništva dosjelošću na predmetnoj nekretnini koja je 1991. godine bila upisana kao društveno vlasništvo odredbe čl. 388. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997. godine ili odredbe članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji je stupio na snagu 20. prosinca 2001. godine, u kojem je zakonu u članku 388. dodan stavak 4. kojim se propisuje da u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje drugih stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana?

Je li kontinuiranost privatnog posjeda na predmetnoj nekretnini u trenutku kupnje ove nekretnine 1924. godine odlučan razlog za utvrđenje prava vlasništva s osnove dosjelosti do 6. travnja 1941. godine temeljem tadašnjeg Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta?“

 

Tužiteljica se pozvala na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Republike Hrvatske, zahtjev broj 35298/4 donesenoj 11. lipnja 2009.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda postavljena pitanja nisu važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer se navedena presuda Europskog suda za ljudska prava temelji na drugačijem činjeničnom i pravnom osnovu.

 

Naime, u navedenoj presudi na koju se pozvala tužiteljica proizlazi da je vlasnik sporne nekretnine bio pokojni ujak podnositelja zahtjeva kojem je tu nekretninu država konfiscirala 1949., a pokojna majka tužitelja bila je u posjedu te nekretnine od 1953., dok je nakon njezine smrti u posjedu bio podnositelj zahtjeva, pa je isti tvrdio da je proteklo propisano razdoblje za stjecanje prava vlasništva dosjelošću i da je stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine. Tužba u navedenom predmetu podnesena je 1997. za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, u daljnjem tekstu: ZV/96.) koji je stupio na snagu 1. siječnja 1997., dok je rok za stjecanje prava vlasništva dosjelošću istekao 1993. te je tužitelj već tada ex lege  temeljem odredbe čl. 388. st. 4. ZV/96. i stupanjem na snagu tog zakona 1. siječnja 1997. stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

Iz navedenog proizlazi da je sporna nekretnina u neprekinutom slijedu bila u posjedu podnositelja zahtjeva, da ju je tužitelj stekao ex lege 1. siječnja 1997., a Europski sud za ljudska prava utvrdio je da nema naznaka da je bilo tko osim države stekao ikakva prava na tom zemljištu tijekom socijalizma ili da je neka treća osoba, osim podnositelja zahtjeva, ikad zahtijevala ikakva prava u odnosu na to zemljište, pa stoga nisu prisutne zabrinutosti koje su potaknule Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine članak 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. U trenutku podnošenja tužbe već je bio protekao rok potreban za dosjelost, a tužitelj s obzirom na tada važeći ZV/96. imao legitimno očekivanje da će ga sud utvrditi vlasnikom nekretnine.

 

U konkretnom predmetu koji je predmet revizije, tužiteljica je podnijela tužbu 31. svibnja 2006., dakle, nakon prestanka važenja čl. 388. st. 4. ZV/96. odnosno nakon što je Ustavni sud Republike Hrvatske odlukom U-I-58/1997 i dr. od 17. studenoga 1999. („Narodne novine“ broj 137/99) ukinuo navedenu odredbu, a koja odredba sukladno 53. st. 2 Zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 99/99, 29/02) prestaje važiti danom objave odluke Ustavnog suda, tj. ex nunc.

 

Nadalje, u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne zemljišne čestice broj 1006/1 početkom 20. stoljeća upisana je Općina O., u kupoprodajnom ugovoru koji je djed tužiteljice 1924. kao kupac sklopio sa zadrugom V. kao prodavateljem nije navedena sporna čestica, niti je iz zemljišnih knjiga vidljivo da je ta zadruga bila vlasnik predmetne čestice. Nadalje, iz rješenja Komisije za uzurpacije od 28. listopada 1969. koje je postalo pravomoćno 4. veljače 1970., nakon provedenog očevida, utvrđeno je da je predmetna čestica pod bujadi i da nije kultivirana, pa predniku tužiteljice nije priznato u vlasništvo zauzeto zemljište što je bilo moguće sukladno odredbi čl. 6. Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih samovlasnim zauzećem (uzurpacijom) zemljišta u općenarodnoj imovini („Narodne novine“ broj: 31/58).

 

Sukladno odredbi čl. 388. st. 4. ZV/96, koji je bio na snazi već u trenutku kada je tužiteljica podnijela tužbu sudu, propisano je da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog dana.

 

U odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Trgo protiv Hrvatske (Zahtjev br. 3528/04) i Europski sud za ljudska prava je zauzeo isto pravno shvaćanje kao revizijski i drugostupanjski sud, te u svojoj odluci naveo da je kao posljedica ukidanja čl. 388. st. 4. ZV/96 od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske, Županijski sud u Splitu imao obvezu primijeniti odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenoga 1999. u postupcima (u tijeku) pred tim sudom, a u skladu sa Zakonom o Ustavnom sudu, posebice njegovim čl. 56. st. 5. 

 

Na temelju navedenog revizijski sud utvrđuje da pravno pitanje zbog kojeg je tužiteljica podnijela reviziju nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana budući da je o tom pitanju revizijski sud zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, a oba shvaćanja su i u skladu s odlukom Europskog suda za ljudska prava, na koju se poziva revidentica.

 

Stoga nema potrebe preispitivati sudsku praksu iz razloga koji su izneseni tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, jer nije došlo do promjene u pravnom sustavu uvjetovane odlukom Europskog suda za ljudska prava.

 

Osim toga, konkretna situacija temelji se na različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od one u presudi Europskog suda za ljudska prava na koju se tužiteljica poziva, pa i iz tog razloga postavljeno pitanje nije važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, jer o odgovoru na navedeno pitanje ne ovisi ishod spora.

 

Niti drugo postavljeno pitanje nije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, budući da odgovor na postavljeno pitanje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, radi čega postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i na temelju odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 9. listopada 2014.