Broj: Rev 595/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Željka Šarića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz K., zastupanog po punomoćnicima I. B. i M. B., odvjetnicima u R., protiv tuženika Grada Kastva, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V., J., Š. i dr. iz R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-357/08-2 od 3. rujna 2010., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-2635/07 od 17. srpnja 2007., u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2014.,

 

r i j e š i o   j e

 

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-357/08-2 od 3. rujna 2010. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

O troškovima postupka u povodu revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je pod toč. I. naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 180.762,71 kn s pripadajućim zateznim kamatama po stopi od 15% godišnje, tekućim od 25. veljače 2003. pa do isplate, a ujedno je naloženo tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25.405,52 kn. U toč. II. prvostupanjske presude tužitelj je odbijen s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva.

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika te je preinačena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj ne navodeći određeno iz kojih razloga izjavljuje reviziju, ali se iz navoda revizije može zaključiti da se revizija izjavljuje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju te prvenstveno preinači pobijanu odluku na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi prvostupanjsku presudu, a podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija je osnovana.

 

Temeljem odredbe čl. 392. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu novčanog iznosa na ime ulaganja u poslovni prostor tuženika, a koji poslovni prostor tužitelj drži u posjedu temeljem ugovora o zakupu poslovnog prostora.

 

U postupku je utvrđeno:

 

- da su tužitelj kao zakupac i tuženik kao zakupodavac sklopili tri ugovora o zakupu poslovnog prostora na adresi …, površine 44 m²,

 

- da su prvi ugovor o zakupu sklopili 4. studenoga 1994. na vrijeme od deset godina te da je tužitelj u tom poslovnom prostoru obavljao ugostiteljsku djelatnost,

 

- da su drugi ugovor o zakupu sklopili 4. prosinca 1997. na vrijeme od pet godina, a treći ugovor o zakupu 3. travnja 2003. na određeno vrijeme u trajanju od pet godina,

 

- da je zakupnina u prvom ugovoru o zakupu iznosila 645,08 kn mjesečno, u drugom ugovoru o zakupu od 624,99 kn mjesečno, te u trećem ugovoru o zakupu spornog poslovnog prostora u visini od 981,64 EUR-a mjesečno,

 

- da je predmetni poslovni prostor prije sklapanja navedenih ugovora o zakupu bio na korištenju oca tužitelja A. R. kao garaža, a u drugom dijelu da je bio skladište B. i da se radilo o neuređenom prostoru sa minimalnim elektroinstalacijama bez vode i bilo kakvih sanitarnih uvjeta,

 

- da je na zahtjev oca tužitelja 17. listopada 1994. izvršeno spajanje ta dva prostora u jednu cjelinu te da je otac tužitelja zatražio dozvolu od tuženika za adaptaciju poslovnog prostora vlastitim sredstvima radi privođenja svrsi za kafić,

 

- da je Poglavarstvo tuženika 24. listopada 1994. prihvatilo taj zahtjev s naglaskom da se to uređenje izvrši o trošku predlagatelja i to do 1. veljače 1995. od kada počinje teći zakup za novi poslovni prostor s određenom zakupninom,

 

- da je na zahtjev oca tužitelja tuženik udovoljio tome da se navedena daljnja tri ugovora o zakupu sklapaju sa njegovim sinom a ovdje tužiteljem koji će i koristiti sporni poslovni prostor kao ugostiteljski lokal.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev do iznosa od 180.762,71 kn zaključivši da je tužitelj u sporni poslovni prostor uložio svoja sredstva te da se radi o nužnim i korisnim troškovima za vlasnikovu stvar, pa da je sukladno odredbi čl. 164. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP) tuženik u obvezi naknaditi takva ulaganja. Drugostupanjski sud zaključuje da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan te preinačuje prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga što smatra kako u smislu odredbe čl. 164. st. 7. ZVDSP potraživanje nužnih i korisnih troškova zastarijeva u roku od tri godine od dana predaje u posjed stvari, slijedom čega da takvo potraživanje dospijeva tek predajom stvari u posjed vlasniku, pa je tužbeni zahtjev tužitelja u biti preuranjen.

 

Tužitelj u reviziji ne navodi određeno iz kojih revizijskih razloga izjavljuje reviziju, ali iz navoda revizije može se zaključiti da izjavljuje reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava pri čemu navodi da je drugostupanjski sud pogrešno zaključio da potraživanje tužitelja nije još dospjelo jer je izvršio ulaganja u sporni poslovni prostor temeljem odobrenja tuženika, a tuženik je na dobitku jer je prvotno dao u zakup ocu tužitelja neuređeni poslovni prostor a nakon toga je u trećem ugovoru o zakupu znatno povećao zakupninu.

 

Prvostupanjski i drugostupanjski sud kod odlučivanja o zahtjevu tužitelja primjenjuju odredbu čl. 164. st. 2., 4. i 7. ZVDSP s time da prvostupanjski sud tumači odredbu čl. 164. st. 7. ZVDSP na način kako bi otklonio prigovor zastare tuženika, a drugostupanjski sud suprotno tome smatra da temeljem te odredbe uopće nije dospio zahtjev tužitelja za naknadu nužnih i korisnih troškova. Odredba čl. 164. ZVDSP odnosi se na pravni položaj poštenog posjednika, te u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZVDSP zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

U ovoj konkretnoj stvari nesporno je da tuženik ne potražuje od tužitelja da mu preda u posjed sporni poslovni prostor, već naprotiv, sporni poslovni prostor i dalje drži u posjedu tužitelj kao zakupnik temeljem ugovora o zakupu.

 

Stoga se za sada ne može ispitati pravilnost u primjeni materijalnog prava, jer drugostupanjski sud nije ocijenio je su li stranke sklopljenim ugovorima o zakupu regulirale i pitanje naknade za uložena sredstva tužitelja u uređenje poslovnog prostora i s tim u svezi sagledavanja ovog pravnog odnosa kroz odredbe Zakona o zakupu poslovnog prostora („Narodne novine“, broj: 91/96 – dalje: ZZPP), odnosno supsidijarno u smislu odredbe čl. 1. st. 2. ZZPP, primjenom općih propisa obveznog prava odnosno Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 11/93, 3/94,107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Slijedom toga, drugostupanjski sud će ponovo ocijeniti sve žalbene navode, pa tako i one koji se odnose na to da su sporna ulaganja izvršena uz suglasnost tuženika ali na trošak samog tužitelja i njegovog oca što proizlazi iz zaključka tuženika od 17. listopada 1994.

 

Obzirom na navedeno, valjalo je prihvatiti reviziju tužitelja i riješiti kao u izreci rješenja pozivom na odredbu iz čl. 395. st. 2.ZPP.

 

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 3. prosinca 2014.