Broj: Rev-x 587/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Bruna Frankovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja D. K., OIB ... i N. K., ..., oboje iz B., zastupanih po punomoćniku M. Z., odvjetniku u R., protiv I. tuženice J. B., OIB ... iz V., M. II. tuženice R. B. K., OIB ..., iz B., zastupane po punomoćnici J. B., dipl. pravnici, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženica protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4392/13-2 od 14. studenog 2013., kojom je djelomično preinačena, a djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-359/11 od 24. svibnja 2013., u sjednici održanoj 4. studenog 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženica odbija se kao neosnovana.

 

              Tužiteljima ne dosuđuju se troškovi odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom kao neosnovan odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

“1. Utvrđuje se da su tužitelji D. K. i N. K., oboje iz B., stekli pravo vlasništva u jednakim dijelovima dijela k.č.br. 3041 sjenokoša V. L. u B., upisane u z.k.ul. 5345 k.o. B., u naravi površinu označene točkama A-B-C-D-A, stalnog sudskog vještaka geodetske struke Š. T. od 6. lipnja 2005., koji je sastavni dio ove presude, slijedom čega su ovlašteni zatražiti i ishoditi upis stečenog prava suvlasništva na svoje ime uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženih.

 

              2. Tužene su dužne tužiteljima naknaditi prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana."

 

              Ujedno je tužiteljima naloženo da I. tuženici J. B. naknade troškove postupka u iznosu od 490,00 kn, a II. tuženici R. B. K. u iznosu od 250,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom kao djelomično osnovana prihvaćena je žalba tužitelja pa je kao djelomično osnovan prihvaćen njihov tužbeni zahtjev te je utvrđeno da su tužitelji stekli pravo vlasništva u jednakim dijelovima dijela k.č.br. 3041 sjenokoša V. L. u B., upisane u z.k.ul. 5345 k.o. B., u naravi površine od 201 čhv, označenu točkama 1-2-3a-4, obojane žutom bojom na skici lica mjesta vještaka geodetske struke M. V. od 12. listopada 2012., koja je sastavni dio presude, slijedom čega su ovlašteni zatražiti i ishoditi upis stečenog prava suvlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženica (toč. I. izreke), dok je u preostalom dijelu njihova žalba odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda ( toč. II. izreke ).

 

              Ujedno je tuženicama naloženo da tužiteljima naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 12.109,00 kn (toč. III. izreke), a odbijen je zahtjev tuženica za naknadu troškova parničnog postupka.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženice su podnijele reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08,  57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP), pozivajući se na revizijske razloge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP počinjenih pred drugostupanjskim sudom i čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu preinačenje pobijane presude odbijanjem tužbenog zahtjeva ili podredno, ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

              Tužitelji su odgovorili na reviziju predlažući njezino odbacivanje. Ujedno su zahtijevali i naknadu parničnog troška za sastav odgovora na reviziju.

 

              Revizija tuženica nije osnovana.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP pobijana presuda je ispitana samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva u jednakim dijelovima dijela k.č.br. 3041 sjenokoša V. L. u B., upisane u z.k.ul. 5345 k.o. B., u naravi površinu od 295 čhv označenu točkama A-B-C-D-A, stalnog sudskog vještaka geodetske struke Š. T. od 6. lipnja 2005., koji je sastavni presude, slijedom čega su ovlašteni zatražiti i ishoditi upis stečenog prava suvlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženica.

 

              U postupku koji je prethodio utvrđeno je:

 

- da su u zemljišnim knjigama prvostupanjskog suda tuženice J. B. i R. B. K. upisane kao suvlasnice na k.č.br. 3041 sjenokoša V. L. u B. površine 1 jutar i 1498 čhv, upisane u z.k.ul. 5345 k.o. B.,

- da dio ove nekretnine koji je predmetom spora ima oblik trokuta i u naravi predstavlja dijelom zemljište obraslo bjelogoričnim stablima, a dijelom livadu,

- da je između prednika tužitelja pok. P. Š. kao tužitelja i J. Č. kao tuženika vođen parnični postupak pod posl. brojem P.606/08 radi utvrđenja prava vlasništva na nekretninama označenih kao k.č.br. 3063 i k.č.br. 3064 k.o. B., kao susjednih nekretnina sa predmetnom nekretninom i da je u tom parničnom postupku priložena pisana izjava pravnog prednika tuženica pok. B. B. od 3. veljače 1979.,

- da je u navedenoj izjavi pravni prednik tuženica pok. B. B. izjavio da u šumi S. posjeduje zemljište i to naročito k.č.br. 3041 k.o. B. na kojem je sagradio šumsku kuću, da njegove čestice graniče sa nekretninama pravnog prednika tužitelja pok. P. Š. koji uživa k.č.br. 3063 i k.č.br. 3064 te dio k.č.br.  3041 (ovdje sporne), da taj dio pravni prednik tužitelja uživa 30 godina i da je čuo da je taj dio nekretnina ovaj naslijedio od svojih roditelja te da je prisustvovao izmjeri na licu mjesta kada je i pokazao nazočnom geodetu I. Ž. nekretnine koje su u posjedu pravnog prednika tužitelja,

- da je geodet I. Ž. kao mjernični vještak sudjelovao u parničnom postupku koji se između prednika tužitelja pok. P. Š. kao tužitelja i J. Č. kao tuženika vodio pod posl. brojem P.606/08 radi utvrđenja prava vlasništva i da je na temelju pokazivanja pravnog prednika tuženica utvrđena linija razgraničenja k.č.br. 3063 i k.č.br. 3064 u odnosu na k.č. 3041, napose prema dijelu te nekretnine u površini od oko 200 čhv. koja je u posjedu pravnog prednika tužitelja pok. P. Š.

 

              Drugostupanjski sud je na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, stanja spisa i odredbe čl. 373.a ZPP preinačio prvostupanjsku presudu i kao djelomično osnovan prihvatio je zahtjev tužitelja zaključujući da su tužitelji dokazali da su izvanrednom dosjelošću stekli pravo vlasništva u jednakim dijelovima dijela  navedene nekretnine, u naravi površine od 201 čhv, označenu točkama 1-2-3a-4, obojane žutom bojom na skici lica mjesta vještaka geodetske struke M. V. od 12. listopada 2012., koja je sastavni dio pobijane presude, slijedom čega su ovlašteni zatražiti i ishoditi upis stečenog prava suvlasništva na svoje ime uz istodobno brisanje tog prava sa imena tuženica, budući da je potreban rok od 20 godina za izvanrednu dosjelost istekao 1979. sve na temelju paragrafa 1453 Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ), koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 388. st. 2 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (" Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00,114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZV).

 

              U okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, tuženice su u reviziji navele da je tijekom postupka pred nižestupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

 

              Suprotno tvrdnji revidentica, u postupku pred nižestupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama i obrazloženje drugostupanjskog suda nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana drugostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

 

              Nisu u pravu revidentice ni kada ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi odredbe čl. 8. ZPP i 232. st. 1. ZPP u svezi odredbe čl. 233. st. 2. i 5. ZPP jer je nižestupanjski sud  pravilnom primjenom ovih zakonskih odredbi odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaza te je o odlučnoj činjenici, pravno relevantnoj za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtijeva – vjerodostojnosti izjave pravnog prednika tuženica od 3. veljače 1979. u kojoj potvrđuje da je prednik tužitelja do 1979. već oko 30 godina u posjedu predmetnog dijela k.č.br. 3041 k.o. B., pravilno zaključio.

 

              Odredbom čl. 232. st. 1. ZPP propisano je da je stranka dužna podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda, dok je odredbom čl. 233. st. 1. ZPP propisano da stranka ne može uskratiti podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna predati ili pokazati, ili ako se isprava s obzirom na njezin sadržaj smatra zajedničkom ispravom za obje stranke. Na temelju stavka 5. čl. 233. ZPP propisano je da će sud, obzirom na sve okolnosti, po svom uvjerenju cijeniti od kakva je značenja što stranka koja drži ispravu neće postupiti po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili protivno uvjerenju suda poriče da se isprava kod nje nalazi.

 

              Kako su u konkretnom slučaju tužitelji uz tužbu podnijeli presliku isprave – izjavu prednika tuženika od 3. veljače 1979. (list br. B spisa) na koju su se pozivali za dokaz svojih navoda o svojem nesmetanom i samostalnom posjedu na predmetnoj nekretnini kroz vremensko razdoblje od 30 godina do 1979., a iz iskaza svjedoka geodeta I. Ž. je, između ostalog, potvrđena istinitost njezina sadržaja, drugostupanjski je sud pravilnom primjenom odredbe čl. 8. ZPP u svezi čl. 233. st. 5. ZPP zaključio o njezinoj vjerodostojnosti i značenju što su tužitelji (I. tužitelj D. K.) izjavili da neće postupiti po rješenju prvostupanjskog suda kojim im je naloženo da navedenu ispravu podnesu u njezinom izvorniku, radi čega nije počinjena ni ova bitna povreda odredbi parničnog postupka.

 

              Činjenica što nije prihvaćena njihova ocjena provedenih dokaza i što su tuženice nezadovoljne zaključcima suda o utvrđenim činjenicama upućuju na razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, međutim te razloge ovaj sud nije uzeo u obzir jer pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije razlog za izjavljivanje revizije (čl. 385. ZPP).

 

              Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

              Prema prijelaznoj odredbi iz čl. 388. st. 2. ZV stjecanje prava vlasništva do stupanja na snagu tog Zakona (1. siječnja 1997.) presuđuje se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja prava.

 

              Stoga, kako je nižestupanjski sud na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio da je prednik tužitelja pok. P. Š. kao pošteni posjednik do 1979. bio u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetnog dijela k.č.br. 3041 k.o. B., u naravi površine od 201 čhv, označene točkama 1-2-3a-4, obojane žutom bojom na skici lica mjesta vještaka geodetske struke M. V. od 12. listopada 2012., već oko 80 godina, to je nižestupanjski sud, suprotno navodima revidentica, pravilno primijenio materijalno pravo kada je o stjecanju prava vlasništva dosjelošću, na temelju odredbe čl. 388. st. 2. ZV, prosuđivao na osnovi bivšeg Općeg građanskog zakonika (OGZ) koji se u to vrijeme (vrijeme početka i dovršetka dosjedanja) primjenjivao kao pravno pravilo na temelju Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije ("Sl. list SFRJ" br. 86/46) odnosno Načelnog mišljenja Proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda broj 3/60 od 4. travnja 1960. i kada je zaključio da su cijelosti ispunjene zakonske pretpostavke za takvo stjecanje prava vlasništva na temelju paragrafa 1453. OGZ prema kojem pošteni posjednik stječe pravo vlasništva na nekretninama protekom roka dosjedanja od 20 godina.

 

              Stoga nije osnovan ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Temeljem odredbe čl. 155. ZPP tužiteljima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice.

 

              Slijedom navedenog, budući nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tuženica odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 4. studenoga 2014.