Broj: Rev-x 765/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. F. iz Z., zastupanog po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z., protiv I. tuženika A. G. iz P., i II. tuženika A. G. Š. d.o.o. u likvidaciji iz Z., oboje zastupani po punomoćniku I. B., odvjetniku u R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji I. i II. tuženika i o reviziji I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru, posl. broj Gž-1263/11-2 od 15. siječnja 2014., kojom je dijelom potvrđena, a dijelom preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, posl. broj P-2035/10 od 2. veljače 2011., u sjednici održanoj 11. studenog 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija I. tuženika i II. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-1263/11-2 od 15. siječnja 2014., odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

Revizija I. tuženika protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. broj Gž-1263/11-2 od 15. siječnja 2014., odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"Dužni su tuženici solidarno nadoknaditi tužitelju materijalnu štetu u iznosu od po 17.200,00 kuna mjesečno za svaki mjesec počevši od dana 8. siječnja 2000. do dana 17. prosinca 2003. kao dana iseljenja tuženika iz poslovnog prostora tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa zakupnine, koji rok dospjelosti teče od 15-og u mjesecu za protekli mjesec, i to do 30. lipnja 2002. po stopi 18% godišnje, a od dana 1. siječnja 2002. do dana 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 39.523,08 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu za razliku od dosuđenog iznosa od 17.200,00 kuna mjesečno do zatraženog iznosa od 19.000,00 kuna mjesečno, kao i za naknadu štete za period od 1. lipnja 1999. do 8. siječnja 2000. tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan."

 

Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

"1. Odbija se djelomično žalba tuženika 1. A. G. i 2. A. G. Š. d.o.o. u likvidaciji, Z. kao neosnovana i djelomično potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2035/10 od 2. veljače 2011. u dijelu kojim su dužni tuženici solidarno naknaditi tužitelju materijalnu štetu u iznosu od po 6.000,00 kuna mjesečno za svaki mjesec počevši od dana 8. siječnja 2000. do dana 17. prosinca 2003., kao dana iseljenja tuženika iz poslovnog prostora tužitelja, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti teče od 15-og u mjesecu za protekli mjesec, i to do 30. lipnja 2002. po stopi 18% godišnje, a od dana 1. srpnja 2002. do dana 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od dana 1. siječnja 2008. do isplate po stopi od 14% godišnje, a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 10.532,70 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

2. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru posl. broj P-2035/10 od 2. veljače 2011. u dijelu kojim su dužni tuženici solidarno naknaditi tužitelju materijalnu štetu preko iznosa od po 6.000,00 kn do iznosa od po 17.200,00 kuna mjesečno, tj. za iznos od po 11.200,00 kuna za svaki mjesec počevši od dana 8. siječnja 2000. do dana 17. prosinca 2003. kao dana iseljenja tuženika iz poslovnog prostora tužitelja, sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti svakog mjesečnog iznosa zakupnine, koji rok dospjelosti svakog mjesečnog iznosa zakupnine, koji rok dospjelosti teče od 15-og u mjesecu za protekli mjesec, uz naknadu parničnog troška preko iznosa od 10.532,70 kuna do iznosa od 39.523,08 kuna, tj. za iznos od 28.990,38 kuna, tako da se tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev za nadoknadu troškova postupka u tom dijelu odbijaju kao neosnovani."

 

Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kome je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška, reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 – dalje: ZPP) a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u vezi s odredbom čl. 29. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11) podnijeli I. i II. tuženik preko svog opunomoćenika odvjetnika I. B. i to iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Protiv drugostupanjske presude u istom dijelu reviziju je također u smislu odredbe čl. 382. st. 1. ZPP podnio i I. tuženik osobno.

 

Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju I. i II. tuženika i na reviziju I. tuženika.

 

Revizija I. i II. tuženika nije osnovana.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom djelu kojim se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno revizijskim navodima I. i II. tuženih niti u postupku pred prvostupanjskim sudom, a niti u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti prvostupanjska, a niti drugostupanjska presuda nemaju nedostataka radi kojih se ne bi mogle ispitati. Izreke navedenih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženju.

 

Predmet spora u revizijskom stadiju postupka je tužbeni zahtjev tužitelja protiv I. i II. tuženih kao solidarnih dužnika za isplatu 6.000,00 kn mjesečno za razdoblje od 8. siječnja 2000. do 17. prosinca 2003. i to zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine mjesečne iznose od 15-od u narednom mjesecu pa sve do isplate.

 

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

 

- da je tužitelj vlasnik poslovnog prostora u Z., …,

 

- da su I. i II. tuženici bez volje tužitelja bili u posjedu toga poslovnog prostora,

 

- da je tužitelj protiv I. i II. tuženika vodio parnični postupak radi iseljenja iz tog poslovnog prostora, te radi predaje tog poslovnog prostora u posjed tužitelju,

 

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-2048/99 od 20. veljače 2002. I. i II. tuženicima naloženo iseliti iz tog poslovnog prostora te ga predati u posjed tužitelju,

 

- da I. i II. tuženici nisu postupili po toj pravomoćnoj presudi, a radi čega je tužitelj pokrenuo ovršni postupak, te da su I. i II. tuženici nakon pokretanja ovršnog postupka tužitelju predmetni poslovni prostor predali u posjed 17. prosinca 2003.,

 

- da su I. i II. tuženici najkasnije 8. siječnja 2000. (kada je I. tuženik primio tužbu u predmetu pod posl. broj P-2048/99) znali da nemaju pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora odnosno da su najkasnije od toga dana nepošteni posjednici toga poslovnog prostora, te

 

- da se predmetni poslovni prostor u razdoblju od 8. siječnja 2000. do 17. prosinca 2003. mogao davati u zakup sa mjesečnom zakupninom od po 6.000,00 kn.

 

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pogrešno su primijenili materijalno pravo kada sporni odnos stranaka prosuđuju prema odredbama čl. 155. i 189. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) (o obavezi štetnika da oštećenim nadoknadi štetu).

 

Kada su I. i II. tuženici bili nepošteni posjednici predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja (u razdoblju od 8. siječnja 2000. do 17. prosinca 2003.) onda je riječ o pravnoj situaciji iz čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/59, 22/00, 73/01 i 114/01 – dalje: ZVDSP). Prema odredbi čl. 165. st. 1. ZVDSP nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, te joj nadoknaditi sve štete koje su nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svoga posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

 

Kada su I. i II. tuženici bili nepošteni posjednici predmetnog poslovnog prostora u vlasništvu tužitelja u razdoblju od 8. siječnja 2000. do 17. prosinca 2003., te kada je tužitelj u tom razdoblju mogao ostvariti zakupninu za taj poslovni prostor u visini od 6.000,00 kn mjesečno kn, onda su I. i II. tuženici u obavezi platiti tužitelju za sporno razdoblje mjesečne iznose od po 6.000,00 kn i to po osnovi naknade koristi od posjedovanja predmetnog poslovnog prostora (čl. 165. st. 1. ZVDSP).

 

Dakle, i uz pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

 

S obzirom da se revizija I. i II. tuženika u znatnom dijelu sadržajno iscrpljuje u pokušaju dovođenja u sumnju nepravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica, ovdje je za ukazati na slijedeće. Takovim revizijskim navodima I. i II. tuženici pokušavaju pobijati drugostupanjsku presudu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može podnijeti iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga, takovi revizijski navodi I. i II. tuženika nisu uzeti u razmatranje.

 

S obzirom na izneseno, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju I. i II. tuženika podnesenu preko njihovog opunomoćenika odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Revizija koju je podnio I. tuženik osobno nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 91. a. st. 1. ZPP, stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik.

 

Prema st. 2. istog zakonskog članka iznimno od st. 1. toga članka, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik, osoba koju je prema odredbama toga ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik – ako ima položen pravosudni ispit.

 

Prema odredbi čl. 91. a. st. 3. ZPP, stranka odnosno njezin opunomoćenik iz st. 2. toga članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu, ako takva potvrda u izvorniku i preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

 

Kako I. tuženik nije odvjetnik, a niti je uz reviziju priložio izvornik niti presliku potvrde o položenom pravnom ispitu, te kako takva potvrda u izvorniku ili preslici već prije nije podnesena sudu u ovom postupku, to se dakle, revizija koju je osobno podnio I. tuženik ukazuje nedopuštenom.

 

S obzirom na izneseno valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP reviziju koju je I. tuženik podnio osobno, odbaciti kao nedopuštenu, tj. kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 11. studenog 2014.