Broj: Rev 611/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. S. iz Z., koju zastupa punomoćnica N. M., odvjetnica u Z., protiv prvotuženika L. Đ. iz M., drugotuženika E. K. iz O., kojeg zastupa punomoćnica Ž. S. F., odvjetnica u R., i trećetuženika Z. B. iz K., kojeg zastupa punomoćnik D. K., odvjetnik u R., radi utvrđenja i upisa prava suvlasništva te brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tužiteljice i trećetuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-6880/05 od 22. listopada 2008., ispravljene rješenjem istoga suda poslovni broj Gž-6880/05 od 19. siječnja 2009., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-130/03 od 19. listopada 2005., u sjednici održanoj 14. listopada 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

             

I. Revizija trećetuženika Z. Đ. protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-6880/05 od 22. listopada 2008., ispravljene rješenjem poslovni broj Gž-6880/05 od 19. siječnja 2009., u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-130/03-74 od 19. listopada 2005. u toč. I. stavak prvi izreke, kao i protiv dijela drugostupanjske presude u  toč. II. izreke kojim je u odnosu na tog tuženika odlučeno o troškovima postupka – odbija se kao neosnovana.

 

II. Djelomično se prihvaća revizija trećetuženika Z. Đ., preinačuje se presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-6880/05 od 22. listopada 2008., ispravljena rješenjem poslovni broj Gž-6880/05 od 19. siječnja 2009., u dijelu pod toč. I. izreke u kojem je preinačena prvostupanjska presuda u toč. I. stavak četvrti i peti izreke i u tom se dijelu sudi:

 

Odbija se žalba trećetuženika Z. Đ. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-130/03 od 19. listopada 2005. u dijelu pod  toč. I., stavak četvrti i peti izreke.

 

II. Revizija tužiteljice A. S. protiv drugostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke odbija se kao neosnovana.

 

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

 

I. Tužiteljica S. A. iz Z., o d b i j a  se  s tužbom i tužbenim zahtjevom protiv tuženih L. Đ. iz M., … K. E. iz O., … i Z. B. iz K., … a koji glasi:

 

„Utvrđuje se da je tužiteljica A. S. suvlasnik u 15/100 dijela k.č. 158/1, dvor i kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s tuženim L. Đ. u Z., dana 15.11.1997. godine, ovjerenog pod brojem Ov-6363/97 kod javnog bilježnika Lj. H. M. u Z. dana 19.11.1997. godine, u naravi stan na I. etaži, koji se sastoji od predsoblja, kupaonice, dnevnog boravka s kuhinjom i jedne sobe, ukupne površine 50 m2, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezano na osnovu čl. 68, 69 i 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što je tuženik L. Đ., dužan priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva, u protivnom što će zamijeniti ova presuda.

 

Utvrđuje se da je Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljen dana 26.6.1998. godine između tuženika E. K., kao vjerovnika, i tuženika L. Đ., kao dužnika, solemniziran pod poslovnim brojem OU-492/98 kod javnog bilježnika V. Č. u R., za 15/100 dijela k.č. 158/1, dvor i kuća površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., ništavan.

 

Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prijenosa prava vlasništva za 15/100 dijela k.č. 158/1, dvor i kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2. z.k.ul. 1651 k.o. B., upisanog temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljenog dana 26.06.1998. godine između E. K. i L. Đ., solemniziranog pod poslovnim brojem OU-492/98 kod javnog bilježnika V. Č. u R., uz istovremeni upis prava vlasništva na ime L. Đ.

 

Utvrđuje se da je Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljen dana 14.04.2003. godine, između tuženika Z. B., kao vjerovnika i tuženika L. Đ., kao dužnika solemniziran pod poslovnim brojem OU-95/03 kod javnog bilježnika M. M. u K., za 15/100 dijela k.č. 158/1, dvor kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., ništavan.

 

Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prijenosa prava vlasništva za 15/100 dijela z.č. 158/1 dvor kuća površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., upisanog temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljenog dana 14.04.2003. godine između Z. B. i L. Đ., solemniziranog pod poslovnim brojem OU-95/03 kod javnog bilježnika M. M. u K. za 15/1000 dijela z.- 158/1 dvor kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., uz istovremeni upis prava vlasništva na ime L. Đ. sve u roku od 15 dana.“

 

II. Tužiteljica A. S. iz Z., … je dužna naknaditi tuženiku Z. B. iz K., … troškove parničnog postupka u iznosu 42.398,05 (četrdesetdvijetisućetristotinedevedestosamzarezpet) kuna, sve u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom (ispravljenom uvodno spomenutim rješenjem) je odlučeno:

 

„I. Uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog suda u Krku, poslovni broj P-130/03-74 od 19. listopada 2005. godine, u točki I. izreke, stavak prvi., četvrti. i peti. te u točki II. izreke i sudi:

             

Utvrđuje se da je tužiteljica A. S. suvlasnik u 15/100 dijela k.č. 158/5, dvor i kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog s tuženim L. Đ. u Z., dana 15. 11. 1997 godine, ovjerenog pod brojem Ov-6363/97 kod javnog bilježnika Lj. H. M. u Z., dana 19.11.1997. godine, u naravi stan na I. etaži, koji se sastoji od predsoblja, kupaonice, dnevnog boravka s kuhinjom i jedne sobe, ukupne površine 50 m2, uključujući zemljište i zajedničke dijelove i uređaje zgrade povezano na osnovu čl. 68, 69 i 370 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, što je tuženik L. Đ. dužan priznati i izdati tužiteljici valjanu tabularnu ispravu za uknjižbu prava vlasništva, u protivnom što će zamijeniti ova presuda.

 

Utvrđuje se da je Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljen dana 14.04.2003. godine, između tuženika Z. B., kao vjerovnika i tuženika L. Đ., kao dužnika solemniziran pod poslovnim brojem OU-95/03 kod javnog bilježnika M. M. u K., za 15/100 dijela k.č. 158/5 dvor kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul.1651 k.o. B., ništetan.

Nalaže se brisanje zemljišnoknjižnog upisa prijenosa prava vlasništva za 15/100 dijela z.č. 158/5 dvor kuća površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., upisanog temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva, sklopljenog dana 14.04.2003. godine između Z. B. i L. Đ., solemniziranog pod poslovnim brojem OU-95/03 kod javnog bilježnika M. M. u K. za 15/100 dijela z.č. 158/5 dvor kuća, površine 322 m2, upisane kao g.t. 2 u z.k.ul. 1651 k.o. B., uz istovremeni upis prava vlasništva na ime L. Đ., sve u roku od 15 dana.

 

Nalaže se 1. i 3. tuženiku da solidarno naknade tužiteljici parnični trošak u iznosu od 67.084,75 kuna u roku od 15 dana, dok se tužiteljica odbija s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška.

             

II. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Krku poslovni broj P-130/03-74 od 19. listopada 2005. godine u točki I. izreke stavak drugi i treći.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužiteljica i treće tuženik Z. B.. Tužiteljica pobija navedenu presudu u dijelu pod toč. II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači, a 3. tuženik u dijelu pod toč. I. izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u tom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužiteljica je podnijela odgovor na reviziju u kojem predlaže odbiti reviziju trećetuženika kao neosnovanu te istoga obvezati da joj naknadi trošak odgovora.

 

Revizija trećetuženika L. Đ. djelomično je osnovana, a revizija tužiteljice nije osnovana.

 

U smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 118/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - ispr. – dalje: ZPP), a u svezi s odredbom čl.  čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08), ovaj sud  ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe ovaj sud nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno revizijskim navodima trećetuženika pobijana presuda sadrži razloge o činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji razlozi su jasni i u cijelosti korespondiraju s ispravama u spisu i provedenim dokazima, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a  na koju bitnu povredu trećetuženik opisno ukazuje u reviziji.

 

Sadržaj revizije iscrpljuje se zapravo u navodima o pogrešnoj ocjeni izvedenih dokaza (posebice iskaza svjedoka L. R. i prvotuženika L. Đ.), što u suštini predstavlja prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a to u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteni revizijski razlog.

 

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništavosti Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva sklopljenih među tuženicima te utvrđenje prava (su)vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama i upis njezina prava vlasništva, uz istovremeno brisanje upisa izvršenih temeljem navedenih Sporazuma.

 

U prvostupanjskom postupku utvrđene su slijedeće odlučne činjenice, a koje je prihvatio i drugostupanjski sud:

 

- da je prvotuženik L. Đ. u zemljišnim knjigama bio upisan kao vlasnik grč. 158/5 g.t.2, dvor i kuća u zk. ul. 1651. k.o. B.,

 

- da su prvotuženik kao prodavatelj i tužiteljica kao kupac 15. studenoga 1997. sklopili ugovor o kupoprodaji dijela grč. 158/5 g.t.2. zk. ul. 1651 k.. B. - u naravi jednosobni stan (apartman)  površine  50 m2, na prvoj etaži kuće u M., … koji ugovor je ovjeren 19. studenoga 1997. kod javnog bilježnika Lj. H. M.,

 

- da je taj ugovor predan na uknjižbu zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Krku 7. kolovoza 2008., a prijedlog je evidentiran pod poslovnim brojem Z-2014/98,

 

- da je prije toga 10. srpnja 1998. pod poslovnim brojem Z-1734/98 primljen Sporazum o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva zaključen 28. lipnja 1998. između prvotuženika L. Đ. a za korist drugotuženika E. K., te se E. K. upisao kao fiducijarni vlasnik,

 

- da je zemljišnoknjižni odjel Općinskog suda u Krku rješenjem odbio prijedlog za upis prava vlasništva tužiteljice temeljem kupoprodajnog ugovora od 15. studenoga 1997. koji je zaključila sa tada knjižnim vlasnikom prvotuženikom L. Đ.,

 

- da je 14. ožujka 2003. pod poslovnim brojem Z-1504/03, a na temelju pisane izjave (brisovnog očitovanja) drugotuženika E. K. od 14. ožujka 2003. (ovjerenog kod javnog bilježnika u K., broj Ov-995/03), brisan upis fiducijarnog prava vlasništva i ponovno upisano vlasništvo L. Đ. na 29/100 dijela predmetne čestice, te je istog dana pod brojem Z-1505/03 na temelju ugovora o zajmu od 14. ožujka 2003.  i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva (solemniziranog pod brojem OU-95/03) uknjiženo fiducijarno pravo vlasništva na 29/100 dijela g.t.2. s imena L. Đ. u korist trećetuženika Z. B.,

 

- da je 23. travnja 2003. pod poslovnim brojem Z-1606/03 izvršena zabilježba spora na dijelu g.t.2. vlasništvo Z. B. koji spor se vodi kod Općinskog suda u Krku poslovni broj  P-130/03, radi utvrđenja prava vlasništva,

 

- da je 23. rujna 2003. pod poslovnim brojem Z-4001/03, temeljem Sporazuma radi osiguranja novčane tražbine zaključenog 14. travnja 2003. između prvotuženika L. Đ. i trećetuženika Z. B., izvršen prijenos prava vlasništva na 29/100 dijela sa imena L. Đ. na ime Z. B..

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan, zaključivši da tužiteljica nije dokazala da su predmetni Sporazumi ništavi u smislu odredbe čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91. 3/94, 7/96 i 112/99 - dalje: ZOO), a niti da su drugotuženik E. K. pa i trećetuženik Z. B. (revident) znali i morali znati da je navedeni stan prodan tužiteljici i da se više ne nalazi u posjedu i vlasništvu prvotuženika L. Đ.

 

Nasuprot tome, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice - osim u dijelu kojim se traži utvrđenje  ništavim Sporazuma  od 28. lipnja 1998. zaključenog između drugotuženika E. K. i prvotuženika L. Đ. te brisanje zemljišnoknjižnog upisa prijenosa prava vlasništva izvršenog temeljem tog Sporazuma, pa je u tom smislu djelomično preinačio prvostupanjsku presudu prihvaćanjem dijela tužbenog zahtjeva kao u toč. I. izreke pobijane drugostupanjske presude.

 

Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva sklopljen 14. travnja između prvotuženika L. Đ. i trećetuženika Z. B. ništav, nalazeći da trećetuženik prilikom sklapanja tog Sporazuma nije bio u dobroj vjeri, tj. nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja  u pravnom prometu, u bitnome, iz razloga jer je znao i morao znati da je predmetni apartman prvotuženik već prije prodao tužiteljici i predao joj isti u samostalan  posjed, to tim više što nikada nije  vidio (pokušao vidjeti) predmetne nekretnine što je suprotno standardu obične pažnje koja se očekuje, a i stoga jer nije niti pokušao provjeriti zemljišnoknjižno stanje, premda bi uvidom u zemljišne knjige mogao vidjeti da postoji upisana zabilježba Ugovora o kupoprodaji od 15. studenoga 1997. kojeg je sklopio prvotuženik sa tužiteljicom (njen zahtjev za upis prava vlasništva  je odbijen jer predmetna nekretnina nije bila etažirana i u ugovoru nije bio naznačen idealni dio nekretnine). Drugostupanjski sud temelji svoju odluku na zaključku da je Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva sklopljen 14. travnja 2003. između prvotuženika L. Đ. i trećetuženika Z. B. ništav, nalazeći da trećetuženik prilikom sklapanja tog Sporazuma nije bio u dobroj vjeri, tj. nije postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja  u pravnom prometu, u bitnome, iz razloga jer je znao i morao znati da je predmetni apartman prvotuženik već prije prodao tužiteljici i predao joj isti u samostalan posjed, to tim više što nikada nije vidio (pokušao vidjeti) predmetne nekretnine što je suprotno standardu obične pažnje koja se očekuje, a i stoga jer nije niti pokušao provjeriti zemljišnoknjižno stanje, premda bi uvidom u zemljišne knjige mogao vidjeti da  postoji upisana zabilježba Ugovora o kupoprodaji od 15. studenoga 1997. kojeg je sklopio prvotuženik sa tužiteljicom (njen zahtjev za upis prava vlasništva je odbijen jer predmetna nekretnina nije bila etažirana i u ugovoru nije bio naznačen idealni dio nekretnine).

 

              Prema nalaženju ovog suda, pravilno je drugostupanjski sud (za razliku od prvostupanjskog suda), polazeći od naprijed utvrđenih činjenica, zaključio u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva upravljenog na utvrđenje suvlasništva tužiteljice i izdavanje tabularne isprave, ali ne iz razloga navedenih u pobijanoj presudi već naprotiv iz sljedećih razloga.

 

Iz činjenica utvrđenih u postupku jasno slijedi da je u konkretnom slučaju riječ o višestrukom ugovaranju otuđenja  iz čl. 125. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje, ZVDSP), pa sporni pravni odnos valja razriješiti primjenom odredaba toga članka kojim je propisano: (stavak 1.) „Kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva“, (stavak 2.) „Brisanje upisa vlasništva osobe iz stavka 1. ovoga članka i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u  od 14. travnja 2003.) u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupala u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed. Zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva“, (stavak 3.) „Odnos otuđivatelja s osobama s kojima je sklopio pravne poslove, ali one nisu stekle vlasništvo nekretnine, uređuju obveznopravna pravila.“

 

Sukladno tome, tužiteljica je, a da bi s postavljenim zahtjevom uspjela, trebala dokazati da trećetuženik Z. B. (a prethodno i drugotuženik  E. K.) nije postupao u dobroj vjeri, dakle kao savjestan i pošten stjecatelj, prema pravnom standardu te savjesnosti, jer da je u trenutku kad je sklopio pravni posao (Sporazum od 14. travnja 2003.) s otuđivateljem znao da je nekretnina drugome valjano otuđena i predana u samostalan posjed, odnosno da je znao da sklapa Sporazum glede nekretnine koja je već prodana drugome.

 

Polazeći od prethodno navedenog, a obzirom da je drugostupanjski sud iz naprijed spomenutih činjenica pravilno zaključio da trećetuženik nije bio savjestan (pošten) stjecatelj u istaknutom sadržaja rečenog pravnog standarda, a koji zaključak, suprotno tvrdnjama trećetuženika u reviziji, ima uporište u činjeničnom supstratu cjelokupnog postupka (dokazima provedenim tijekom prvostupanjskog postupka) pa ga prihvaća i ovaj revizijski sud, proizlazi da je drugostupanjski sud preinačenjem prvostupanjske presude i prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva tužiteljice i izdavanje tabularne isprave za upis toga prava  pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu okolnost da je svoju odluku utemeljio na pogrešnom propisu materijalnog prava (čl. 103. ZOO) nije od posebnog značenja, jer bi pravilnom primjenom materijalnog prava (mjerodavnih odredbi čl. 125. ZVDSP) trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.  

 

Pritom revident neosnovano drži da je tužiteljica propustila zahtijevati brisanje svih upisa prava vlasništva koji su provedeni na temelju Sporazuma od 14. travnja 2003. Naime, iz postavljenog  tužbenog zahtjeva razvidno je da je njime zatraženo brisanje svih upisa prava vlasništva, dakle brisanje i fiducijarnog i bezuvjetnog (punopravnog) prava vlasništva uz istovremeni upis na ime prvotuženika, a kako je to razložno u pobijanoj odluci obrazložio drugostupanjski sud.

 

U odnosu na ponovljene navode revidenta da je tužba u ovom predmetu upravljena na brisanje prava vlasništva, a time da je tužiteljici protekao prekluzivni rok od tri godine, drugostupanjski sud je pravilno ocijenio da nije riječ o brisovnoj  tužbi u smislu odredbe čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98 i 137/99). Naprotiv, radi se o tužbi sa tužbenim zahtjevima na utvrđenje prava vlasništva i utvrđenje ništavosti pravnih poslova - Sporazuma o osiguranju novčane tražbine prijenosom prava vlasništva te brisanje zemljišnoknjižnih upisa prava vlasništva temeljem tih Sporazuma (taj dio tužbenog zahtjeva je postavljen  kao posljedica ništavosti tih pravnih poslova), a takvi zahtjevi ne zastarijevaju. Osim toga, na podnošenje brisovne tužbe ovlaštena je samo osoba koja je nositelj nekog knjižnog prava koje je povrijeđeno nezakonitom uknjižbom u korist neke osobe.

 

Prema tome, revizija trećetuženika u tom (preinačujućem) dijelu nije osnovana.

 

Međutim, pogrešno je drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je (također u preinačenju prvostupanjske presude), primjenom odredbe čl. 109. st. 1. ZOO, prihvatio i tužbeni zahtjev tužiteljice upravljen na ništavost naprijed navedenih Sporazuma. Sama činjenica da je navedenim Sporazumima otuđena tuđa stvar ne čini te Sporazume pravno nevaljanima. Prema odredbi čl. 460. ZOO prodaja (otuđenje) tuđe stvari obvezuje ugovorne stranke, a stjecatelj ima uz odgovarajuće pretpostavke pravo raskinuti ugovor koji samo zbog okolnosti što je otuđena tuđa stvar, nije ništav. Drugim riječima, otuđenje tuđe stvari ne dovodi do ništavosti pravnih poslova temeljem kojih je otuđenje izvršeno.

 

Stoga je revizija trećetuženika u tom dijelu osnovana, pa je u tom dijelu valjalo preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu.

 

Iz istog razloga neosnovana je revizija tužiteljice protiv pobijane drugostupanjske presude u dijelu pod toč. II. izreke kojim je odbijena njezina žalba i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim se traži utvrđenje  ništavim Sporazuma od 28. lipnja 1998. zaključenog između drugotuženika E. K. i prvotuženika L. Đ. te brisanje zemljišnoknjižnog upisa prijenosa prava vlasništva izvršenog temeljem tog Sporazuma ((toč. I. izreke stavak drugi i treći prvostupanjske presude).

 

Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP i čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude. 

 

Odluka o parničnom trošku (u odnosu na revidenta) ostaje neizmijenjena, jer je pobijana drugostupanjska presuda preinačena u pogledu tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavim spornih Sporazuma, koji zahtjev nije odlučan za odluku o zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva i izdavanje tabularne isprave, a u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništavim Sporazuma nisu nastali posebni troškovi.

 

Tužiteljici nije dosuđen trošak odgovora na reviziju treće tuženika, jer ta procesna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). 

 

Zagreb, 14. listopada 2014.