Broj: Gž 23/13

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja i Brune Frankovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. V. B. iz Z., OIB: ..., protiv tuženika suvlasnika zgrade B. P. 2 i to: I- tužene Republike Hrvatske, II-tužene M. F., III-tuženika M. J. i IV-tužene A. V., zastupani po upravitelju zgrade Z. n. d.o.o., Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćnici mr. sc. I. B., odvjetnici u Z., radi poništaja pravorijeka, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2013. poslovni broj 6 Ap-9/12-15, u sjednici održanoj 11. studenoga 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Županijskog suda u Zagrebu od 17. lipnja 2013. poslovni broj 6 Ap-9/12-15.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom poništen je pravorijek Arbitražnog sudišta Pravdonoša pri P. d.o.o. Z. broj As-3-12 od 7. prosinca 2012.

 

Protiv prvostupanjske presude žalbu je izjavio tuženik pozivajući se na žalbene razloge pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, iz članka 353. stavak 2. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13, u nastavku teksta: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije, ili podredno tome da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba nije osnovana.

 

Postupajući na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud je ispitao pobijanu prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, u odnosu na koje bitne povrede nije našao da bi bile počinjene tijekom prvostupanjskog postupka.

 

Predmet ovog spora je zakonitost pravorijeka Arbitražnog sudišta Pravdonoša pri P. d.o.o. Z. br. As-3-12 od 7. prosinca 2012., glede kojeg je  prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev na poništenje utvrdivši da tužitelj nije zaključio sporazum o arbitraži sukladan članku 6. stavak 1. i 3. Zakona o arbitraži („Narodne novine“, br. 88/01, u nastavku teksta: ZA), niti je iskazao svoju volju za zaključenjem takvog ugovora, a što je prema odredbi članka 36. stavak 2. točka 1.a ZA razlog za poništaj pravorijeka.

 

U žalbi kojom pobijaju prvostupanjsku presudu tuženici navode da je u ovoj pravnoj stvari sporno samo slijedeće pravno pitanje:

 

„Obvezuje li arbitražna klauzula, kao sastavni dio međuvlasničkog ugovora, i onog suvlasnika koji nije potpisao međuvlasnički ugovor, iako ga sam ugovor obvezuje jer isti, sukladno odredbi članka 375. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, obvezuje i suvlasnike koji ga nisu potpisali, jer su ga potpisali suvlasnici nekretnine čiji suvlasnički udjeli čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova zgrade?“

 

U tom smislu tuženici ističu da međuvlasnički ugovor, pozivom na prije naznačenu zakonsku odredbu, obvezuje i suvlasnike koji ga nisu potpisali, da je arbitražna klauzula sastavni dio među strankama u postupku obvezujućeg ugovora i da je ugovaranje arbitraže dio redovnog upravljanja.

 

Osim toga, tvrde da hrvatsko pravo, uz navedeno eventualno odstupanje od članka 6. stavak 3. ZA, poznaje više slučajeva kada arbitraža i druge ugovorne klauzule obvezuju sve strane, odnosno situacije u kojima će suditi arbitražni sud, iako to sve strane nisu prihvatile.

 

Prihvaćajući tužbeni zahtjev sud prvog stupnja utvrđuje da je u članku 20 međuvlasničkog ugovora od 4. srpnja 2012. ugovoreno da će se sporovi koji proizađu iz ovog ugovora i u svezi s njim, a osobito sporovi vezani uz plaćanje doprinosa zajedničke pričuve, riješiti arbitražom Arbitražnog sudišta Pravdonoša Zadar, kao i da je uz navedeni ugovor priložen i potpisni list međuvlasničkog ugovora za nekretninu: stambena zgrada u Z., ..., iz kojeg je vidljivo da taj ugovor nije potpisan po tužitelju.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, koje žalitelji neosnovano osporavaju, sud prvog stupnja pravilno utvrđuje da tužitelj nije zaključio ugovor o arbitraži, kao i da je postojanje valjanog ugovora o arbitraži nužna pretpostavka za pokretanje i vođenje arbitražnog postupka.

 

Prema odredbi iz članka 6. ZA, ugovor o arbitraži je ugovor kojim stranke podvrgavaju arbitraži sve ili određene sporove koji su među njima nastali ili bi mogli nastati iz određenog pravnog odnosa, ugovornog ili izvan-ugovornog i taj se ugovor može sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora.

 

Nadalje, prema toj zakonskoj odredbi ugovor o arbitraži je valjan ako je sklopljen u pisanom obliku. Ugovor je sklopljen u pisanom obliku ako je unesen u isprave koje su stranke potpisale ili ako je sklopljen razmjenom pisama, teleksa, telefaksa, brzojava ili drugih sredstava telekomuniciranja koja omogućavaju pisani dokaz o ugovoru, bez obzira jesu li ih stranke potpisale. Pritom, upućivanje u glavnom ugovoru na ispravu (opće uvjete za sklapanje pravnog posla, tekst drugog ugovora i slično) koja sadrži arbitražnu klauzulu predstavlja ugovor o arbitraži ako je upućivanje takvo da je ta klauzula sastavni dio toga ugovora.

 

Osim toga, članak 6. stavak 3. do 5. ZA izrijekom propisuje posebne slučajeve kada važi predmnijeva da je ugovor o arbitraži sklopljen u pisanom obliku, međutim, u te slučajeve nikako ne spada i ova pravna situacija.

 

Slijedom toga, prema općem pravilu iz članka 6. ZA, za valjanost ugovora o arbitraži potrebno je da je sklopljen u pisanom obliku, a ugovor je sklopljen u pisanom obliku ako je unesen u isprave koje su stranke potpisale. To znači da se za postojanje i valjanost tog ugovora traži pisani oblik i potpisi stranaka.

 

Kako je već rečeno, ugovor o arbitraži može se sklopiti u obliku arbitražne klauzule u nekom drugom ugovoru ili u obliku posebnog ugovora, ali se uvijek radi o posebnom ugovoru u odnosu na glavni ugovor i takvi su ugovori samostalni u odnosu jedan prema drugome pa svaki živi svoju pravnu sudbinu. Slijedom toga, ako se radi o arbitražnoj klauzuli koja je unesena u glavni ugovor dovoljno je da je potpisan samo glavni ugovor, inače je arbitražna klauzula u odnosu na glavni ugovor autonomnog karaktera i ona nužno ne dijelu sudbinu glavnog ugovora.

 

Istina, člankom 375. stavak 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 143/12, u daljnjem tekstu: ZV), propisano je da odluke koje proizlaze iz međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine.

 

Prema sadržaju ove zakonske odredbe sve suvlasnike pa i one koji ga nisu potpisali, ne obvezuje sam ugovor u svojoj cjelini već isključivo odluke koje proizlaze iz takvog ugovora. Međutim, kako je arbitražna klauzula po svojoj pravnoj prirodi samostalan ugovor to se, niti najširim tumačenjem navedene zakonske odredbe, ona ne može podvesti pod pojam odluka iz međuvlasničkog ugovora (iz članka 375. stavak 3. ZV-a).

 

Iz navedene pravne prirode i bitnog određenja arbitražnog ugovora, odnosno pretpostavki za njegov nastanak i pravnu valjanost, utvrđuje se da arbitražna klauzula sadržana u nekom drugom (glavnom) ugovoru koji obvezuje i one stranke koje ga nisu potpisale, ne proizvodi pravne učinke u odnosu na osobe koje nisu potpisale glavni ugovor, a time niti arbitražnu klauzulu. U takvom slučaju u odnosu na te stranke arbitražni ugovor nije ni nastao, a niti se predmnijeva njegovo zaključenje.

 

Tužitelja zbog toga u ovom slučaju arbitražna klauzula iz navedenog međuvlasničkog ugovora ni u čemu ne obvezuje pa je sud prvog stupnja, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava iz članka 6. stavak 3. ZA, osnovano utvrdio da ugovor o arbitraži u ovom slučaju nije ni sklopljen.

Kako se arbitražni pravorijek može poništiti samo ako stranka koja podnese tužbu dokaže da ugovor o arbitraži iz članka 6. ZA nije uopće bio sklopljen ili da nije bio valjan, to je sud prvog stupnja, na temelju članka 36. stavak 2. točka 1.a ZA, pravilno utvrdio da u ovoj pravnoj stvari postoji razlog za poništaj pravorijeka.

 

Iz tih je razloga, primjenom odredbe iz članka 368. stavak 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

 

Zagreb, 11. studenoga 2014.