Broj: Rev-x 1050/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. a.d. B. u stečaju, Republika Srbija, B., kojeg zastupa punomoćnik M. D., odvjetnik u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6227/11-2 od 19. ožujka 2013., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-8737/03 od 29. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2014.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

„Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj da isplati tužitelju I. a.d. B., u stečaju, iz B., Republika Srbija, s osnova tržišne vrijednosti nekretnine sagrađene na k.č.br. 2736/1, površine 1144 m2, upisane u z.k.ul.br. 2757, poduložak 1, k.o. G. Z., u naravi sedmerosobni poslovni prostor s nusprostorijama na 2. katu zgrade u ..., uk. površine 442,44 m2, iznos od 10.636.940,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. siječnja 1992.g. pa do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana“ (točka I.). Ujedno je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 250.650,00 kn u roku od 15 dana (točka II.).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda (točka I.), a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u povodu žalbe (točka II.).

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 - dalje: ZPP) zbog počinjenih bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu parničnog troška.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 392. a st. 1. ZPP samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tužitelj u reviziji navodi da je sud drugoga stupnja počinio bitne povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, tijekom postupka pred sudovima nisu počinjena bitne povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 154., 155., 164. ZPP, te čl. 220., čl. 219., čl. 10., čl. 8., čl. 7., čl. 5., čl. 3. i čl. 2. ZPP, niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. To stoga što su u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi o odlučnim činjenicama nisu proturječni niti nejasni, pa pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

Nadalje, drugostupanjski sud je sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP ocijenio sve relevantne žalbene navode tužitelja, pa nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Drugostupanjski sud nije prekoračio granice svog ovlaštenja kada se očitovao o pretpostavkama izvanugovorne odgovornosti za štetu i o prigovoru zastare kojima se prvostupanjski sud nije bavio, jer je drugostupanjski sud, u bitnom, svoju odluku utemeljio na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te je jednako primijenio materijalno pravo kao i prvostupanjski sud.

 

Tužitelj u žalbi nije niti pobijao prvostupanjsku presudu na način da bi tvrdio da je dokazao sve pretpostavke odgovornosti za štetu, pa sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP drugostupanjski sud nije niti trebao odlučivati o postojanju pretpostavki za odgovornost za štetu.

 

Revizijski navodi o prigovoru zastare nisu od odlučnog značenja, jer su sudovi odbili tužbeni zahtjev s obzirom na neosnovanost pravne osnove (isplate sukladno odredbama Ugovora o pitanjima sukcesije).

 

Odbijanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

 

Predmet spora je isplata iznosa od 10.636.940,00 kuna na ime naknade tržišne vrijednosti nekretnine za koju tužitelj tvrdi da je bio vlasnik i da mu je sporna nekretnina nezakonito oduzeta.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-                      da je na predmetnoj nekretnini u Z., bilo upisano pravo korištenja u korist Jugoslavenske investicione b. B.,

-                      da je C. b. d.d. bila upisana kao vlasnik nekretnine na temelju mišljenja Ministarstva pravosuđa od ..., isprave Hrvatskog fonda za privatizaciju od ..., potvrde OPS-a u Z. od ... i ..., zapisnika sjednice Upravnog odbora poduzeća za ... „Š.“ d.d. Z. od 6. srpnja 1993. te U. o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih osoba na teritoriju RH (NN 5/92).

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zaključili da nema direktne primjene čl. 4. Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije („Narodne novine“ broj 2/04), već da navedeni aneks ugovora sadrži samo načela za rješavanje odnosa među državama te da je potrebno zaključiti dodatne ugovore kojima će se konačno riješiti uzajamna prava i obveze.

 

Tužitelj u reviziji navodi da je Ugovor o pitanjima sukcesije kao međunarodni ugovor po svojoj pravnoj snazi iznad Ustava Republike Hrvatske i zakona Republike Hrvatske, da se navedeni ugovor direktno primjenjuje bez potrebe zaključivanja dodatnih ugovora s državama sljednicama, te da je navedeni ugovor derogirao sve dotadašnje zakonske uredbe ili zakonske propise.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda pravilno su nižestupanjski sudovi odbili predmetni tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer i po shvaćanju revizijskog suda tužitelj nema aktivnu legitimaciju za isticanje obveznopravnog zahtjeva koji proizlazi iz tužiteljeva prava vlasništva sporne nekretnine.

 

U odnosu na primjenu Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije valja reći da su navedenim aneksom ugovorena samo temeljna načela na kojima se zasnivaju pitanja sukcesije u odnosu na privatnu imovinu i stečena prava građana i drugih pravnih osoba (npr. načelo jednakosti u priznavanju i zaštiti stečenih prava, načelo priznavanja i zaštite prava stečenih do određenog datuma, načelo naturalne restitucije, načelo prava na naknadu ako naturalna restitucija nije moguća, načelo uvažavanja standarda i normi međunarodnog prava i dr.).

 

Navedeno proizlazi iz odredbe čl. 4. Aneksa G kojim je određeno da će države članice poduzeti mjere koje mogu zahtijevati opća načela prava ili su na drugi način pogodne za osiguranje učinkovite primjene načela iznijetih u tom Aneksu, kao što je sklapanje dvostranih ugovora i obavještavanje njihovih sudova i drugih nadležnih tijela.

 

Stoga, navedene odredbe Aneksa G Ugovora o pitanjima sukcesije ne daju tužitelju pravo tražiti od tuženika protuvrijednost imovine na kojoj je na dan 31. prosinca 1990. tužitelj imao pravo korištenja.

 

Prema čl. 2. st. 1. podst. (a) tog Aneksa prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imale pravo na dan 31. prosinca 1990. priznat će se, te će biti zaštićena i vraćena od te države u skladu s utvrđenim standardima i normama međunarodnog prava bez obzira na nacionalnost, državljanstvo, mjesto boravka ili prebivališta tih osoba.

 

To uključuje osobe koje su nakon 31. prosinca 1990. stekle državljanstvo ili mjesto boravka ili prebivalište u nekoj drugoj državi, a ne državi sljednici.

 

Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava.

 

Tužitelj i ne tvrdi da je Republika Hrvatska (neko njezino tijelo) donijela akt koji mu priznaje pravo vlasništva na spornoj nekretnini.

 

Pravo vlasništva tužitelj nije stekao na temelju samog Ugovora o pitanjima sukcesije, jer mu to pravo tek treba biti priznato, a što jasno proizlazi iz zadnje rečenice odredbe čl. 2. st. 1. t. a) Aneksa G koji glasi: „Osobe koje ne mogu ostvariti ova prava imaju pravo na naknadu u skladu s normama građanskog i međunarodnog prava“.

 

Prema tome, tužitelju bi tek trebalo biti priznato pravo vlasništva, a nakon toga nadležno bi tijelo trebalo odlučiti o tome vraća li mu se nekretnina ili mu se priznaje pravo na naknadu.

 

Pritom treba reći da je prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o potvrđivanju ugovora o pitanjima sukcesije, njegova provedba u djelokrugu državnih tijela navedenih u toj odredbi, a ne sudova.

 

Da bi tužitelj uspio u ovom sporu, između ostalog, morao bi dokazati da je stvar na koju se tužba odnosi njegovo vlasništvo, jer bi samo u tom slučaju imao pravo na naknadu za oduzetu nekretninu.

 

Tužitelj nije dokazao da je vlasnik sporne nekretnine.

 

Prema odredbi čl. 362. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZVDSP) smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati.

 

Ova zakonska presumpcija međutim nema djelovanje u korist tužitelja.

 

Njegovo pravo korištenja nije se moglo pretvoriti u pravo vlasništva stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (1. siječnja 1997.), jer je pravo korištenja tužitelj izgubio prije toga, već na osnovi čl. 3. st. 1. Uredbe o zabrani raspolaganja i preuzimanja sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 40/92 – dalje: Uredba/92).

 

Prema toj odredbi sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika navedenih pravnih osoba koje se nisu organizirale na temelju Uredbe o zabrani raspolaganja i prijenosa sredstava određenih pravnih osoba na teritoriju Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 39/91, 44/91, 52/91 i 5/92 – dalje: Uredba/91) postaju vlasništvo na Republike Hrvatske.

 

Na osnovi rečenog pravo korištenja tužitelja je na temelju navedenih uredbi prestalo i pretvoreno je u pravo vlasništva u korist tuženika prije stupanja na snagu ZVDSP-a pa je stoga neosnovan i njegov obveznopravni zahtjev koji se temelji na tužiteljevom pravu vlasništva na predmetnoj nekretnini.

 

Stoga se nisu ostvarili revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava te je na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 15. listopada 2014.