Broj: Gž-2291/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

          Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Sanje Prosenice, kao predsjednice vijeća, Marina Grbića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja, te Marine Tante, kao članice vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja-protutuženika G. B. na moru (dalje-tužitelja), OIB: …, zastupan po gradonačelniku, a on po punomoćnici R. M., dipl. iur. kod tužitelja, protiv tuženika-protutužitelja M. P. iz B. na moru, (dalje-tuženika), OIB: …, zastupan po punomoćniku I. R., odvjetniku iz B. na moru, radi utvrđenja prava vlasništva, isplate i uknjižbe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Biogradu na moru od 14. travnja 2014. godine poslovni broj P-2904/12, u sjednici vijeća održanoj dana 21. listopada 2014. godine,

p r e s u d i o   j e

Uvažava se djelomično žalba tužitelja G. B. na moru te se djelomično preinačuje presuda Općinskog suda u Zadru, S. službe u Biogradu na moru od 14. travnja 2014. godine poslovni broj P-2904/12 u točki I. 2. njezine izreke tako da se nalaže tuženiku da tužitelju u roku od 15 naknadi tržišnu vrijednost zemljišta površine 230 m2, koja je sastavni dio nekretnine oznake kč. br. 716/3 k.o. Biograd na moru, utvrđena po sudskom vještaku građevinske struke, te u točki III. tako da svaka stranka snosi svoj trošak, dok se žalba djelomično odbija kao neosnovna i potvrđuje prvostupanjska presuda u preostalom dijelu.

Obrazloženje

            Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je kako glasi:

            „ I.  Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

         1. Utvrđuje se da je tužitelj G. B. N. M.,., B. na M., OIB: … suvlasnik za 1/4 dijela kč. br. 716/3 zv. K. - T.,  kuća površine 215 m2, kuća površine 58 m2 i dvorište površine 525 m2, ukupne površine 798 m2 upisane u zk. ul. 1166 k.o. B., a koja u staroj izmjeri odgovara čest. zem. 1380/17 površine 21 m2 te  čest. zem. 1379/2 površine 411 m2, čest. zem. 1380/12 površine 136 m2 i čest. zem. 1377/9, sve k.o. B. što je tuženik M. P., B. na M.,., OIB:..,  dužan priznati i izdati tužitelju valjanu ispravu podobnu za uknjižbu njegova prava suvlasništva u navedenom suvlasničkom udjelu za 1/4 dijela koju će u protivnom zamijeniti ova presude po pravomoćnosti, kao i naknaditi parnični trošak, a sve to u roku od 15 dana.

        2. Nalaže se tuženiku M. P., B. na M.,., OIB: .. da tužitelju G. B. N. M., , OIB: .. naknadi tržišnu vrijednost zemljišta površine 230 m2 koja nekretnina je sastavni dio nekretnine oznake kč. br. 716/3 (koji iznos će tužitelj određeno označiti po provođenju vještačenja po sudskom vještaku građevinske struke) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

           II. Utvrđuje se da je tužitelj M. P., OIB: .., B. na M.,. vlasnik nekretnine označene kao kat. čest. broj 716/3 zv. K. - T.,  kuća površine 215 m2, kuća površine 58 m2 i dvorišta površine 525 m2, ukupne površine 798 m2 položene u zemljišnoknjižnom ulošku ul. 1166 k.o. B., za cijelo  što je tužitelj-protutuženik dužan priznati i trpjeti da tuženik-protutužitelj temeljem ove presude u roku od 15 dana nakon njene pravomoćnosti uknjiži pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, uz istodobno brisanje tog prava suvlasništva s imena tužitelja-protutuženika za 230/798 dijela.

      III. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 7.125,00 kuna u roku od 15 dana. “

            Protiv gornje presude žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, pobijajući i odluku o trošku, s prijedlogom da se presuda preinači ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

            U odgovoru na žalbu tuženik je osporio žalbene navode, ponovio svoje navode iznijete tijekom prvostupanjskog postupka i predložio odbijanje žalbe.

            Žalba je djelomično osnovana.

            Pobijana presuda nije ostvarila niti jednu apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11 i 25/13 - dalje ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

            Svoju odluku sud obrazlaže time:

- da je tuženik izgradio obiteljsku kuću na zemljištu koje je društveno vlasništvo, izgradio ju je bez odobrenja nadležnog tijela, dakle, nije stekao niti pravo korištenja kako to propisuje odredba 418. OGZ, međutim, u sudskoj praksi je zauzeto pravno shvaćanje da je navedena odredba OGZ omogućavala stjecanje prava vlasništva građenjem na društvenom zemljištu, ukoliko je vlasnik zemljišta to gradnju dopustio ili se pak istoj nije protivio (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3214/05 od 19. ožujka 2008) kojoj praksi se sud priklonio, jer da iz cjelokupnog dokaznog postupka slijedi da je tužitelj dopustio tuženiku gradnju na prijepornoj nekretnini odnosno nije ni kakvom radnjom osporavao i protivio se gradnji i da ta činjenica proizlazi iz nepristranih i objektivnih iskaza saslušanih svjedoka, a s druge pak strane tužitelj ne posjeduje nikakav pisani dokument o poduzetim radnjama za sprječavanje gradnje, bar takav dokument nije predočio u ovom postupku,        

           - da je odredbom čl. 8. ZPP propisano da koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, te je time utvrđeno načelo slobodne ocjene dokaza i to i ocijeni njihove snage i važnosti za konkretan slučaj, bez posebnih zakonom propisanih formalnosti, a odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a istog Zakona propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja a na temelju navedenih utvrđenja sud je ocijenio da je protutužbeni zahtjev tuženika osnovan pa je isti valjalo u cijelosti prihvatiti kako glasi u izreci presude pod točkom II, a odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kako glase u izreci presude pod točkom I.

            Što se tiče činjeničnog stanja sud prvog stupnja polazi od utvrđenja da je tuženik kuću na spornoj parceli izgradio 1970.godine nakon što je zemlju dobio od oca M., a nakon očevog dolaska u T. kupivši zemlju od M., kao i mnogi drugi, temeljeći to na iskazima saslušanih svjedoka, što se, po ocjeni ovog suda, uspješno dovodi u pitanje žalbenim prigovorima, jer svjedoci očito govore o izgradnji kuće od strane oca tuženika M. P., dok bi tužitelj svoju kuću izgradio poslije toga kada je otac razdijelio ostala zemljišta sinovima pa tako i tuženiku koji bi negdje od 1994. do 1995.godine izgradio svoju kuću što podupiru materijalni dokazi da je 1971.godine izvršeno aerofoto snimanje, ali kuća nije prikazana u katastarskim planovima i da je tuženik za izgradnju kuće zatražio i ishodio uvjete uređenja prostora 1994.godine (list spisa 42 do 46).

            Glede pak primjene materijalnog prava valja istaći:

- da tužitelj nije mogao s uspjehom postaviti tužbeni zahtjev u točki 1. u smislu deklaratornog preambula na utvrđenje prava suvlasništva 1/4 dijela cijele nekretnine, kako kuće tako i dvorišta, jer bi se radilo o tzv. prividnom suvlasništvu, neovisno o takvom pretvaranju u postupku osnivanja nove zemljišne knjige, već samo na utvrđenje prava vlasništva realnog dijela u površini od 230 m2, tj. onog dijela zemljišta stare parcele oznake kč. br. 1377/9 koji je u postupku osnivanja nove zemljišne knjige ušao u sastav nove parcele, odnosno katastarske čestice oznake kč. br. 716/3 površine 798 m2 k.o. B.,

            - da je sporna površina zemljišta bila u režimu društvenog vlasništva i da prema recentnom stavu sudske prakse na koju je utjecala citirana odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i u slučaju kada je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva nije bilo prepreke stjecati pravo vlasništva građenjem sukladno pravnom pravilu 418. OGZ-a, na koju se pozvao prvostupanjski sud, a koja odredba je po svom sadržaju identična odredbi čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima («Narodne novine», broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12, dalje - ZVDSP), ali po motrištu ovog suda istu je moguće primijeniti pod uvjetom da je zgrada bila upisana u zemljišnoj knjizi ili barem u katastarskom operatu i da nekretnina nije dana 8.siječnja 1981.godine došla pod udar stupanjem na snagu Zakona o građevinskom zemljištu («Narodne novine», broj 44/88 - pročišćeni tekst, 16/0 i 53/90) što ovdje sve nije slučaj, jer je kuća evidentirana tek u postupku osnivanja nove zemljišne knjige i da je tuženik izgradio kuću bez akta nadležnog organa za vrijeme važenja ZGZ,

- da je odredbom čl. 368. st. 1. ZVDSP, na koju se tuženik izričito poziva i u odgovoru na žalbu, propisano da ako je do stupanja na snagu ZVDSP, tj. do 1. siječnja 1997.godine postojala zgrada u nečijem vlasništvu na zemljištu u društvenom vlasništvu, ali nije bila upisana u zemljišnim knjigama iako je zemljište upisano, vlasnik zgrade stječe pravo vlasništva na zemljišnoj čestici na kojoj je izgrađena zgrada upisom zgrade uz upis prava vlasništva na cijelom zemljišnoknjižnom tijelu, ali po pravom motrištu ovog suda mora biti riječ o zgradi koja je izgrađena legalno u skladu sa zakonom, tj. na temelju akta nadležnog tijela kojim mu se građevinsko zemljište daje radi izgradnje, doduše može biti riječ i o naknadnoj legalizaciji pravomoćnim rješenjem nadležnog tijela, ali pod pretpostavkama i u postupku iz čl. 84. do čl.90. ZGZ, dakle, u konkretnom slučaju radilo se o izgradnji građevinskog objekta bez pravnog osnova dijelom na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu koji slučaj se rješavao u postupku legalizacije, a kako taj postupak nije proveden tužitelj nije stekao pravo vlasništva i na tom dijelu zemljšta bez obzira da li je bio savjesni graditelj (v. odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 548/1999, Rev 1099/2006 i Rev 450/2010),

- da je pravno neodrživo da vlasništvo zgrade pripada tuženiku, a zemljište u suvlasništvu stranaka, jer je to u suprotnosti s načelom jedinstva nekretnine, no kako OGZ, a potom ni  Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima («Narodne novine», broj 53/91, 9/92 i 77/92), koji Zakon je bio na snazi u vrijeme izgradnje, nisu sadržavali odredbu koja regulira građenje prekoračenjem međe, kao što je to tuženik ovdje učinio tako što je prešao mapalnu katastarsku među i zašao dijelom objekta u parcelu u društvenom vlasništvu, da više nije na snazi ZGZ, to nema razloga da se ova pravna stvar ne razriješi tako da se ta pravna praznina popuni analognom primjenom sada važeće odredbe čl.155.st.4. ZVDSP, s time da je podnošenjem tužbe tužitelj izvršio izbor tako da tuženik in fine postane samovlasnik nekretnine uz obveznopravni zahtjev tužitelja iz točke 2. petita koji ide za naknadom tržišne vrijednosti zemljišta, koji zahtjev nije zastario, jer nije prestao ni njegov stvarno-pravni zahtjev.

Stoga je valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i temeljem čl. 373.točka 3. ZPP djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu tako da se prihvati tužbeni zahtjev iz točke 2. uz napomenu da se radi o odredivoj novčanoj tražbini i podobnoj ovršnoj ispravi u smislu čl. 29.st.1. Ovršnog zakona («Narodne novine», broj 112/12, 25/13 i 93/94), a djelomično žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presuda u preostalom dijelu temeljem čl. 368.st.1. i 2. ZPP, osim u odluci o trošku u točki III. koja je preinačena, shodno čl.166.st.2. u svezi čl.154.st.2. ZPP, s obzirom na konačan podjednak uspjeh stranaka u ovom sporu.

U Zadru, 21.listopada 2014. godine.