Broj: Rev 375/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari I. tužiteljice M. K. iz K. N., II. tužiteljice L. Š. iz S., i III. tužitelja S. Š. iz S., koje sve zastupa punomoćnik B. M., odvjetnik u S., protiv tuženika H. D. iz D., kojeg zastupa punomoćnik N. K.-I., odvjetnik u Odvjetničkom društvu K. i O. j.t.d. D., radi iseljenja odlučujući o reviziji i dopuni revizije tuženika protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-490/08 od 2. listopada 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-322/06 od 19. listopada 2007., u sjednici održanoj 2. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e

 

              Dopuna revizije tuženika od 18. kolovoza 2009., odbacuje se kao nepravovremena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-490/08 od 2. listopada 2008. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj P-322/06 od 19. listopada 2007. kojom se nalaže tuženiku iseliti iz stana koji se nalazi u D., …, na II katu, površine 96,21 m², a koji se sastoji od četiri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, wc-a, ostave, hodnika i balkona, te da taj stan slobodan od osoba i stvari preda na raspolaganje i posjed tužiteljima, kao i da tužiteljima naknadi parnične troškove (toč. I. izreke), dok se toč. II. izreke nalaže tuženiku naknaditi tužiteljima parnične troškove u iznosu 24.600,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisuje trošak revizije.

 

              Dana 18. kolovoza 2009. tuženik je podnio dopunu revizije, nazvan dodatak na reviziju.

 

              U odgovoru na reviziju i dopune revizije I. tužiteljica se protivi navodima revizije te predlaže da se ista kao neosnovana odbije, a u odgovoru na dopunu revizije predlaže da se kao nepravovremena odbaci.

 

              Revizija nije osnovana, a dopuna revizije od 18. kolovoza 2009. je nepravovremena.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, i 123/08 – dalje: ZPP) a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila počinjenja bitna povreda odredaba parničnog postupak iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              Iako se tuženik u reviziji poziva na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, istu ne obrazlaže pobliže u čemu bi se te povrede sastojale, pa stoga ove prigovore kao neobrazložene ovaj sud niti ne može razmatrati.

 

              U reviziji tuženik zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodu drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučujući o reviziji polazi od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova.

 

              Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

              - da su tužitelji vlasnici stana u D., na adresi …, na II katu, površine 96,21 m2 koji se sastoji od četiri sobe, dnevnog boravka, kuhinje, kupaonice, wc, ostave, hodnika i balkona,

 

              - da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-817/97 od 21. prosinca 1998. prihvaćen tužbeni zahtjev B. S. ovdje tužiteljice, radi sklapanja ugovora o najmu prijepornog stana sa zaštićenom najamninom, te je njezinom unuku, ovdje tuženiku priznato pravo upisa u ugovor kao člana njezinog obiteljskog domaćinstva,

 

              - da je B. S. umrla ..., pa su prava i dužnosti zaštićenog najmoprimca iz ugovora o najmu prešla na tuženika, koji je bio naveden u ugovor o najmu stana s obzirom na njegov pravni položaj člana obiteljskog domaćinstva,

 

              - da su tužitelji dopisom svog punomoćnika 22. kolovoza 2005. koje je punomoćnik tuženika primio 23. kolovoza 2005. otkazali tuženiku ugovor o najmu prijepornog stana, s otkaznim rokom od 6 mjeseci, koji počinje teći od 1. rujna 2005., a osnov za otkaz je neplaćanje najamnine predmetnog stana u razdoblju od preko 3 godine, te namjera tužiteljice ad 1., stare … godina da u suglasnost ostalih suvlasnika tj. najmodavaca useli u predmetni stan,

 

              - da tuženik nije dokazao da je tužiteljima plaćao najamninu za prijeporni stan.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je valjana odluka tužitelja o otkazu ugovora o najmu tuženiku od 22. kolovoza 2005., da tuženik drži predmetni stan u posjedu i koristi ga bez ikakve pravne osnove, slijedom čega zaključuju da tužitelju ne pripada pravo na posjed ove nekretnine te prihvaćaju tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 161. st. 1. 162. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZV), čime su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja iz slijedećih razloga.

 

              Odredbama čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" broj 91/96, 48/98 i 166/98 – dalje: ZONS) propisano je u st. 1. al. 1. da najmodavac može otkazati ugovor o najmu stana ako se najmoprimac ili drugi korisnici stana koriste stanom suprotno zakonu i ugovor o najmu stana, a osobito ako najmoprimac ne plati u ugovorenom roku najamninu i druge ugovorene troškove u vezi sa stanovanjem. Prema st. 2. najmodavac ne može najmoprimcu otkazati ugovor o najmu stana iako su ispunjeni uvjeti iz st. 1. ovog članka ako ga prethodno pisano ne opomene da u roku od 30 dana otkloni razloga za otkaz.

 

              Prema odredbama čl. 22. ZONS (st. 1.) najmodavac daje otkaz ugovora o najmu stana u pisanom obliku s obrazloženjem, neposredno uz potpis najmoprimca ili poštom preporučeno, s time da (st. 2.) otkazni rok za iseljenje najmoprimca u slučaju iz čl. 19. Zakona je 3 mjeseca. Otkazni rok počinje teći prvog dana slijedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je otkaz primljen. Ako (st. 3.) najmoprimac odbije primiti pisani otkaz, otkazni rok počinje teći od dana kada je obavijest o otkazu predana na pošti. Ako se (st. 4.) najmoprimac ne iseli iz stana u otkaznom roku, najmodavac može nadležnom sudu podnijeti tužbu za iseljenje najmoprimca.

 

              Navedenim odredbama ZONS iste pretpostavke propisane su za slučaj ne plaćanja najamnine najmoprimcu kod otkaza ugovora o najmu i otkazu ugovora o najmu zaštićenom najmoprimcu.

 

              U ovoj pravnoj stvari ispunile su se sve zakonske pretpostavke za prestanak ugovora o najmu otkazom, kako to propisuje navedena odredba čl. 19. ZONS, a sve budući tuženik nije dokazao da je tužiteljem ne plaćao dužnu najamninu.

 

              Prema odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a ZPP propisano da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

 

              Kako na temelju izvedenih dokaz i njihovom ocjenom nižestupanjski sudovi nisu utvrdili činjenicu odlučnu za ovaj spor, to su o njihovom postojanju odnosno nepostojanju zaključili temeljem pravila o teretu dokazivanja te prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tuženik nije dokazao odlučnu činjenicu o kojoj ovisi neosnovanost tužbenog zahtjeva (da je plaćao najamninu).

 

              Slijedom navedenog tuženik također nije dokazao da je spornu najamninu plaćao na poseban račun, jer prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova nije riječ o posebnom računu otvorenom samo u svrhu uplate najamnine. U odnosu na tvrdnje tuženika da je plaćao najamninu na štedne knjižice također valja reći da su neosnovane jer se radi, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, o štednim knjižicama čiji tužitelji nisu ni vlasnici ni punomoćnici, pa nisu niti mogli podizati predmetni novac, niti iznosi na tim knjižicama mogu ukazivati da se radi o uplati najamnine.

 

              U takvoj situaciji, dakle kada je ugovor o najmu, već otkazan zbog nastalih uvjeta propisanih ZONS za otkaze ugovora, odnosno su tužiteljice stekle prava propisana ZONS za slučaj ne plaćanja najamnine, pravilno su dakle nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su zaključili da tuženik bez valjane pravne osnove posjeduje predmetni stan u vlasništvu tužiteljica, te prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku iseljenje i predaju navedenog stana.

 

              Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu preda svoj posjed te stvar.

 

              Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV vlasnik u postupku pred sudom mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

              S obzirom na činjenicu da su tužitelji dokazali da su suvlasnici predmetnog stana, da tuženik kao zaštićeni najmoprimac nije postupio u skladu sa odredbom čl. 119. st. 1. toč. 1. ZONS, te nije dokazao da je plaćao najamninu, to je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

 

              Dakle, kada su tužiteljice suvlasnice predmetnog stana te kada se isti nalazi u posjedu tuženika i to bez valjane pravne osnove, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo iz čl. 161. st. 1. ZV kada su prihvatili predmetni tužbeni zahtjev, jer je već neplaćanje najamnine razlog zbog kojeg se tužbeni zahtjev može prihvatiti neovisno o drugom razlogu za otkaz Ugovora o najmu – namjeri I. tužiteljici da se uz suglasnost ostalih suvlasnika useli u predmetni stan.

 

              Revident doduše u reviziji ističe svoju ocjenu provedenih dokaza o predmetu spora i argumente za svoje shvaćanje o izraženoj volji tužiteljima plaćati najamninu, ali time u reviziji prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, zbog kojeg razloga se ne može pobijati drugostupanjska presuda (čl. 385. ZPP).

 

              Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija tuženika, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom čl. 392. st. 1. ZPP, to je reviziju tuženika valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 4. ZPP stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dostave prijepisa presude. Navedeni rok za izjavljivanje revizije je prekluzivan rok procesnog prava i tuženik može samo unutar tog roka, a ne nakon njegovog proteka, podnijeti bilo novu, reviziju šireg ili drugog sadržaja, bilo dopuniti navode pravodobno izjavljene revizije. Dopuna revizije od 18. kolovoza 2009. podnesena nakon proteka roka za izjavljivanje revizije nije pravovremena za odlučivanje o njezinoj osnovanosti.

 

              Naime, prijepis drugostupanjske presude dostavljen je tuženiku dana 3. studenog 2008., a podnesak tuženika kojim je dao dopunu revizije zaprimljen je kod Općinskog suda u Dubrovniku 18. kolovoza 2009., dakle nakon proteka roka za izjavljivanje revizije, pa je za zaključiti da je dopuna revizije nepravovremena.

 

              Slijedom toga, a na temelju odredbe čl. 392. ZPP dopunu revizije valjalo je odbaciti.

 

Zagreb, 2. prosinca 2014.