Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev 1830/12 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev 1830/12

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. L. iz S., koju zastupa punomoćnik L. A., odvjetnik u S., protiv prvotužene B. Č. i drugotuženika T. Č., oboje iz S., koje zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gžp-654/11 od 2. veljače 2012., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-771/08 od 19. veljače 2010., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženicima da tužiteljici predaju u nesmetan posjed, slobodan od osoba i stvari nekretninu – stan anagrafske oznake ..., i to stan položen na sjeveroistočnom dijelu XIV kata u površini od 36,25 m2, zk. oznake Z.U. 14908, poduložak 47, čest. zem. 9039/7 k.o. S., u protivnom se tužiteljica ovlašćuje uvesti u posjed predmetne nekretnine na temelju ove presude (toč. I.). Ujedno su tuženici obvezani tužiteljici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 4.643,75 kn (toč. II.).

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja tuženici su pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11 – dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženici predlaže da se revizija prihvati i pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija tuženika nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U konkretnom slučaju sud drugoga stupnja je pobijanu drugostupanjsku presudu donio na temelju odredbe čl. 373. a ZPP, radi čega je dopuštena redovna revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP. Naime, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude je vidljivo da je drugostupanjski sud utvrđivao činjenice koje sud prvoga stupnja nije utvrđivao, pa je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud primijenio odredbu čl. 373. a ZPP.

 

Suprotno tvrdnjama revidenata sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se revizija ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude.

 

Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 215. ZPP, budući su upravo tuženici koji su sudjelovali u postupku zakonski nasljednici pok. Z. Č., pa činjenica da su formalno nije pozvao iste na preuzimanje postupak ne utječe na zakonitost samog postupka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da je tužiteljica u zemljišnim knjigama uknjižena kao vlasnica spornog stana,

-          da se tuženici nalaze u posjedu istog,

-          da je tužiteljica predmetni stan kupila od tvrtke „P.“ d.d. u stečaju 11. listopada 2007. na javnoj dražbi,

-          da je pokojna majka prvotužene i baka drugotuženika R. Š. 1. svibnja 1977. zaključila ugovor o korištenju predmetnog stana u svojstvu nositeljice stanarskog prava, time da je davatelj stana na korištenje bila Jedinica društvenog standarda OUR-a „P.“, te da su kao članovi njezina domaćinstva navedeni tuženici u ovom predmetu, te Z. Č., u odnosu na kojeg je postupak prekinut zbog smrti,

-          da je R. Š. umrla ...,

-          da prvotužena nakon smrti majke nije utvrđena nositeljicom stanarskog prava na predmetnom stanu,

-          da nakon stupanja na snagu Zakona o najmu stanova („Narodne novine“ br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06) stambeni organ nije nadležan za utvrđenje stanarskog prava,

-          da tužena nije zaključila ugovor o najmu stana s prethodnim vlasnicima stana,

-          da je tvrtka „P.“ pokrenula postupak radi iseljenja tuženih iz predmetnog stana pod brojem P-51/94 (kasnije P-2086/92) u kojem se postupku sud oglasio nenadležnim i odbacio tužbu,

-          da je postupak pred stambenim organom prekinut,

-          da je u predmetu P-1009/96 vođen postupak po tužbi tužiteljice I. P. protiv tuženika H. H. p. d.d., H. – H. t. d.d., D. V. i Z. Č. (supruga prvotužene), te je donesena pravomoćna presuda kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu štete, a odbačena je tužba sa zahtjevom da se utvrdi da su organi pravnog prednika prvo i drugotuženika postupili nezakonito kada tužiteljici nisu dodijelili na korištenje stan veličine 52,00 m2,

-          da su u predmetu P-1009/96 bili saslušani kao svjedoci prvotužena u ovom predmetu, te je ista navela da je ona, zajedno sa svojim suprugom Z. Č. bila podstanar u spornom stanu svoje majke, te je upravo radi toga suprug tužene dobio po tom osnovu bodove i bio mu je dodijeljen stan,

-          da je lista reda prvenstva za dodjelu stanova bila pravilno sačinjena, jer je Z. Č. sa svojom obitelji bio podstanar i nije bio vlasnik kuće.

 

              Obzirom na takva činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova pravilno je primijenjeno materijalno pravo kada je zaključeno da tuženici u ovom predmetu njemu pravo na posjed spornog stana, radi čega je usvojen zahtjev za iseljenje tuženika iz predmetnog stana u smislu odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, dalje ZV).

 

              Neosnovano tuženici u reviziji ističu da je trebalo nastaviti postupak pred nadležnim stambenim organom, a nakon što je pravomoćno okončan predmet P-1009/96. U situaciji kada je suprug prvotužene i otac drugotuženika pok. Z. Č. stekao stanarsko pravo na drugom stanu, kada je u navedenom predmetu prvotuženica navela da su u predmetnom stanu bili podstanari, kada je prilikom dodjele stana Z. Č. dobio bodove upravo na temelju podstanarskog stana, to je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da se tuženici ne mogu pozivati na to da bi isti imali pravo ostati u posjedu predmetnog stana, odnosno da bi mogli na predmetnom stanu steći stanarsko pravo.

 

              Stoga nije osnovana tvrdnja tuženika da je predmetni postupak trebalo prekinuti do okončanja postupka pred nadležnim tijelom Županije Splitsko-dalmatinske, a u kojem je prvotuženica tražila utvrđenje da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu.

 

Radi navedenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 15. listopada 2014.

Copyright © Ante Borić