Broj: Rev-x 663/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) J. V. pok. D. iz S., 2) Z. V. pok. A. obojica zastupani po punomoćnici J. S., odvjetnici iz S., protiv tuženika A. B. pok. A. iz T., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., radi nepačanja i naknade štete, te u pravnoj stvari tuženika-protutužitelja A. B. pok. A. iz T., zastupanog po punomoćniku I. B., odvjetniku u S., protiv tužitelja-protutuženika 1) J. V. pok. D. iz S., 2) Z. V. pok. A. iz T., obojica zastupani po punomoćnici J. S., odvjetnici u S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja-protutuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1453/13 od 3. travnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-277/13 od 11. listopada 2013., u sjednici održanoj 3. prosinca 2014.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Djelomično se prihvaća revizija tužitelja-protutženika J. V. pok. D. i Z. V. pok. A. te se slijedom toga preinačava presuda Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-277/13-95 od 11. listopada 2013. i presuda Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1453/13 od 3. travnja 2014., u dijelu u kojem je odlučeno o dijelu protutužbenog zahtjeva upravljenog na priznanje prava suvlasništva i sudi:

 

„Odbija se tuženik s dijelom protutužbenog zahtjeva kojim traži da se utvrdi suvlasnikom u idealnom dijelu od 633/9801 dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1297/1 k.o. T. uz istodobno brisanje istog prava sa imena tužitelja J. V. pok. D. i Z. (Z.) V. pok. A. u jednakim iznosima.“

 

II. Djelomično se odbija revizija tužitelja-protutuženika J. V. pok. D. i Z. V. pok. A. protiv presude Općinskog suda u Sinju poslovni broj P-277/13-95 od 11. listopada 2013. i presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžp-1453/13 od 3. travnja 2014. u dijelu u kojem je odlučeno tužbenom zahtjevu (pod I izreke presude suda prvog stupnja) i kojom je odlučeno o dijelu protužbenog zahtjeva kojom je tuženik A. B. utvrđen vlasnikom dijela zem. čest. 1297/1 k.o. T. kao i u dijelu odluke o trošku postupka.

 

III. Djelomično se odbacuje revizija tužitelja glede pitanja koje glasi:

 

„Je li sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke po žalbi revidenta na valjan način raspravio o svim žalbenim navodima revidenta, te o pravnom odnosu između stranaka u pogledu predmetne nekretnine i pravilno primijenio materijalno pravo sukladno odredbama OGZ-a i ZV-a u odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću?“

 

IV. Odbijaju se tužitelji s zahtjevom za naknadu troškova sastava revizije.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika koji glasi:

 

1. „Zabranjuje se tuženiku A. B. pok. A. iz T. sječa šume na čest. zem. 1297/1 Z.U. 1286 K.O. T., koja nekretnina po svojoj naravi predstavlja šumu, a ista je u suvlasništvu tužitelja pod 1) i 2), pa je tuženik dužan u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe kaniti se svakog takvog daljnjeg i sličnog pačanja.

 

2. Dužan je tuženik-protutužitelj u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužiteljima iznos od 6.020,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja 27. lipnja, 2008. godine do konačne isplate.

 

3. Dužan je tuženik u roku od 15 dna i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužiteljima prouzročeni parnični trošak.“

 

II. Prihvaća se protutužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja koji glasi:

 

Utvrđuje se da je tuženik-protutužitelj B. A. vlasnik i posjednik dijela nekretnine označene kao čest. zem. 1297/1 K.O. T., ukupne površine 9801 m2 i to dijela Vještvom vještaka Č. od 15. ožujka, 2011. godine označenog crvenim crtkanim linijama i slovima A, B, C, D, E, F, G, H, I, J, ukupne površine 633 m2 koji dio predstavlja 633/9801 idealnog dijela predmetne čest. zem. pa se nalaže upis prava vlasništva predmetnog dijela čest. zem. 1297/1 K.O. T., odnosno idealnog dijela od 633/9801 na ime tuženika-protutužitelja, uz istodobno brisanje istog prava sa imena tužitelja V. J. pok. D. i V. Z. (Z.) pok. A. u jednakim iznosima.

 

III. Dužni su tužitelji-protutuženici solidarno nadoknaditi tuženiku-protutužitelju parnični trošak u visini od 26.594,26 kuna, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijene je žalba oba tužitelja-protuženika (dalje: tužitelji) i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju podnose tužitelji-protutuženici na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 57/11 i 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 - dalje: ZPP) ističući da odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju dva materijalnopravna pitanja važna za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni i to:

 

1. Je li sud drugog stupnja prilikom donošenja po žalbi revidenta usvojio nespojivo tužbeno traženje obzirom da nije moguće tužbenim zahtjevom istovremeno tražiti suvlasnički dio na cijeloj nekretnini i točno fizički odijeljeni dio nekretnine?

 

2. Je li sud drugog stupnja prilikom donošenja odluke po žalbi revidenta na valjan način raspravio o svim žalbenim navodima revidenta, te o pravnom odnosu između stranaka u pogledu predmetne nekretnine i pravilno primijenio materijalno pravo sukladno odredbama OGZ-a i ZV-a u odnosu na stjecanje vlasništva dosjelošću?“

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

U pogledu pitanja pod 1. revizija je osnovana, a glede pitanje pod 2. revizija nije dopuštena.

 

Kada se pobijana presuda suda drugog stupnja pobija revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP-a tada ovaj sud pobijanu presudu ispituje samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo zbog onog pitanja zbog kojeg je izjavljena sukladno odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP-a pod uvjetom da je takva revizija udovoljava uvjetima iz čl. 382. st. 2. u svezi s čl. 392.b st. 2. i. 3. ZPP-a.

 

Glede materijalnopravnog pitanja pod 1. ono se u suštini svodi na isticanje dileme može li sud ako je prihvatio tužbeni zahtjev kojim je utvrdio da je tuženik-protutužitelj vlasnik točno određenog dijela nekretnine kao što je to učinio sud prvog stupnja u dijelu izreke presude pod II. istovremeno utvrditi tuženika i suvlasnikom u idealnom dijelu čitave nekretnine kao što je sud prvog stupnja učinio u drugom dijelu izreke presude pod. II.

 

Dakle pitanje se odnosi na onaj dio izreke presude kojom je presuđeno da je tuženik i suvlasnik nekretnine čest. zem. 1297/1 k.o. T. u 633/9801 dijela i da se nalaže upis prava suvlasništva u tom dijelu u zemljišnim knjigama.

 

Stoga se sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. pobijana presuda glede pitanja pod. 1. može ispitivati samo u dijelu u kojem je utvrđeno pravo suvlasništva tuženika na idealnom dijelu nekretnine.

 

Prema ocjeni ovog suda radi se o važnom pitanju za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

U postupku pred sudovima nižeg stupnja utvrđeno je da je tuženik dosjelošću stekao pravo vlasništva na određenom dijelu prijeporne nekretnine koji dio je opisan i određen kao pod II. izreke presude suda prvog stupnja.

 

Ovaj sud je u odluci Gzz-1/07 od 7. veljače 2007. izrazio shvaćanje kako slijedi:

 

„Osnovano se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da je pogrešno pravno shvaćanje nižih sudova da se pravo suvlasništva ne može steći dosjelošću. Prema odredbi čl. 159. st. 1. ZV dosjelošću se stječe pravo vlasništva stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Za stjecanje suvlasništva (dijela prava vlasništva) ne postoje posebni pravni osnovi (titulusi) različiti od onih temeljem kojih se stječe pravo vlasništva. Prema odredbi čl. 37. st. 3. ZV u pravnom prometu uzima se da je idealni dio stvari samostalna stvar; sve što je određeno za stvar vrijedi i za idealne dijelove, ako nije što posebno propisano. Kada je u pitanju stjecanje prava vlasništva dosjelošću nije ništa posebno propisano što bi se odnosilo SAMO na suvlasništvo. Suvlasnici mogu biti samostalni posjednici u smislu čl. 11. st. 1. ZV pa to nije zapreka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Suvlasnici izvršavaju  posjed zajednički ne priznavajući višu vlast posrednog posjednika. Samostalni posjednik posjeduje stvar kao da je njezin vlasnik. Nema zapreke da tužitelj posjeduje nekretninu kao da je njezin suvlasnik i to ne samo u pogledu svog suvlasničkog dijela, već i suvlasničkog dijela druge osobe.“

 

Dakle suvlasnički dio nekretnine (idealni dio) može biti predmet stjecanja prava vlasništva i to pravo može se stjecati i na temelju dosjelosti jer taj osnov stjecanja prava suvlasništva Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 , 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV) nije isključio.

 

No, o pitanju koje je revident postavio u pitanju pod 1. ovaj sud nije zauzeo pravno shvaćanje.

 

Odredbom čl. 30. ZV-a propisano je:

 

„Pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima.“

 

S druge strane čl. 36. ZV-a kojim se definira pravo suvlasništva propisano je:

 

„Ako više osoba ima neku stvar u svome vlasništvu tako da svakoj pripada po dio toga prava vlasništva, računski određen razmjerom prema cijelom pravu vlasništva te stvari, sve su one suvlasnici te stvari, a dijelovi prava vlasništva koji im pripadaju njihovi su suvlasnički dijelovi.

 

U sumnji koliki su suvlasnički dijelovi, smatra se da su jednaki.“

 

Usporedbom ove dvije odredbe jasno je da kada je netko vlasnik stvari da on ima neograničeno pravo vlasti na toj stvari i da je u pravu vlasništva inkorporirano i pravo isključiti svakog drugog iz izvršavanja vlasničkih prava.

 

S druge strane pravo suvlasništva, sukladno odredbi čl. 36. ZV-a pretpostavlja da više osoba izvršava vlasnička prava na istoj stvari i da ne postoji mogućnost, bez da suvlasnici sporazumno ili sudskom odlukom urede svoje odnose i izvršavanje vlasti na istoj stvari da se suvlasnika isključi i izvršavanja vlasničkih prava sukladno omjeru suvlasništva.

 

Stoga, kada je presudom stranka utvrđena vlasnikom točno određenog dijela nekretnine, koji dio je definiran izrekom presude, tada stanka koja je utvrđena vlasnikom takvog dijela nekretnine može samostalno izvršavati vlasnička prava na tom dijelu nekretnine i svakog drugog isključiti iz izvršavanja vlasničkih prava pa stoga ne može istovremeno biti i suvlasnik na čitavoj nekretnini, koje pravo kada bi postojalo davalo bi njegovom nositelju (stranci koja je utvrđena vlasnikom određenog dijela nekretnine) ostvarivanje prava suvlasništva na čitavoj nekretnini zajedno s ostalim suvlasnicima, a istovremeno bi imao pravo isključiti ostale suvlasnike u ostvarivanju vlasničkih prava na onom dijelu nekretnine na kojoj je utvrđen (isključivim) vlasnikom.

 

Kako takva dva prava ne mogu istovremeno egzistirati to nije bilo mjesta presudom utvrditi ovdje tuženika vlasnikom određenog dijela nekretnine (kao u izreci presude suda prvog stupnja pod II.) i suvlasnikom na čitavoj nekretnini pa je u tom dijelu reviziju valjalo prihvatiti i preinačiti u tom dijelu presude sudova nižeg stupnja te odlučiti kao pod I. izreke ove odluke sukladno odredbi čl. 395. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 392.a st. 2. ZPP-a.

 

Glede materijalnopravnog pitanja pod 2. valja naglasiti da bi revizija u smislu čl. 382. st. 2. bila dopuštena revident mora, a da bi revizija bila potpuna i da bi se po njoj moglo postupati, sukladno odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji

 

a) određeno navesti (definirati) pitanje koje smatra važnim radi jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana,

 

b) obrazložiti zbog čega smatra da je navedeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana,

 

c) pozvati se određeno na propis radi čije primjene postavlja pitanje i izjavljuje reviziju.

 

Iz navoda, inače vrlo opsežne revizije u kojoj se ponavljaju činjenične tvrdnje i osporavaju činjenična utvrđenja sudova nižeg stupnja razvidno je da tužitelj nije dao razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnost građana.

 

Stoga je revizija ovrhovoditelja nedopuštena jer ne postoji određeno navedeni okvir unutar kojeg bi ovaj sud ispitivao revizijom pobijanu presudu s obzirom na to da se u slučaju izjavljivanja tzv. izvanredne revizije (čl. 382. st. 2. ZPP-a) ispitivanje ograničava samo na onaj dio presude koji se pobija revizijom i samo unutar postavljenog procesnopravnog ili materijalnopravnog pitanja.

 

Slijedom navedenog valjalo je djelomično reviziju odbaciti na temelju čl. 392.b st. 2. ZPP-a i odlučiti kao u izreci pod. III. izreke ove odluke.

Tužitelj je uspio u ovom sporu u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, pa zbog toga mu nisu niti dosuđeni troškovi sastava revizije sukladno odredbi čl. 154. st. 3. ZPP-a.

 

Zbog svih gore navedenih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 3. prosinca 2014.