Broj: Rev-x 1044/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. V. iz Č., zastupanog J. K. J., odvjetnici u S., protiv tuženika 1. I. R. iz Z., 2. Ž. R. iz Z., 3. H. A.-A.-B. d.d. Z., iz Z., svi zastupani po odvjetnicima Odvjetničkog društva L. & K. iz Z. i 4. S. d.o.o. Z., iz Z., zastupanog po T. G., odvjetniku u Z., radi uknjižbe, predaje posjeda, brisanja upisa prava vlasništva i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku broj Gžx-127/2013-2 od 27. siječnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2242/12 od 10. prosinca 2012., u sjednici održanoj 25. studenoga 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev 3. tuženika H. A.-A.-B. d.d. Z. za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              U uvodu navedenom drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

              "I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              1. Utvrđuje se da je tužitelj H. V. vlasnik za cijelo nekretnine označene kao čest. zgr. 1259 z.u. 2670 k.o. R., u naravi kuća i dvor u površini od 778 m2, pa je slijedom toga tužitelj ovlašten temeljem ove presude postići uknjižbu tog prava u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Šibeniku uz brisanje prava vlasništva s imena tužene ad.2. kao i brisanje fiducijarnog vlasništva u korist tuženika ad.4.

 

2. Dužni su tuženici predati tužitelju u posjed slobodnu od osoba i stvari nekretninu označenu kao čest. zgr. 1259 z.u. 2670 k.o. R., u naravi kuća i dvor u površini od 778 m2, te se ubuduće kaniti svakog uznemiravanja tužitelja u njegovom pravu vlasništva te nekretnine.

 

3. Dužni su tuženici solidarno naknaditi tužitelju parnični trošak.

 

II. Odbija se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

1. Dužni su tuženici u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe solidarno isplatiti tužitelju na ime naknade štete iznos od 560.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju EUR-a  i kuna kod HNB na dan isplate sa zakonskim zateznim kamatama od 01. 10. 2001. do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak.

 

              III. Dužan je tužitelj solidarno naknaditi tuženiku ad.1. I. R., tuženiku ad.2.  Ž. R. i tuženiku ad. 3. H. A.-A.-B. d.d. Z. parnični trošak u ukupnom iznosu od 846.546,25 kuna, a tuženiku ad.4. S. d.o.o. Z. u ukupnom iznosu od 211.600,00 kn, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

Protiv te drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 – dalje: ZPP) pobijajući presudu u cijelosti zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu ukinute i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se ukine samo drugostupanjska presuda i predmet vrati na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

 

3. tuženik H. A.-A.-B. d.d. Z. i 4. tuženik S. d.o.o. Z. podnijeli su odgovor na reviziju.

 

3. tuženik predlaže da revizija bude odbačena kao nedopuštena, a podredno odbijena kao neosnovana. Potražuje trošak odgovora na reviziju u iznosu od 55.400,00 kn.

 

U odgovoru na reviziju kojeg je podnio 4. tuženik S. d.o.o. Z. predlaže se da revizija bude odbijena kao neosnovana.

 

Revizija je neosnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu samo u granicama razloga zbog kojih je revizija izjavljena (bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava), sukladno odredbi čl. 392a. st. 1. ZPP, ovaj sud je utvrdio da ti razlozi ne postoje.

 

              Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da se utvrdi njegovo vlasništvo na predmetnoj nekretnini, da ga se ovlasti da na temelju presude ishodi uknjižbu tog prava u zemljišnoj knjizi uz brisanje vlasništva 2. tuženice i fiducijarnog vlasništva upisanog u korist 4. tuženika, da se obveže tuženike da mu predaju u posjed te nekretnine i ubuduće se kane svakog uznemiravanja njegovog prava vlasništva, te eventualni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženici solidarno isplate iznos kunske protuvrijednosti devizne svote od 560.000,00 EUR sa zateznim kamatama od 1. 10. 2001. do isplate.

 

Odlučujući o navedenim zahtjevima prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj kupio spornu nekretninu od ranijeg vlasnika, sada pok. R. L., ugovorom o kupoprodaji od 6. rujna 1991., da na temelju tog ugovora tužitelj nije zatražio i ishodio uknjižbu prava vlasništva predmetne nekretnine, da je prodajnim ugovorom od 8. srpnja 1998. R. L. istu nekretninu prodao 1. tuženiku I. R. za iznos kunske protuvrijednosti devizne svote od 550.000,00 DEM prema tečaju na dan plaćanja, da je iznos prodajne cijene 1. tuženik platio prodavatelju u cijelosti i na temelju tog pravnog posla ishodio upis vlasništva nekretnine, koji upis je izvršen 26. 3. 1999., da u trenutku sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora 1. tuženik nije znao, a niti mogao znati da je R. L. istu nekretninu već otuđio tužitelju, da su 1. tuženik I. R. i poduzeće F. s jedne strane i 3. tuženik H. A.-A.-B. s druge strane sklopili sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva predmetne nekretnine, da je na temelju tog sporazuma 23. 2. 2001. izvršena uknjižba fiducijarnog vlasništva te nekretnine na 3. tuženika H. A.-A.-B., da je potom 4. tuženik S. d.o.o. Z. na temelju Ugovora o naplatnom ustupanju – prodaji potraživanja sklopljenim sa 3. tuženikom H. A.-A.-B., 31. ožujka 2008., ishodio upis fiducijarnog vlasništva na svoje ime, te da je na temelju presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-1171/04 od 12. listopada 2007. 2. tuženica Ž. R. utvrđena suvlasnicom predmetne nekretnine u 1/2 dijela.

 

Na temelju tih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je zaključio da na temelju prodajnog ugovora sklopljenog sa R. L. tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine jer nije zatražio  upis vlasništva u zemljišnu knjigu, već da je vlasništvo stekao 1. tuženik I. R. koji je u dobroj vjeri ishodio upis vlasništva na temelju prodajnog ugovora sklopljenog s istim otuđivateljem i da tužitelju stoga ne pripada pravo zahtijevati predaje posjeda te nekretnine od strane tuženika, te je slijedom toga glavni zahtjev odbio kao neosnovan.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i eventualni zahtjev da se obveže tuženike solidarno isplatiti tužitelju kunsku protuvrijednost iznosa od 560.000,00 EUR.

 

Odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud je prihvatio činjenično stanje utvrđeno tom presudom kao i primjenu materijalnog prava te se pozvao na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, kojom je određeno da ako se presudom žalba odbija, u obrazloženju presude drugostupanjski sud neće posebno obrazlagati presudu u slučaju da prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava.

 

Obrazlažući postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u reviziji se navodi da drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene razloge koji su od odlučnog značaja, pa tako da nije ocijenio žalbene navode kojima je ukazano na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP i iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, "a posebno na pogrešno tumačenje odredaba ZPP-a koje se odnose na odlučivanje o alternativnom i podrednom tužbenom zahtjevu".

 

Istina da u obrazloženju drugostupanjske presude nisu ocijenjeni svi žalbeni navodi tužitelja, no drugostupanjski sud to nije niti trebao učiniti s obzirom na ovlaštenje dano mu spomenutom odredbom čl. 375. st. 5. ZPP, a osim toga žalbeni navodi kojima je ukazivano na postojanje navedene bitne povrede, koje tužitelj ponavlja i u reviziji, su neosnovani.

 

Time što je u izreci prvostupanjske presude pogrešno navedeno da se odbija alternativni tužbeni zahtjev, iako je riječ o eventualnom zahtjevu istaknutom na temelju odredbe čl. 188. st. 2. ZPP, nije počinjena navedena bitna povreda, već to predstavlja očitu pogrešku u pisanju koja se može ispraviti u svako doba.

 

Tužitelj neosnovano smatra da je o tom zahtjevu odlučeno preuranjeno jer kada ocijeni da su svi zahtjevi istaknuti u skladu s odredbom čl. 188. st. 2. ZPP neosnovani, o tim eventualno kumuliranim zahtjevima sud može odlučiti istom presudom.

 

Sud ne može tako postupiti samo u slučaju eventualne subjektivne kumulacije tužbenih zahtjeva (čl. 197. ZPP) kada sud ne može odlučiti o tužbenom zahtjevu istaknutom prema slijedećem tuženiku, sve dok tužbeni zahtjev ne bude pravomoćno odbijen prema onome koji je naveden prije njega.

 

Za utvrđenje činjeničnog stanja, koje je rezultat savjesne i brižljive ocjene izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka, prvostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude iznio iscrpne, jasne i neproturječne razloge, pa u vezi utvrđenja odlučnih činjenica prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i st. 2. toč.11. ZPP, stoga prihvativši to utvrđenje navedene bitne povrede nije počinio niti drugostupanjski sud.

 

Revizijski navodi kojima se osporava pravilnost tog utvrđenja nisu od značaja jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpun utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. ZPP), pa te revizijske navode ovaj sud nije ocjenjivao.

 

S obzirom na činjenično utvrđenje da u trenutku sklapanja ugovora o prodaji predmetne nekretnine sklopljenog između 1. tuženika I. R. kao kupca i R. L. kao prodavatelja, 1. tuženik nije znao da je R. L. istu nekretninu već prodao tužitelju, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da je 1. tuženik stekao vlasništvo sporne nekretnine jer je na temelju valjanog pravnog posla u dobroj vjeri prvi zatražio upis vlasništva u zemljišnu knjigu u smislu odredbe čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96).

 

Sukladno tome, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je glavni zahtjev u cijelosti odbio.

 

U odnosu na odluku o eventualnom zahtjevu za isplatu kunske protuvrijednosti iznosa od 560.000,00 EUR, koji je također u cijelosti odbijen, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije obrazložen, pa u odnosu na navedeni dio pobijane presude taj razlog nije uzet u obzir, u smislu odredbe čl. 386. ZPP kojom je određeno da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi i da se razlozi koji nisu tako obrazloženi neće uzeti u obzir.

 

U odnosu na odluku o troškovima postupka u reviziji se samo navodi: "što se tiče parničnog troška sud je pogrešno uzeo vrijednost predmeta spora, a nije pravilno obrazložio kako je došao do te vrijednosti, koje je kriterije uzeo u obzir i nejasno je kako je to tužitelj solidarno dužan naknaditi tuženima trošak".

 

Iz citiranih navoda proizlazi da u reviziji protiv rješenja o troškovima nije određeno naveden i obrazložen niti jedan revizijski razlog, pa budući da u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392a. st. 1. ZPP) ovaj sud nije dužan, a niti ovlašten ispitivati pravilnost pobijane odluke o troškovima.

 

Slijedom izloženog proizlazi da revizijski razlozi ne postoje pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

 

              Odlučujući o zahtjevu 3. tuženika H. A.-A.-B. d.d. Z. za naknadu troška odgovora na reviziju, ocijenjeno je da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, pa je taj zahtjev odbijen kao neosnovan.

 

Zagreb, 25. studenoga 2014.